Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Hičkok u Beogradu – Razgovor sa poznatim režiserom

Hičkok čovek živog gesta i spreman na razgovor o svemu

Tvorac „strave i užasa“ na filmu – šarmirao Beograđane

Filmski svet, 4. jun, 1964.

Alfred Hičkok: „VOLIM kad publika vrišti“

Obično su glumci mnogo popularniji od reditelja. O njima se više piše, prati se svaki njihov korak, avanture, piše o novim ulogama. Režiseri ostaju u senci; oni su ljudi iza kamera. Međutim, fenomen Hičkok nam dokazuje da publika ide da gleda Hičkokove filmove „da bi gledala Hičkoka“. Jer zna da će za dva sata drhtati, biti zaokupljena potpuno radnjom filma, da će postati u neku ruku i sama učesnik avanture njegovih junaka. Hičkok je popularniji od mnogih zvezda i dovoljno je njegovo ime na plakatu ili špici pa da se stvori velika gužva pred bioskopima. Zato je veliko interesovanje izazvao njegov boravak u našoj zemlji. Originalan, predusretljiv, on izlazi u susret novinarima, odgovara na njihova bezbrojna pitanja. Kod njega ne postoji pitanje na koje ne želi da odgovori. Zanimljiva je biografija Alfreda Hičkoka . Rođen je pre 65 godina u Londonu. Obrazovanje je stekao u jezuitskom koledžu „Sveti Ignjacije“ kod Londona, studirao inženjerstvo na univerzitetu. Zaposlio se kod jedne telegrafske kompanije. Godine 1920. zahvaljujući preporuci jednog glumca dobio je zaposlenje kao crtač titlova. U međuvremenu jedno veliko američko preduzeće za proizvodnju filmova osnovalo je svoje predstavništvo u Londonu, pa je Hičkok tako postao šef odeljenja . Posle dve koprodukcije sa Nemcima u  kojima je učestvovao kao režiser on je 1926. godine postao jedan od najboljih režisera Velike Britanije. Naročito je uspeo njegov film „Stanar“. Tu je je prvi put pokazao one svoje osobenosti koje kasnije srećemo u svim njegovim filmovima. „Atmosferu straha, nesigurvosti i terora sa začuđujućim realizmom…“. Godine 1939. Hičkok je prešao SAD i iste godine snimio film „Rebeka“. Od 1925. do danas on je bio režiser preko 50 filmova.

Hičkok veoma strpljivo radi sa glumcima. Nikada se nije desilo da se naljuti , izviče. Sve što treba da objasni objašnjava u pauzi snimanja, u hotelu, u automobilu. U neku ruku Hičkok je glumac. Uvek, u svakom filmu on mora da se pojavi. Sećamo se:

Bio je šofer u filmu „Gospođa koja nestaje“, čovek koji je zakasnio na autobus i ljutito lupa pesnicom o vrata u „Sever-severozapad“, čovek sa violončelom koji ulazi u voz u „Nepoznatom iz Nord-ekspresa“, slučajni prolaznik u filmu „Psiho“ …

_ U filmovima se pojavljuje bez nekog posebnog razloga – objasnio nam je Hičkok. Kako se to kaže – vica radi. Obično u jedno dva kadra na početku. I moja kćer je igrala na filmu u “Nepoznatom iz Nord-ekspresa”, ali to je za sada sve. Ona nema nekih ambicija na tom planu.

U razgovoru koji je trajao čitav sat postavili smo Hičkoki nekoliko pitanja, na koja je on odgovorio.

Većina vaših filmova su trileri. Odakle uzimate teme?

Neki put literatura mi posluži kao podloga za novi film. To je slučaj i sa filmovima “Rebeka”, “Ptice”… Drugi put mi je dovoljno da pogledam neki novinski isečak koji će mi poslužiti kao inspiracija. I u razgovoru za trenutak me opseda neka ideja koju kasnije razradim i od koje se može napraviti film.

Volim da putujem, i na tim putovanjima takođe neko lice, događaj, pejsaž, može da me nagoni da počnem da mislim o sledećem filmu.  Ja film imam “u glavi”. Svaki kadar…

Primetili smo da obično za glavne junake uzimate plavuše. Da li postoji neki poseban razlog?

_ Moji filmovi su strašni, a plavuše deluju nežno. Pored toga filmske glumice si najčešće crnke, a plavuše su retke. Pošto volim kontraste uzimam za glavne junake plavokose glumice.

U nekom vašem filmu glavne uloge dobijaju početnici, a u nekom već renomirani glumci. Da li postoji neki razlog za to?

_ Volim da radim sa početnicima zato što oni mnogo više slušaju režisera. Eto primera, Tipi Hedren, junakinja moga filma “Ptice”. Ona je bila model, na televiziji je prikazivala razne haljine. Nju sam angažovao posle mnogo proba, testova, a i zao što je Grejs Keli odbila da igra.

Da li ste gledali neki od filmova francuskog “novog talasa” i kako vam se ti filmovi dopadaju?

_ Da. Gledao sam filmove: “Žil i Dđim” Fransoa Trifoa, “Pročle godine u Matijanbadu” Alena Renea, “400 udaraca”, opet Trifoa. Oni mi se dopadaju. Moj prijatelj Trifo kaže: “Hičkok je otac svetskog novog talasa”. On piše jednu knjigu koja će biti gotova ove godine i u kojoj će opisati moj rad.

Mnogi su vas pitali , ali odgovorite I nama: da li je televizija neprijatelj filma i da li može da ga pobedi?

_ Televizija ne može da uništi film. U bioskope odlaze mladi i ljudi srednjih godina. Oni stariji ostaju pred televizorom.

Da li od dobre knjige može da se napravi odličan film?

_ To se ne može reći. Zaista, može se napraviti dobar film i od loše knjige, a loš film od dobre knjige. Moram da kažem da je film medijum slike. I svaki film mora da ima jednu dobru ideju.

Zašto pravite trilere, “strašne filmove”?

_ Volim da uzbuđujem publiku. Volim kad gledaoci vrište…

Veoma ste predusretljivi prema novinarima…

_ Svako zna šta mu je zadatak. I novinari imaju svoj zadatak, a ja smatram da mi je dužnost da im pomognem da ga završe. A pored toga, čitaoci neće da čitaju razgovore sa ličnostima koje na pitanja odgovaraju: da, ne, da ne…

Mister Hičkok, opišite nam vaš radni dan na snimanju?

_ Kad snimam filmove radim od 8,30 do 10 časova I to neprekidno. Na releviziji počinjem sat ranije.

Ovo vaše putovanje u našu zemlju mora da je imalo neki cilj?

_ Da. Moj sledeći film je „Tri taoca“.  On govori o borbi policije protiv mafije u Americi. Gangsteri su oteli tri deteta iz najuglednijih američkih porodica i sakrili ih na raznim stranama sveta. Odlučio sam da jedno dete bude skriveno na Dalekom Istoku, drugo u Južnoj Americi, a treće … Još nisam  rešio gde, ali sam došao da razgledam Dubrovnik. Interesuje me srednjovekovna arhitektura koja mi je potrebna za film „Tri taoca“.

Na kraju razgovora Alfred Hičkok, režiser filmova „Psiho“, „Prozor u dorište“, „Nazovi M. radi umorstva“, „Držite  lopova“, „Nevolja sa Harijem“ pozdravio je čitaoce „Filmskog sveta“ i poručio da nije on onakav kakvi su njegovi filmovi i da ako snima film u našoj zemlji želi da ga zavoli i naša publika.

                                                                                                               Milan Jelić

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Milan Jelić

(Objavljeno u listu „Filmski svet“, 4. Juna 1964. godine. Filmski svet je bila popularna jugoslovenska filmska revija koja je izlazila nedeljno od 1954. do 1970. godine u Beogradu. Izdavalo ju je novinsko-izdavačko preduzeće „Duga“).

Milan Jelić (Rekovac, 1944.) – poznati srpski filmski glumac ( „Tri“, Buđenje pacova“, Vrane…) scenarista („Ljubavni život Budimira Trajkovića“, „Još ovaj put“, „Razvod na određeno vreme“…), reditelj („Bubašinter“, „Tigar“, „Nedeljni ručak“, „Rad na određeno vreme“…).

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious