Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

O filmu EKSTAZA (1964): Ekstrakt iz neobljavljenog rukopisa FI fenomen new cod autora Petra Dositeja Aranđelovića

Šandor Šetalo:

Gledaocu se tokom praćenja filmskog dela može otvoriti različiti broj asocijacija. Otvaranje može biti delimično ili do kraja izvedeno. Sve zavisi od recipijenta, od njegove opšte kulture i životnog iskustva.

Među našim alternativnim filmovima po ovom pitanju najviše se ističe Ekstaza (1963) ostvarenje gospodina Petra (Blagojevića) Aranđelovića. (Ostali filmovi su po nečem drugom vredniji. Svi se oni čuvaju u svetskim muzejima.)

U najkraćem, Ekstaza je film o mladoj ženi koja se razočarana u život u nedostatku ljubavi odaje alkoholu i svoj životni put okončava pod točkovima automobila. U poslednjim trenucima života joj kroz misli proleću trenuci iz njene bliske prošlosti. Film je crno-beli izuzev tri kadra koja su u boji. Ali, ovaj alternativni film je mnogo slojevitiji i komunikativniji nego što se to čini.

Jedna od mojih prvih asocijacija nakon odgledane Ekstaze bio je film Na kopnu (At Land, 1944) koji je režirala Maja Deren (Maya Deren), najviše zbog ekspresija lica dramske junakinje u oba filma (Branke Jovanović i Maje Deren), zbog njihovog emotivnog stanja i začudnog ispitivanja okoline u kojoj se nalaze. Pored ovog postoji još jedan zajednički kod između ova dva filma. To je nadrealan odnos prostora i vremena kao metaforički izraz duševnog stanja dramske junakinje modelovan čestim pokretima kamere u čemu je svoj značajan doprinos u Aranđelovićevom alternativnom filmu dao snimatelj Milan Spasić. Ako ova dva filma odgledate jedan za drugim, prvo Ekstazu a potom Na kopnu, imaćete osećaj nekog čudnog snolikog jedinstva među njima. Druga asocijacija se svodi na sledeće četiri knjige sociologa i filozofa Zigmunta Baumana (Zygmunt Bauman): Fluidni život, Fluidna ljubav, Fluidni strah i Fluidna smrt. Svaki od ovih naslova karakterizuje, dekodira Aranđelovićev film Ekstaza. I život (koji gubi svoj smisao), i ljubav (koja nedostaje), i strah (koja zamućuje misao) i smrt (koja briše… ). Na ove naslove u kontekstu dekodiranja Aranđelovićevog filma trebalo bi dodati još i fiktivni naslov Fluidni snovi jer Ekstaza jeste snoliki film. Ovaj film je prikaz jednog košmarnog sna ili posebnog, rečima neopisivog stanja na javi, stanja koje se graniči između jave i sna, alfa stanja svesti. Ovakvo tumačenje dozvoljava i naslov Aranđelovićevog filma, čak nas i čvrsto upućuje na to. Značenje reči ekstaza je istupanje, stajanje izvan, ushićenje, osećanje beskrajne radosti, nadprirodnog zanosa, dolaženje u dodir sa božanstvom, sa  apsolutnim. Postoji neka začudna izmaknutost u filmu Ekstaza, neko istupanje iz stvarnosti. Nasuprot kadrovima depresivne, očajne i uplašene mlade žene, snimci koji prikazuju razgolićene devojke urođeničkog plemena odišu beskrajnom radošću i harmonijom sa okolinom. Taj kontrapunkt daje posebnu snagu Ekstazi jer kako kaže teoretičar estetike, filozof i psiholog Maks Desoar (Max Dessoir) ništa u umetničkom delu ne izaziva tako snažan doživljaj kao antiteza. I još nešto. U Ekstazi, nema dramske radnje! Film jeste fluidan ali bez dramske radnje. Dramska radnja se desila izvan filma, pre prvog kadra.

Iz filma “Ekstaza”

Gospodin Petar Aranđelović nam umesto dramske radnje dočarava stanje jedne u život razočarane dame koja se odala alkoholu. U filmu dominiraju njeni krupni planovi. Aranđelović putem polifone montaže ređa kadrove žene koja nepovratno gubi sebe, bezbrižnih prolaznika, para golubova, semafora, muškarca, zanosnih dama, kreš testa, dirigenta (simbola sudbine), simfonijskog orkestra, skijaša u letu koji gubi ravnotežu i drugih prizora gradeći tako jedno snoliko stanje koje provocira recipijentovu znatiželju. Kadrovi u koloru, kojih ima samo tri, predstavljaju akcenat u crno-belom košmarnom snu.

Zvučni sadržaj ovog Aranđelovićevog alternativnog filma čini samo muzika. Sasvim opravdano, jer se kasnije iznenada pojavljuju simfonijski orkestar i dirigent koji predstavlja sudbinu. Muzika skoro do polovine Ekstaze izaziva osećaj beznađa, i kao takva intenzivira doživljaj junakinjinog emotivnog stanja. Nju kasnije smenjuju pompezni tonovi koji ističu radost devojaka iz plemena urođenika, sa jedne strane, a sa druge, kao čvrsta sudbinska nit, ulazi u kontrapunkt sa emotivnim stanjem gubitnice u ovom filmu.

U Ekstazi nije prikazana žena kako sanja svoj košmarni san, jer u tom slučaju ne bi bilo lavirinta iz kog bezuspešno pokušavamo izaći dok tumačimo ovaj film. Sve u svemu, ovo snoliko stanje nije moguće do kraja dekodirati, u tome i jeste trajna vrednost Aranđelovićevog filma Ekstaza.

Kosovo i Metohija u srpskom filmu

piše: Tomislav Gavrić

Glavnom naslovu svoje knjige „Kosovo i Metohija u srpskom filmu“, njen autor, Žarko Dragojević, pridodaje i podnaslov  – između istorije događaja i kinematografske fikcije, čime na najneposredniji način čitaoca upućuje na istraživačko i tematsko uokvirenje svoga rada.

Izgleda da ne postoji neka sveobuhvatna perspektiva koja bi bez predrasude obuhvatila stvarnu  istoriju,  kao što ni svi dokumenti o jednom istorijskom vremenu ne otkrivaju ono što se zbiva u osnovi tog vremena. Štaviše izgleda da nam se sama istorija gubi pod relativnim gledištima i tumačenjima,  da suviše tumačimo istoriju po njenom smislu i značenju, a ne pitamo se šta je ona sama, to jest da li je ona, kako je to Aristotel od nje zahtevao da bude, „prikaz onoga što su pojedina ljudska bića uradila ili propatila“. Po tome je posao istoričara nalik na umetnikov. Istorijsko objašnjenje u velikom stepenu predstavlja otkrivanje činjenica u obrascima koji nas zadovoljavaju zato što su u skladu sa stvarnošću, onakvom kakvom je vidimo ili zamišljamo.  Zato je filmska umetnost neodvojiva od istorije jer oplođena istorijom može da nas oslobodi od prošlosti kao kulta, i od savremenosti kao opsesije. Jer niti prošlost može biti dominantna, niti je savremenost jedina dimenzija našeg egzistiranja. Istovremeno, film nas oslobađa i od Niva zablude da je prošlost u poređenju sa savremenošću mrtva i ništavna.

Žarko Dragojević je filmski stvaralac i filmolog koji iza sebe ima nekoliko objavljenih knjiga, od stručne javnosti visoko ocenjenih, autor je i nagrađivanog filma Kuća pored pruge (1988), prvog koji je u srpskoj kinemtagrafiji razbio lažnu simetriju, kada je u pitanju filmski narativ o odnosima Srba i Albanaca na Kosovu i Metohiju,  i prvi u srpskoj kinematografiji, oslobodivši se ideologije vladajućeg pojma „nadnacionalnog“, prikazao likove  sa „nacionalnom“  sudbinom. Pokrenut tim iskustvom on se u svojoj novoj knjizi – „Kosovo i Metohija u srpskom filmu: između istorije događaja i kinematografske fikcije“, kombinacijom istorijsko-kulturne metode i varijante jednog novog  filmološkog koncepta „sineaste/istoričara“, prihvatio ozbiljnog zadatka da kritički prevrednuje filmski narativ o Kosovu i Metohiji u srpskom filmu.  Dragojević kao umetnik „oseća“ istoriju, ume da odvoji istorijsko od naučnog,  svestan da je istorija subjektivno utelovljenje lične vizije, a kao sineasta/istoričar  zna da ona možda nije ni nauka niti umetnost, već neka disciplina sa vlastitom strukturom i svrhom.

Dragojević u svome radu preciznim preispitivanjem (filmske) istorije, metodom „kinematografskog pisanja istorije“, „filma kao istorije“ i ikonografske analize, pokazuje da je prerastanje kulturne ideologije jugoslovenstva u političku ideologiju, a posle srpskih pobedničkih ratova i stvaranja Kraljevine Jugoslavije i u državnu ideologiju tzv. „integralnog jugoslovenstva“, vodilo „slabljenju srpskog identiteta i aspektima negativnog razvoja nacionalne svesti“; uspostavljanjem razlike između istorije događaja (istorijske istine) i kinematografske senzacije (moguće filmske manipulacije istinom), Dragojević nam predočava kako se i koliko u srpskom filmu manipulisalo istorijom događaja i stvarnošću života na Kosovu i Metohiji, bilo kada je reč o filmovima nastalim između dva rata u Kraljevini Jugoslaviji, bilo o filmovima snimljenim u titoističkoj državi. Ali i u filmskim delima posttitoističkog perioda i njegove najnovije neoliberalne  postistine.

Dragojevićevo nastojanje da naše „pamćenje oslobodi naslaga ideološke svesti“, da jedan deo srpskog nasleđa  ( filmove o Kosovu i Metohiji ) upiše u kolektivnu memoriju, u saglasnosti je sa stavom da kritičko prevrednovanje umetničke prošlosti, kao poniranje u skriveno i neizraženo, ima puno opravdanje. Ako prihvatimo Geteovu tezu da „istorija kao naracija jeste glavni teritorij pedagoške oblasti“, onda bismo mogli ustvrditi da ova knjiga otvara put mogućem „istorijskom opismenjavnju“ putem filmske umetnosti, a da će, sa druge strane, postati i nezaobilazna lektira za svakog koji se poduhvati pisanja buduće (još nenapisane) društvene istorije srpskog filma.

Knjiga je izašla u okrilju izdavačke kuće „Bernar“.

Mladen Kalpić: Zov divljine u svom najnovijem filmskom ruhu

piše: dr Mladen Kalpić

Džek Londonov život počeo je da izlazi u uzbudljivim novinskim nastavcima još dok je on bio u stomaku. Naime njegova majka (profesorka muzičkog i spiritualista koja je bila ubeđena da kanališe duh poglavice Crnog Jastreba) Flora Velman pokušala je samoubistvo nakon što ju je njen partner astrolog Vilijam Čejni stavio pred svršen čin – ili da je on ostavi ili da abortira. Članak o majčinom neuspelom pokušaju samoubistva objavio je u San Francisko Kronikl 4. juna 1875. Pred očima skandalizovane javnosti Flora se oporavila i uspešno porodila 12 januara 1876 donevši na svet malog Džon Grifit Čejnija zvanog Džek koji je nakon što se udala za ratnog veterana (kome će roditi ćerku) Džona Londona uzeo njegovo prezime. Afroamerikanka koja mu je bila dadilja naučila je malog Džek da bude tolerantan prema drugim rasama i životinjama. Najviše vremena provodio je igrajući se sa svojim psom Roloom i čitajući knjige. Lokalna bliotekarka ga je intuitivno uputila da čita Kipliga i Melvila. Kao što su ova dvojica iskoristili slikovite likove životinja iz prašume (Balu, Bagira, Kaa) ili morskih dubina (Mobi Dik) i London će svoje najupečatljivije priče čitaocima dočarati upravo preko likova pasa i vukova. Među njegovim obožavaocima biće i sam vođa socijalističke revolucije Vladimir Iljič Lenjin koji je dan pred smrt tražio da mu pročitaju njegovu priču Ljubav prema životu o uspešnoj borbi za život iscrpljenog čoveka sa iscrpljenim vukom kojom se potpuno oduševio. Nemaština tera Džeka da napusti školu sa 14 i (pre neg se vrati da dovrši) počne da se bavi raznim poslovima s obe strane zakona da bi prehranio sebe i porodicu koja ostaje bez očuha. U zalivu krade ostrige, lovi foke, radi u fabrici, ložionici, klošari, boksuje.. Postaje ratni dopisnik iz Japana 1904. Hugo Prat će iskoristiti njegov intrigantni lik iz tog perioda da upozna Korto Maltezea sa njegovom senkom Raspućinom u strip epizodi Mladost. Tela skladno izvajanog teškim radom pokušava Džek da bude slikarski model ali ne uspeva. Žarko želi da se bavi muzikom al ni za to nema sredstava. Poput američke verzije Gorkog opisuje život ljudi sa margine. Kad ga zbog verizma odbiju pokušava da ih upakuje u palp SF ruho. Čita komunistički manifest i postaje oduševljen za marksističke ideje.

Džek London

U svojim pričama od tad želi da preko Darvinove teorije evolucije spoji Ničeovu filozofiju o nadčoveku sa Marxovom tezom da filozofi više ne trebaju da samo kontempliraju svet već da ga svojim naporima korenito izmene. Počeo je da potpisuje svoja pisma sa Vaš za revoluciju spreman. Ipak njegove priče bivaju odbijene na raznim mestima čak 44 puta u roku od šest meseci. Potom piše čoveku za kog veruje da mu je biološki otac astrologu Vilijamu Čejniju da mu ovaj iz svog ugla razjasni šta je tu ustvari bilo po sredi ali mu ovaj odgovara sa ja ne mogu nikako biti Vaš otac pošto sam impotentan. Taj odgovor potpuno izbezumljuje Londona koji se potom daje u poteru za svojim novim identitetom i za zlatom u po promrzlom Klondajku i Jukonu (sa svojom polu sestrom i njenim mužem). Iz ove avanture vratiće se sa samo četiri dolara ali i pun neprocenjivih priča o ljudima, psima i vukovima koje će postati njegov zaštitni znak. Da li je čovek čoveku vuk kao što tvrdi Tomas Hobs ili je čovek čoveku najveća svetinja kao što tvrdi Seneka i koje su sve moguće kombinacije između.. Prvo piše priču o psu koji pobesni i ubije svog gospodaru Batard a potom obrnutu varijantu o psu koji se vraća iz divljine da pomogne čoveku “Zov Divljine” Call Of The Wild 1903. Ta knjiga (objavljena i u novinskim nastavcima) postaje instant hit i kod publike i kod kritike te Džek London preko noći postaje najpoznatiji i najplaćeniji pisac svoga doba.

Brojne filmske adaptacije su joj usledile u narednih 117 godina. Prva s bernardincom odgajanim od malih nogu za tu ulogu je bila nema iz 1923. U drugoj crno-beloj iz 1935. igrali su Klark Gebl i Loreta Jang (s simpatičnim debeljucom koji je parodirao Musolinija u Čaplinovom Velikom diktatoru). Ova verzija se najmanje držala originala o prijateljstvu psa Baka i tragača za zlatom Džon Torntona. Pošto glavni junak knjige Tornton na kraju pogine u napadu indijanaca to se na filmu pre-egzaltiranom Geblu koji ga tumači nije tridesetih smelo dogoditi te ga vidimo živog i zdravog kako ašikuje sve do hepi enda. Čarlton Heston je 1972. tumačio isti ovaj lik i iako mu je uloga proširena u odnosu na onu u knjizi ipak u svojoj pomami za zlatom (zarad koje ostavlja zgodnu zabavljačicu iz salona) doživi tragičan kraj od crvenokožaca kojima na kraju Bak dolazi glave. Na Zov divljine napravljena je  1978 animirana parodija What A Nightmare Charlie Brown sa Snupijem koji sanja da poput Londonovog Baka postaje vođa čopora na divljem severu. I japanski animatori ponudili su svoju verziju pod nazivom Howl Buck. Ipak verzija iz 1997. s (nedavno preminulim) Rudger Hauerom u ulozi Tortona najvernija je originalnom knjiškom predlošku. Delove iz njega kao narator tu čita Ričard Drajfus. Ipak početkom devedesetih nakon oskarima ovenčanog filma Ples sa vukovima pogled na indijance postaje blagonakloniji te u verziji sa Mia Sarom 1992. imamo i jednog novog koji Torntonu (ovde razmaženom emo tinejdžeru) pomaže da postane dostojan prerijski borac (i čak da vrati nađeno zlato u reku) pre nego što ga protivničko pleme Jihata likvidira. Najnovija verzija s Harisonom Fordom iz 2020. kao Torntonom razlikuje se od svih pomenutih po tome što nema scenu opklade u kojoj Tornton tera Baka da vuče teške saonice za 1000 dolara. Ipak kao i u verziji iz 1992 i Ford na kraju ove vraća veći deo nađenog zlata u reku. Londonovi indijanci koji ga na posletku ubijaju potpuno nestaju iz priče i Tornton na kraju strada od drugog belca pohlepno pomahnitalog taragača za blagom. Nama koji smo ovu knjigu imali za obaveznu lektiru Torntonov tragična pogibelj je sasvim očekivana ali u Americi gde to odavno više nije obavezna literature kritičarka Grejs Randalf se iznenadila ovim krajem i rasplakala… Jer u 55 godina dugoj karijeri ovo je jedan od retkih filmova Harrisona Forda (uz Modoc Kid, Journey To Shiloh, Mosquito Coast i Force Awakens) u kome on na kraju nastrada.

Slično verzijama iz 1935. i 1972 i u ovoj najnovijoj Bak ima dražesno mešano potomstvo sa vučicom. Za razliku od prethodnih verzija u kome Baka igraju kadkad vučjak kad bernardinac (a jednom čini se 90ih i šarplaninac) novi pas za 21. vek potpuno je digitalan. -Znači nije bilo nikakvog psa na setu- pitali su novinari Harrisona. -Ne nekad je stajao čovek mesto njega.- -I tog čoveka ste češkali iza uveta?- -Da u početku izgleda blesavo al se naviknete. Bitno da je rezultat na kraju uspešan.- Na kraju da, ali na početku mora se priznati preživahno digitalni pas smeta… Koliko i u zadnje vreme odomaćeno ubacivanje afroamerikanaca u bitne uloge koje ne odgovaraju stvarnom morbidno tegobnom istorijskom položaju crnaca u to doba  – ovde na primer crnac na svoju ruku raznosi poštu saonicama po Jukonu s kraja XIX veka kao što je u novom Ubistvu u orijent ekspresu doktor (a bogami i po koji jugoslovenski vojnik) bio crnac. Čak i da je neki crnac stvarno i imao sličnu ulogu tamo u to doba sigurno se ne bi ophodio prema svima tako ležerno ko Snup Dogi Dog u svom spotu jer ne zaboravimo u su Belgiji držali crnčiće u zoo vrtu 1950-te! Drugi deo priče u kome se opisuje odnos između Torntona i psa ipak je vredan pažnje. Dodate su vinjete u kojoj se upoznaju tako što mu Bak donese usnu harmoniku koju je ovaj usput ispustio. Čak mu sakriva i zakopava flašu alkohola da se ne bi opijao za izgubljenim sinom. A Harison njemu za uzvrat veslajući peva: Row row row your boat gently down the streem.

Kadar iz filma “Zov divljine”

Svakako na ovako pozitivan film decu niste odveli odavno što je na premijeri u Takvudu demonstrirala i jedna mala cnokosa devojčica iz publike plešući razdragano uz kantri muziku odjavne špice s kraja na kraj platna pritom ispuštajući ravnomerno krik kojim se Bak doziva s svojom vučicom: –AAAUUU!- Džek London bi sigurno bio ponosan da je video kolko joj se njegov iz puke muke izmaštani svet svideo.

Božidar Zečević: “Srpski film” ili kukavičija jaja FEST-a

piše: Božidar Zečević

Namera da se u srpsku takmičarsku sekciju Festa “ispod žita” uvedu, favorizuju i nagrade hrvatski i drugi filmovi iz zemalja bivše Jugoslavije ili Zapadnog Balkana ili “regiona” – kako to politički korektni poslenici najveće srpske filmske smotre vole da kažu – predstavlja pokušaj degradacije i diskriminacje domaćeg filmskog stvaralaštva. Ovu nameru sprovodi Fest u dogovoru i saglasnosti sa Filmskim centrom Srbije, koji sarađuje sa “regionom” na štetu pravog srpskog filma u sprovođenju svoje štetočinske politike, kojoj se već jednom mora stati na put. Što se Festa tiče, uveden je zvanični program “Srpski film”, kome je u zagradi dodat čudan i nerazumljiv podnaslov “Srbija i prijatelji”, što jedno drugom protuvreči: ili je u pitanju srpski film u onom smislu u kom ga definiše važeći srpski Zakon o kinematografiji ili je  na delu nešto drugo, što se može i ne mora podvoditi pod pojam prijatelja u regionu i šire, na šta ćemo se  posebno osvrnuti. Kako bilo, ove godine je ta ujdurma ovenčana nagradama sto-posto hrvatskim filmovima koji su predstavljeni kao srpski. Zašto? Zato što se time stvara solidan presedan za buduću privilegovanu poziciju Zagreba usred Beograda, promociju hrvatskog filma o srpskom trošku i dodelu novih, većih sredstava naših poreskih obveznika autorima i filmovima, koji sa Srbijom nemaju nikakve veze ili je imaju na našu štetu. Ovakvih filmova bilo je sedam (više od polovine takmičara cele sekcije Srpski film!) a mi ćemo se ovde zadržati na tri nagrađena i izvikana:  Sam samcit (Bobo Jelčić), Aleksi (Barbara Vekarić) i Poslednji Srbin u Hrvatskoj (Predrag Ličina). Sva tri su po članu 6. našeg Zakona o kinematografiji iz 2012. i 2014. strani filmovi: snimljeni su na stranom jeziku, većina članova ekipe nisu državljani Republike Srbije (što važi za većinu članova ekipa filma), dela nisu sa tematikom iz kulturnog prostora Republike Srbije niti su dela u celini ili pretežno snimljena na teritoriji Republike Srbije. Ipak, dva od ovih stranih filmova prikazani su i pobedili u sekciji Srpskog filma, a treći uporno reklamiran kao jedan od najboljih filmova Fest-a i uvršćen u Fest-plus uprkos svom opskurnom sadržaju i antisrpskim porukama.

 

Srpski film koji to nije. Ni jedan, ni drugi ni treći (isto to važi i za još četiri filma) ne mogu se smatrati srpskim filmovima prema odredbama rečenog srpskog Zakona, član 4, tačke 1- 5. Ovu odredbu ponovićemo ovde poslednji put, pre nego što krenemo dalje: srpskim filmom “smatra se kinematografsko delo koje je proizveo domaći producent i koje ispunjava najmanje tri od sledećih uslova:

 

  • da je delo snimljeno na srpskom jeziku ili na jeziku pripadnika nacionalnih manjina u Republici Srbiji;
  • da je većina članova autorske ekipe (reditelj, scenarista, kompozitor, direktor fotografije, dramaturg i montažer) državljani republike Srbije;
  • da su najmanje 90% članova filmske ekipe (filmski glumci i filmski radnici) državljani Republike Srbije;
  • da je delo sa tematikom iz kulturnog prostora Republike Srbije;
  • da je delo u celini ili pretežno snimljeno na teritoriji Republike Srbije.

 

Kao što se vidi iz samih filmova, nijedan od ovih filmova ne ispunjava ne najmanje tri, nego nijedan od propisanih uslova, tj. ne može se uopšte smatrati srpskim filmom. Da li se može  ili ne smatrati prijateljskim stvar je slobodne procene i javne debate (o tome ćemo i mi reći koju reč) i ne ulazi u pojmovni okvir ovog slučaja. Selektor Fest-a Jugoslav Pantelić, koji ne spori da je odgovoran za ovako koncipiran takmičarski program, po svemu sudeći misli da ga navedene odredbe Zakona ni u čemu ne obavezuju, zastupjući sasvim suprotan pristup. On smatra da je “srpski film konačno integrisao manjinske srpske koprodukcije, koje zadovoljavaju sve kriterijume da ponesu naziv srpski film (kurziv BZ) , što je bilo u planu još od početka njegovog mandata”. Ljubazno ga pozivamo da javno objasni te sve kriterijume, jer se oni, očigledno, potpuno razlikuju od  onih koje je propisao Zakon. Ovo je veoma ozbiljan momenat, jer selektor dalje kaže: “Sa ovom izmenom moja misija je završena, stvar je postavljena onako kako treba. Sada imamo odlično postavljen festival, a ljudima iz regije je stalo da predstave film u Beogradu, jer će im to biti odlična karta za dalje festivale”. Šta će sve ovo Festu i srpskoj kulturi, nije rekao.

 

Fest nema alternativu. Da u pitanju nije privatna stvar, nego zvanična politika, potvrđuje i gradski sekretar za kulturu, inače predsednik Odbora Festa, Ivan Karl: “Takmičarski program Fest-a je nepovratan proces, da  bi se na mapi naše zemlje i regiona festival afirmisao kao najznačajniji”. Dakle, u starom, “žutom” maniru: ovakav Fest nema alternativu. Ni reči o kulturnim procesima koji su u principu rezultat javnog dijaloga i drugim, lanjskim snegovima. Tako je kako treba, dajte još para! Što je zanimljivo, sa time izgleda da su sasvim saglasni i u Zagrebu. Danijel Rafaelić, čelnik Hrvatske državne agencije za film (HAVC), koji već godinama vodi glavnu reč na Fest-u i deli nagrade srpskim filmovima, 3. marta u ponoć, na RTS-u, oduševljeno pozdravlja ovakvu pretvorbu hrvatskog u srpski film!  Doduše, samo kad su u pitanju novac i promocija; dok je i vuk sit i srpske ovce na broju.  Žiri “Srpskog filma” bio je posebna priča: u njemu su sedeli po jedan Kinez, Nemac i rečeni Hrvat i dva Srbina, od kojih jedan mladi glumac, a drugi grafički dizajner i prošlogodišnji debitant, čiji je film u Beogradu videlo jedva nekoliko stotina gledalaca. Takav žiri zamislili su i izveli pomenuti funkconeri Festa sa  ciljevima koji su nam sada jasniji.

 

Tako se srpska kinematografija približila  maglovitom  “filmu regiona”, pod malignim uticajem izvesnog zapadnobalkanskog bratstva i jedinstva, u stvari političke korektnosti sračunate na doglednu promenu svesti srpskog gledaoca, sve o  (ovog gledaoca) trošku i na njegovu štetu.

 

Kako bi inače bilo moguće da nagradu za režiju ne dobije ubedljivo najbolji srpski reditelj Miroslav Terzić, za režiju filma Šavovi, koji se upravo vratio iz Berlina ovenčan evropskim priznanjem?

 

Niko da pomene red kulturno-istorijskih stanovišta, koja bi ovde trebalo da igraju glavnu ulogu.  Ne može se srpski film, apsolutni kontinuum od preko stotinu godina, sa svojim izgrađenim identitetom, stilom  i autorima po kojima spada u sam vrh srpske i svetske kulture, određivati administrativnom praksom regionalnih fondova i hirovima direktora festivala. Kako, po svaku cenu, srpski film može da postane nešto što srpski film nije i još da se pri tom ističu njegove navodne vrednosti – koje to nisu? Jedva čekam da u narednom broju “Pečata” sine ira et studio ponudim analizu ovih “pobedničkih” filmova i njihovog profesionalnog dometa, kao i programske ujdurme, koja ih je dovela u neodrživ položaj.

 

Izvodi iz odluke o nagradama. “O najboljim filmovima u takmičarskom programu Srpski film (Srbija i prijatelji) odlučivao je petočlani žiri koji su činili Jao Vang, Lazar Bodroža, Milan Marić, Danijel Rafaelić i Albert Videršpil… “Najbolji reditelj, po mišljenju žirija, bio je Bobo Jelčić… Kroz taj kolaž dobijamo uvid u mnoge slojeve hrvatskog društva… Žiri se unapred raduje budućem radu Bobe Jelčića” (i) Najbolji debi u ovoj selekciji ostvarila je Barbara Vekarić (koja je) svojim debitantskim delom spojila estetiku, glumačku tradiciju južnoslovenskih zemalja i savremene preokupacije mlade žene”.

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious