Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

O filmu EKSTAZA (1964): Ekstrakt iz neobljavljenog rukopisa FI fenomen new cod autora Petra Dositeja Aranđelovića

Šandor Šetalo:

Gledaocu se tokom praćenja filmskog dela može otvoriti različiti broj asocijacija. Otvaranje može biti delimično ili do kraja izvedeno. Sve zavisi od recipijenta, od njegove opšte kulture i životnog iskustva.

Među našim alternativnim filmovima po ovom pitanju najviše se ističe Ekstaza (1963) ostvarenje gospodina Petra (Blagojevića) Aranđelovića. (Ostali filmovi su po nečem drugom vredniji. Svi se oni čuvaju u svetskim muzejima.)

U najkraćem, Ekstaza je film o mladoj ženi koja se razočarana u život u nedostatku ljubavi odaje alkoholu i svoj životni put okončava pod točkovima automobila. U poslednjim trenucima života joj kroz misli proleću trenuci iz njene bliske prošlosti. Film je crno-beli izuzev tri kadra koja su u boji. Ali, ovaj alternativni film je mnogo slojevitiji i komunikativniji nego što se to čini.

Jedna od mojih prvih asocijacija nakon odgledane Ekstaze bio je film Na kopnu (At Land, 1944) koji je režirala Maja Deren (Maya Deren), najviše zbog ekspresija lica dramske junakinje u oba filma (Branke Jovanović i Maje Deren), zbog njihovog emotivnog stanja i začudnog ispitivanja okoline u kojoj se nalaze. Pored ovog postoji još jedan zajednički kod između ova dva filma. To je nadrealan odnos prostora i vremena kao metaforički izraz duševnog stanja dramske junakinje modelovan čestim pokretima kamere u čemu je svoj značajan doprinos u Aranđelovićevom alternativnom filmu dao snimatelj Milan Spasić. Ako ova dva filma odgledate jedan za drugim, prvo Ekstazu a potom Na kopnu, imaćete osećaj nekog čudnog snolikog jedinstva među njima. Druga asocijacija se svodi na sledeće četiri knjige sociologa i filozofa Zigmunta Baumana (Zygmunt Bauman): Fluidni život, Fluidna ljubav, Fluidni strah i Fluidna smrt. Svaki od ovih naslova karakterizuje, dekodira Aranđelovićev film Ekstaza. I život (koji gubi svoj smisao), i ljubav (koja nedostaje), i strah (koja zamućuje misao) i smrt (koja briše… ). Na ove naslove u kontekstu dekodiranja Aranđelovićevog filma trebalo bi dodati još i fiktivni naslov Fluidni snovi jer Ekstaza jeste snoliki film. Ovaj film je prikaz jednog košmarnog sna ili posebnog, rečima neopisivog stanja na javi, stanja koje se graniči između jave i sna, alfa stanja svesti. Ovakvo tumačenje dozvoljava i naslov Aranđelovićevog filma, čak nas i čvrsto upućuje na to. Značenje reči ekstaza je istupanje, stajanje izvan, ushićenje, osećanje beskrajne radosti, nadprirodnog zanosa, dolaženje u dodir sa božanstvom, sa  apsolutnim. Postoji neka začudna izmaknutost u filmu Ekstaza, neko istupanje iz stvarnosti. Nasuprot kadrovima depresivne, očajne i uplašene mlade žene, snimci koji prikazuju razgolićene devojke urođeničkog plemena odišu beskrajnom radošću i harmonijom sa okolinom. Taj kontrapunkt daje posebnu snagu Ekstazi jer kako kaže teoretičar estetike, filozof i psiholog Maks Desoar (Max Dessoir) ništa u umetničkom delu ne izaziva tako snažan doživljaj kao antiteza. I još nešto. U Ekstazi, nema dramske radnje! Film jeste fluidan ali bez dramske radnje. Dramska radnja se desila izvan filma, pre prvog kadra.

Iz filma “Ekstaza”

Gospodin Petar Aranđelović nam umesto dramske radnje dočarava stanje jedne u život razočarane dame koja se odala alkoholu. U filmu dominiraju njeni krupni planovi. Aranđelović putem polifone montaže ređa kadrove žene koja nepovratno gubi sebe, bezbrižnih prolaznika, para golubova, semafora, muškarca, zanosnih dama, kreš testa, dirigenta (simbola sudbine), simfonijskog orkestra, skijaša u letu koji gubi ravnotežu i drugih prizora gradeći tako jedno snoliko stanje koje provocira recipijentovu znatiželju. Kadrovi u koloru, kojih ima samo tri, predstavljaju akcenat u crno-belom košmarnom snu.

Zvučni sadržaj ovog Aranđelovićevog alternativnog filma čini samo muzika. Sasvim opravdano, jer se kasnije iznenada pojavljuju simfonijski orkestar i dirigent koji predstavlja sudbinu. Muzika skoro do polovine Ekstaze izaziva osećaj beznađa, i kao takva intenzivira doživljaj junakinjinog emotivnog stanja. Nju kasnije smenjuju pompezni tonovi koji ističu radost devojaka iz plemena urođenika, sa jedne strane, a sa druge, kao čvrsta sudbinska nit, ulazi u kontrapunkt sa emotivnim stanjem gubitnice u ovom filmu.

U Ekstazi nije prikazana žena kako sanja svoj košmarni san, jer u tom slučaju ne bi bilo lavirinta iz kog bezuspešno pokušavamo izaći dok tumačimo ovaj film. Sve u svemu, ovo snoliko stanje nije moguće do kraja dekodirati, u tome i jeste trajna vrednost Aranđelovićevog filma Ekstaza.

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious