Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Majmun snima, pazi se!

Na međunarodnom filmskom festivalu na Paliću, održanom krajem jula 2009. godine veliko uzbuđenje izazvala je projekcija francuskog eksperimentalnog filma Edip koji sadrži kadrove snimljene rukom majmuna kapucinera. Film je prikazan u okviru programa „MLADI AUTORI EVROPE“.

Ovim filmom je posebno bio fasciniran Ken Rasel, britanski filmski reditelj koji je 1980. godine snimio film Altered States ili Koreni priviđenja, kako je kod nas preveden ili Izmenjena stanja svesti, što bi bilo najpravilnije, film koji traga za vizijama pohranjenim kako u genetskim dubinama, tako i u integralnom čovekovom istorijskom iskustvu. Na palićkom festivalu prikazan je i dokumentarni film Kapucin koji pokazuje kako je, dakle, majmun snimao te svoje prve filmske kadrove i kolika je neverovatna sposobnost majmuna uopšte za komunikaciju sa ljudima.

Jezička sposobnost je urođena i karakteristična ne samo za ljudsku vrstu nego i za životinjske vrste koje imaju svoje sisteme komunikacije. Kod mrava, pčela, različitih vrsta ptica ili majmuna registrovane su određene komunikacijske sposobnosti, ali ono što komunikaciju kod životinja razlikuje od ljudske komunikacije jeste to što su tipovi poruka koje se prenose u životinjskom svetu isključivo biološki uslovljeni. Radi se najčešće ne o razvijenim jezičkim formama nego o signalima kojima se prenose informacije o udaljenosti izvorišta hrane ili o nekakvoj opasnosti koja se bliži. Činjeni su, doduše, u različitim prilikama i na različitim mestima pokušaji de se i majmuni i papagaji i druga živa bića nauče komunikaciji znakovnim jezikom. Međutim ono što izostaje u komunikaciji, recimo kod majmuna, smatraju lingvisti, to je mogućnost da se kreiraju novi simboli, da se stvaraju nove reči i da se te reči kombinuju u rečenice što je jedna od ključnih karakteristika ljudskog jezika.

Problem je u tome što su danas i ljudi i životinje suočeni ne samo sa fenomenom pisanog ili govornog jezika ili sa sistemima nekih biološki uslovljenih signala, nego i sa fenomenom jezika koje diktiraju novi konkretni mediji: jezik filma, jezik radija, jezik televizije, jezik kompjutera, jezik Interneta.. To su mediji zasnovani na elektromagnetnim visokofrekventnim, Teslinim, vibracijama koji do ljudskih čula, u jednom antropocentričnom svetu, dakle, dopremaju moduliranu, ljudima prilagođenu, čitljivu povratnu informaciju o prostoru i vremenu u koje su lansirani. Životinje su, s druge strane, zahvaljujući svojim čulima u stanju da sa ekvilibrijumom koji ih okružuje komuniciraju i bez nekih posebnih tehničkih uređaja i pomagala, znakova, simbola ili kodova. Slepi miš raspolaže autentičnim radarskim sistemom koji mu omogućava da pomoću ultrazvukova koje emituje i prima leti bez potrebe za vizuelnim opažanjem. Psi mogu njuhom da osete i ono što čovek ne može. Golubovi-pismonoše pomoću svog navigacionog sistema, kao i ptice selice mogu da stignu na udaljena odredišta, kao što jegulje koje su na svet došle u vodama dalekog Sargaskog mora, a koje su poreklom iz naših krajeva, same znaju put koji ih vodi u stari zavičaj. Sve te životinje ovu planetu od praiskona osećaju kao jedinstven prostor, odnosno kao jedino moguć prostorno-vremenski kontinuum.

S druge strane, pred ljudima koji se već tradicionalno bave svojim jezikom simbola zasnovanim na pravilima sintakse, u vremenu konkretnih Teslinih medija, otvaraju se novi problemi. Oni su prinuđeni, na primer, da se u burnoj informatičkoj revoluciji, privikavaju na vreme permanentne sadašnjosti u kome se životinjski svet sasvim dobro snalazi i pliva kao riba u vodi. Sada valjda postaje jasnije zašto se otac bežičnih komunikacija, kompjutera, robota i digitalnog univerzuma, Nikola Tesla, tokom celog svog bogatog pronalazačkog života ipak najviše brinuo o golubovima.

Postaje jasnije i to da je neko kad-tad morao da dođe na ideju da filmska kamera dospe i u ruke jednog majmuna. Čovečanstvo kao svoju prethodicu i izvidnicu u Kosmos nije poslalo ni knjigu ni pozorište, ali psa Lajku i filmsku kameru jeste. Oko filmske kamere i oko jednog psa postavljeni su u istu kosmičku vizuru. Ali, zahvaljujući oku filmske kamere ljudsko oko je ugledalo i jednim pogledom obuhvatilo celu Zemljinu kuglu . Kamera, međutim, može da snima i bez nas. Ona je lansirana u orbitu i snima sve što je u vidokrugu. Filmska kamera se u orbiti oko Zemljine kugle ponaša kao nebesko telo. Ona zato diktira jedno osećanje koje nije više samo antropocentrično, istorijsko, nego upravo u gledaocu izaziva osećanje koje je kosmocentrično, vanvremeno i vanistorijsko. Zato filmski autor i treba da bude oslobođen od diktata istorijskih nužnosti i navika stečenih u aktuelnom civilizacijskom okruženju. On bi, zapravo, morao da se trudi da što manje bude autor, a što više instrument kroz koji se oglašava Kosmos, da bude stvaralac koji je u stanju da čuje i da reaguje na taj kosmocentričan zov jer za filmsku kameru nije najvažnije samo ono što se događa među ljudima na zemlji. Ljudi ne moraju uvek da budu glavni junaci njene priče. Uostalom, da li je od našeg postojanja važnija pojava erupcije nekog vulkana ili drama rađanja neke zvezde ili okeana ili sve ono što iz svoje kosmičke i vanvremene perspektive može da vidi i da filmskom kamerom, na primer, snimi oko jednog majmuna?

Želeći da otvori razgovor o neophodnosti suočavanja sa vremenom novih, elektronskih izazova, Direktor Odeljenja za socijalne komunikacije Katoličke crkve, Domenik Pompilije, nedavno je priznao: „Mi nismo, rekao je on misleći na pripadnike starijeg životnog doba, digitalni domoroci“: u odnosu na decu koja su rođena posle interent revolucije mi predstavljamo poslednju Gutenbergovu generaciju. Mi nismo rođeni u društvu multiekrana, niti smo odrastali hraneći se novim virtuelnim iskustvima koja utiču na inteligenciju i orijentišu dinamiku emotivnih odnosa.“

„Ako na ovom mestu, rekao bi sada istaknuti fizičar Verner Hajzenberg, postavimo pitanje u čemu se stvarno sastojao veliki podvig Kristifora Kolumba kada je otkrio Ameriku, odgovor će morati da glasi: to nije bila zamisao da se loptasti oblik Zemlje iskoristi za putovanje u Indiju zapadnim pravcem; tu zamisao razmatrali su i drugi ljudi. Pa ni brižljivo pripremanje ekspedicije, ni stručna oprema brodova, što bi i drugi mogli uraditi. Najteže u tom otkrivačkom putovanju bila je upravo odluka da se napusti sva dotad poznata zemlja i otplovi na zapad tako daleko da sa postojećim zalihama vraćanje više nije bilo mogućno. Na sličan način se nova zemlja i u nauci može osvojiti: samo ako je čovek na nekoj presudnoj tački spreman da napusti podlogu na kojoj počiva dotadašnja nauka i, tako reći, skoči u prazninu…“

Rubrika: Domaći eseji
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious