Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Ima para – nema pameti

Kada se jednom bude pisala istorija naših dana od velikog značaja biće filmovi. Ako je ikada film izražavao zbilju, onda se to događa upravo u ovom vremenu našeg zamora, apatije i zamagljenih obzorja.

U eskapizmu pričina i malodušnosti, hleba bez motike, nagradnih igara, kvizomanije, kladionica i lakoćemo kredita, u poplavi belosvetskih budalaština, uz činjenicu da svake godine iz Srbije nestaje po jedan omanji Mladenovac, opstoji još samo varljivi šareniš medija. Marketing je postao Eldorado našeg doba, vrhovni ideal, ne sticanje nego otimanje; bahatost i bezobzirnost.

Uostalom, nije bolje ni napolju. Šlendorf je nekada imao snage da uoštri kolosalnu metaforu Nemačke. Ali se to dogodilo tek kad je Moloh postao ružna prošlost. Izgleda da u tome ima umetničke pravde. Doduše, i o Italiji Dučea rekli su više Blazetijevi „beli telefononi“ nego sav docniji neorealizam, kao što su o nevremenu Nemačke bolje svedočili Zlatni grad i Zara Leander, nego Kojtnerova naknadna pamet. Tako danas o globalnoj praznini više govori Da Vinčijev kod nego svi filmovi Hanekea i Fon Trira, jednog sračunatog i bezdušnog, drugog već istrošenog, kao uostalom i svet u kome žive.

Kao i pretežni deo onoga što nam nudi naš noviji film. Odavno nismo pali tako nisko kao u više od deset dugih i praznih godina. Časni izuzeci ne menjaju opštu sliku. Po filmu koji beži od stvarnosti pamtiće se i sama ta stvarnost: isprazni i glupi sižei, šuplji stereotipi, površnost, prostota i gola agresivnost. Ne može se više zapamtiti nijedan film. Liče jedan na drugog po svojoj nemuštosti i neinventivnosti; po zamlaćivanju i gluvarenju; po ružnom i neartikulisanom govoru; po izveštačenosti. Nije najgore što nema ni od korova sinematičkih ambicija. Najgore je što umornu dušu hoće opet da pljuju, da je šamaraju opačinom i pornografijom, debilnim hororima, drogom, egzibicionizmom, perverzijom, samoubistvom, na kraju i sakaćenjem sebe samoga na vlastitom grobu, ubistvom oca, žene, deteta, sebe… Da je Mefisto glavom crtao stanje naše narodne duše na početku trećeg milenijuma ne bi smislio ništa slikovitije i živopisnije. Sve se to, sasvim izgledno, uklapa u silaznu putanju, koja naš film vodi tamo gde nikada nije bio. Baš tamo gde hoće da nas vide oni kojima smo decenijama bili nedostižan uzor.

Tome kumuju i oni navodno odgovorni za dobrobit srpskog filma. Kakva je tek tu pometnja! Kada se shvatilo da država, u najboljoj nameri, hoće i može da podrži svoju kinematografiju sa ne manje od 3,5 miliona evra, plus razni vidovi domaćeg i naročito stranog davanja, nastao je pravi stampedo. I kao što već biva, bezskrupulozni i netalentovani bili su i najbrži. Ogroman novac straćen je bez ikakvog smisla. Delilo se šakom i kapom, bez merila, improvizovano, možda i nešto gore; da vuk bude sit i ovce na broju. Neki filmovi za koje je novac dat još nisu ni započeti, neki su snimljeni, a bolje da nisu. Iz sudara teško objašnjive arogancije na jednoj, a krajnje nestručnosti i nekompetencije na drugoj strani, proistekli su rezultati 2005 – 2006. godine, koje su nedavno objavili mediji. Neverovatno ali istinito. Porazno. To isto je rekla i publika, koja još uvek zna šta je film i odbija da gleda gluposti. Rečito svedoči u tom izveštaju slučaj jednog filma, koji se lako mogao pročitati unapred: sa pet miliona državne pomoći, nije uspeo da privuče više od 462 gledaoca. Tako ispada da su, u ovom slučaju, poreski obveznici Srbije dotirali svaku tu prodatu ulaznicu sa više od deset hiljadarki!

U isto to vreme, državna ustanova za film odbija poziv organizatora svetskog festivala br. 1 filmske animacije da u njegovim okvirima organizuje retrospektivu srpskog animiranog filma! Kaže: nema para, kako će se videti iz dokumenta koji objavljujemo. Ako smo, uprkos svemu, smogli da između leta 2005. i 2006. godine, uz državnu subvenciju, započnemo ili snimimo trideset dugometražnih igranih filmova, onda znači da ima para, ali da nema sistema, nema stručne procene, nema odgovornosti za jedan osetljiv i važan vid narodnog života. Rečju – nema pameti. Kada će ovom doći kraj ne znamo. Ali znamo da su slika Srbije na ekranu i Srbije pred ekranom u stostrukoj vezi i da je pitanje odgovornosti postalo sine qua non naše kinematografije.

Rubrika: Vesti
Tag:
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious