Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Psihološki osnov delotvorne kinematografije

Slavko Vorkapić: “Vidimo kadar snimljen pomoću “tobogana”  ili bočni kadar snimljen sa platforme tramvaja u pokretu i hvatamo se za naslone stolica. Vidimo kadar voza koji nam juri u susret i uvlačimo glavu u ramena.

Samo što nas ne hvata morska bolest kad gledamo kadrove koji se ljuljaju ili okreću ili nas obuzimaju vrtoglavica i napetost kad stvari trepere u neprekinutom nizu ili se smenjuju brzim rezovima.

Kada gledamo neoštru sliku u očima osećamo nelagodnost i napor zato što podsvesno težimo “izoštravanju” takve slike. A kada se jedan tip statične slike zadrži duže na ekranu, uhvatićemo sebe kako netremice zurimo u ekran, u nekoj vrsti hipnotičkog transa.

Ovih šest tipova kadrova, koje uslovno možemo nazvati tipičnim kadrovima od posebnog su značaja ne samo sa psihološke tačke gledišta, nego su – kako nas iskustvo uči – od velike važnosti i kao potencijalni emotivni emotivni stimulusi u umetnosti filma.

Ovi tipični kadrovi dokazuju da je moguće stimulisati razne gledaočeve fiziološke i psihološke reakcije putem određenih vizuelnih nadražaja sa ekrana. Jednostvanim gledanjem izvesnih tipova kadrova doživljavamo sasvim određena i uslovljena prilagođavanja svog organizma.

U svojoj spoljnoj pojavnosti, u svojoj formi vizuelne promene, takvi kadrovi mogu da izazovu jake fiziološke i psihološke reakcije nezavisno od značenja ili narativnog sadržaja filma.

Učinak kinematografske stimulacije

Primetili ste da svi pomenuti kadrovi imaju nadražujući karakter. Oni nas plaše, ošamućuju, umaraju nam vid ili nas zaslepljuju. U ovim opažajima nema ničeg prijatnog, oni se ispoljavaju kroz nelagodnost i uznemirenje. Ali moguće je pretvoriti ovaj vizuelni nadražaj u “ugođajno” ili estetičko iskustvo. Drugim rečima, nadražaji se mogu davati u pažljivo odmerenim, ritmičnim dozama.

Većina opisanih kadrova izgleda da utiče na naše unutrašnje organe i naročito na naš “stomak”. U svakodnevnom govoru, kada se priča o jakim emocijama, koriste se izrazi koji se odnose na unutrašnje organe, posebno na probavni trakt, kao žarište emocionalnih promena.

I naši tipovi kadrova i svakodnevni govor izgleda da se slažu sa savremenom psihološkom teorijom nazvanom “bihejviorizam” .

Dr Džon B. Votson , vodeći predstavnik ove škole, emociju definiše – ili kako on voli da kaže, formuliše – ovako: “Emocija je nasleđena pattern  reakcija koja podrazumeva duboke promene telesnog mehanizma u celini, ali naročito u visceralnim  i žljezdanim sistemima”.

Reakcije na neke od naših tipičnih kadrova izgleda da potiču baš od ovakvih dubokih promena u našem telesnom sklopu. Svaki ovakav kadar narušava našu psihološku ravnotežu i dovodi nas u stanje uzbuđenja.

Sada možemo pokušati da iznesemo glavnu ideju teorije delotvorne kinematografije.

Izgleda da sve prethodno nagoveštava mogućnost stvaranja snažnih emotivnih reakcija u gledaocima pod uslovom da ih oblikujemo tako da oni poprime neke od karakteristika sadržanih u pomenutim, tipičnim kadrovima.

I dok smo još pri “prelaznim sekvencama” da kažemo koju reč i o sinematičkoj vrednosti nekih “trikova”.

Trikovi su sporni osim kad se stvaraju sa naročitim značenjem

Besmislene trikove je veoma lako osporiti. Vizuelne dosetke i akrobatika mogu biti vrlo zanimljivi za filmski cirkus, ali oni ne pripadaju filmu koji želi  da nešto saopšti.

Ali ako se upotrebljavaju u skladu sa svojom unutrašnjom logikom i psihološkom vrednošću, svi “trikovi” kamere, optičke kopirke i projekcije su najlegitimnije forme medijuma zvanog film.

Reči se nalaze u knjigama, glumci na sceni, lepe slike u slikarstvu i u fotografiji (u užem smislu), ali nigde taj naročiti, novi osećaj lebdenja u prostoru kao kad gledamo usporeni snimak sportiste u pokretu ; nigde ta zapanjujuća kondenzacija vremena kao u ubrzanim snimanju , čudesno vraćanje događaja u radnji kao u hodu unatrag , neočekivana metamorfoza slike u pretapanju , misaono prožimanje u višestrukoj ekspoziciji  ili istovremeno prisustvo mnoštva radnji u kompozitnom kadru.

Svi ovi “trikovi” su čiste sinematičke forme, koje se ne mogu naći u drugim umetnostima. Umetnost je prava samo onda kada koristi unutrašnje mogućnosti svog medijuma i kada traži u granicama tog medijuma.

(Na ovom mestu Vorkapić prikazuje inserte sa nekoliko različitih tipova efekata).

Diskusija

De Mil: Ima li pitanja za g. Vorkapića?

Pitanje: Koji je najbolji metod za određivanje emocionalnih efekata u ovakvim kadrovima? Da li se tako nešto može odrediti u prethodnom gledanju ili po procenama ljudi koji proučavaju emocije, kao što ste vi?

Vorkapić: Mislim da je to stvar osećanja i iskustva. Ne postoji matematički način da se predodredi najefektnija scena. Te stvari se stiču iskustvom.

Pitanje: Kako ste ostvarili efekat “furija”, koje se kroz vazduh približavaju kameri, u filmskom primeru koji smo upravo videli ?

Vorkapić: Kamera je bila na kranu i imali smo crni somot na zaslonu. Devojke su bile na platformi obloženoj crnim somotom nekoliko stopa iznad poda, a kamera ih je snimala spuštajući se, čime se stvarao utisak penjanja. Prvo smo pokušali da ih okačimo na žicu, ali nije išlo.

Pitanje: Kako ste ostvarili utisak lebdenja u vazduhu?

Vorkapić: Kamera je bila iznad njih pod uglom od 45 stepeni. Imali smo mašinu za vetar i snimali smo ih usporeno, pa smo posle celu stvar “uštampali” preko pokretne pozadine, da bi se stvorio utisak kretanja.

Pitanje: Da li je celo “zidanje novca” bilo izvedeno u usporenom pokretu?

Vorkapić: Ne, bio je to pokret unatrag. Koristili smo konkavne žljebove od lima i postavili ih pod uglom, pa onda u njih slagali novčiće. Kad bismo izmakli žljeb, novčići bi se rasipali iz tog prividnog stuba. To smo snimili usporenim pokretom i onda vratili unazad, tako da smo dobili efekat “zidanja novca”. Uz pomoć g. Vokera i g. Džarosa uspeli smo da ostvarimo efekat koji ste videli na ekranu.” (1934)

S engleskog: Božidar Zečević

 

Rubrika: Vesti
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious