Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Dr Ivana Kronja: Sportski narativ kao metafora životnog puta

U organizaciji Opštine Čajetina, Turističke organizacije Zlatibor i Maja filma kao izvršnog organizatora, a uz partnerstvo Olimpijskog komiteta Srbije i Sportskog saveza Srbije, na Zlatiboru je od 29. avgusta do 2. septembra 2015. održan četvrti po redu Međunarodni festival sportskog filma, jedini ovakav festival na Balkanu.

piše: dr Ivana Kronja

Fokus ovogodišnjeg MFSF bio je na tenisu. Aktivna istorija tenisa u Srbiji započela je pre tačno devedeset godina, a ovaj sport je poslednjih godina vrhunskim uspesima domaćih igrača proslavio našu zemlju u svetu. U to ime dodeljene su nagrade za životno delo teniserima i sportistima Novaku Đokoviću (Srbija), Mimi Jaušovec (Slovenija), koja je i posetila Festival,  i Nikoli Piliću (Hrvatska), Jasni Šekarić i Milunu Vesniću (Srbija), kao i filmskom umetniku Darku Bajiću. Festival je otvoren aktuelnim bioskopskim hitom ovog reditelja, Bićemo prvaci sveta (Srbija, 2015.), igranom rekonstrukcijom u žanru dokudrame o pobedi jugoslovenske košarkaške reprezentacije na svetskom prvenstvu u Ljubljani 1970. godine, dok je na njemu kao novina predstavljen program na temu: Sportske legende gradova Srbije, sa fokusom na Kruševac kao turistički i sportski atraktivnu destinaciju sa bogatom istorijom kulture i sporta. U okviru programa prikazan je i lepo sročen dokumentarac: Sportske legende grada Kruševca(Srbija, 2015, 110’), autora Aleksandra Nikolića i Dušana Pešića.

 
Sportski film danas: pustolovina, biografski film, političko-socijalni komentar i spektakl

U okviru programa od 16 filmova, koji su konkurisali za pet nagrada, prikazan je širok dijapazon filmova iz regiona, Evrope i čitavog sveta, nastalih u proteklih pet godina. Većinom regionalne premijere, ova ostvarenja publici su ubedljivo prezentovala bogate mogućnosti, opredeljenja i prakse ovog specifičnog filmskog podžanra, koji se pojavljuje u svim vrstama filma: dokumentarnom i igranom, kratkometražnom i dugometražnom, pa čak i u animaciji.

Bićemo prvaci sveta

Tema sporta u ovim ostvarenjima ukrštala se, najpre, sa klasičnim pustolovnim filmom, koji je kao vrsta vezan za same početke filmskog dokumentarizma nakon 1910-te godine. U kratkom dokumentarcu Teniski teren (dok., Rusija, 14’) Valeri Majorova, prikazuje se tako ekspedicija koja danas odlazi u osvajanje Severnog pola, i nakon mnogih prepreka igra teniski meč na njegovoj nultoj tački. Čovek sa gvozdenim konjem (dok., Turska, 25’) Huseina Dogana je neka vrsta humoristički intonirane (auto)biografije sportskih putovanja bicikliste, koji posebnu pažnju poklanja ekstremnim pejzažima – tundre, snežne oluje – i prijateljevanju sa lokalnim stanovništvom iz najzabitijih krajeva sveta.

Drugi podžanr sportskih filmova na MFSF 2015 jeste socijalni i politički dokumentarac, koji sport stavlja u kontekst širih društvenih promena, pa i ratnih sukoba i dubokih kriza, u kojima se sport pojavljuje kao kontraverzni okvir dobrih i loših ,,pravila igre’’ u novonastalim okolnostima. Primer takvog filma jeste U međuvremenu u Mamelodiju (dok., Nemačka, 2011, 72’) Benjamina Kalmejera, o napetom životu na socijalnoj margini u Južnoj Africi u istoimenom gradiću, kome okvir zbivanja daje odvijanje svetskog prvenstva u fudbalu 2010. godine i njegov televizijski prenos. Siromašna deca i njihov brižni otac kao akteri drame ne mogu da učestvuju u aktivnom, radosnom životu, a najveći događaj za njih je gledanje prvenstva na televiziji, prilikom koga izmoreni dečak i zaspi. U ovu grupu filmova spada i Kralj kamena (dok., Češka, 23’) poznatog češkog sportskog novinara i komentatora Jirži Kalembe i Filipa Svezaka, koji govori o turniru u košarci jedan-na-jedan koji se odvija na ozloglašenom ostrvu Alkatraz. Autori prate svog sunarodnika, mladog sportistu koji će na kraju i pobediti na turniru. Film obiluje tenzijom i estetikom stešnjenog prostora, iako se prevashodno odvija u eksterijerima, šaljući tako i svoj politički komentar na prošle i sadašnje zatvorske prakse.

Zanimljiv primer filma sa socijalnom pozadinom jeste i bogato dokumentovani biografski film o argentinskom fudbalskom igraču Lionelu Mesiju, Mesi (dok., Španija, 2015, 93’), u režiji Aleksa de la Iglesije. Mesi govori o počecima proslavljenog igrača, o njegovoj bolesti u detinjstvu i usponu ka vrhu, ne ustručavajući se da gradi pozitivni mit o genijalnom talentu, beskrajnoj porodičnoj odanosti i plemenitoj osobi igrača koga je, uprkos svim nedaćama, izabrala sudbina, koji nije redak u sportskoj i medijskoj retorici kada su u pitanju sportske zvezde, dok veoma dramatično oblikuje promenljivi odnos obožavanja, sumnje i mržnje između javnosti, navijača i samog Mesija. Film je interesantno koncipiran kroz kombinaciju ispovesti njegovih najbližih rođaka i saradnika u restoranu, koja je organizovana za potrebe snimanja filma, brojnih dokumentarnih snimaka i igranih scena, dok je Mesi lično potpuno odsutan.

 

Olimpijski film današnjice – Filmovi o ljudskim pravima u sportu

 

Mesi je delom i sportski filmski spektakl, baš kao što su to i Kostelići (Hrvatska 2015, o kome će biti više reči u daljem tekstu). Ovakvi filmovi jesu spektakli o pojedincima koji predstavljaju velike sportske zvezde, iza kojih stoje velike kompanije, mediji i novac, ali i njihova veoma osobena harizma. Stoga je i moguće da o njima lično nastane film u atraktivnoj, visokobudžetnoj produkciji. Danas su filmovani sportski spektakli, srećom, rasterećeni direktne političke i propagandne funkcije, kakvu su znali da imaju u prošlosti kinematografije. Televizija, kao najvažniji deo medijskog sistema koji pokriva sport, uticala je na razvoj proizvodnje sve popularnijih i vizuelno sve raskošnijih zvaničnih olimpijskih prenosa i filmova, koje rade i velike rediteljske zvezde iz sveta filma: slavni Džang Jimou režirao je npr. otvaranje Letnjih olimpijskih igara u Pekingu 2008., u saradnji sa koreografima Džang Jigangom i Čen Veijaom. Ovaj TV-prenos prikazao je u autorskoj verziji bez reklama, kao filmsko umetničko delo, naš reditelj Emir Kusturica u okviru Kustendorfa 2009. First, zvanični film 30. Olimpijskih igara u Londonu 2012. (Prve, UK, 2013.) režirala je istaknuta britanska filmska producentkinja i sportska dokumentaristkinja Kerolajn Roulend, dok je ceremoniju samog otvaranja i njen prenos: Isles of Wonder (Čudesna ostrva, UK, 2012.) režirao poznati filmski reditelj, Oskarovac Deni Bojl.

Olimpijski film današnjice postao je, dakle, pravi višemedijski vizuelno-scenski spektakl: kombinujući vrhunske virtuelne tehnologije, likovni scenski dizajn i masovni teatar u spektakularnim izvedbama na stadionskim otvaranjima, on u režiji samog događaja i njegovog TV-prenosa dostiže i visoki filmski umetnički kvalitet. MFSF 2015., u ovom duhu, prikazao je izvanredan zvanični film 29. Olimpijskih igara u Pekingu 2008. nastao dve godine kasnije, rediteljke Gu Jun (Kina, 2010, 101’), dokumentarne filmove o olimpijskim šampionima – Pobednik (Rusija, 49’) o dvostrukom olimpijskom prvaku i treneru ruskog nacionalnog tima, mačevaocu Ilgaru Mamedovu, u režiji Raufa Mamedova, i Vasilij Jovančenkov – Ponovno pisanje istorije boksa, u režiji Sergeja Dolbilova, kao i Duh u pokretu, zvanični film XI Zimskih Paraolimpijskih igara u Sočiju 2014. g. (dok., Rusija 2014, 73’).

Sa porastom brige o osobama sa posebnim potrebama i uvažavanja različitosti u savremenom društvu, sve više jača svest o uključivanju ovih osoba u sve aspekte života, koja je veoma prisutna i u današnjem sportu. O tome svedoči čitava grupa filmova o sportu i ljudskim pravima prikazana na Festivalu. Udarac u tami (dok., Uganda, 5’) Leona Senjangea, jeste kratka ali efektna priča o slepom bokseru iz Ugande Baširu Ramatanu. Trčati za Džima (dok., SAD, 2013, 75’) Dena Nojesa i Robina Hauzera Rejnoldsa o kros-kantri treneru Džimu Trejsiju i njegovoj odlučnoj borbi protiv teške Lu Geringove bolesti, u kojoj ga sledi i podržava čitav njegov sportski tim, odani mladi ljudi, sve do odlučujućeg finala trke, kojim se film i završava. Ovo su svakako i biografski filmovi, koji svedoče o jednom od odlučujućih trenutaka u karijeri i životu datog sportiste.

Filmom o ljudskim pravima opravdano možemo smatrati i elegantni kratki igrani film o emotivno ranjivoj populaciji tinejdžera, koji za okosnicu ima mladog sportistu u disciplini umetničkog klizanja, Slobodni program (igr., Francuska, 2012, 26’), u režiji Vijanija Etosa. U ovom polusatnom dramskom ostvarenju dotaknute su sve bitne teme mladićevog odrastanja i bolnog sazrevanja, vešto balansirane i uklopljene u psihološki uverljiv i realističan tok priče, sa atraktivno snimljenim klizačkim scenama. Mladić trpi psihičke pritiske kao dete razvedenih roditelja iz rasno mešanog braka (otac mu je Francuz, dok mu je majka Latinoameričkog porekla), ulazi u za njegov uzrast tipične kompeticije oko devojke, koja koketira sa više mladića, ljubomorna na njegovu klizačku karijeru, kao i lični pozitivan pritisak želje za dostizanjem sportskog savršenstva, uz veoma zahtevnog, pa i okrutnog trenera. Svim ovim film svedoči i o modernoj otuđenosti porodičnih odnosa sa roditeljima, kao i blaziranih, lažnih, ljubavnih vršnjačkih odnosa među mladima. Mladić, ipak, uspeva da povrati stabilnost pomoću sporta kao paradigme slobodnog i zdravog izbora i uspešno dovršava takmičenje, uz muziku i ples koje je sam izabrao.

Kostelići

Filmovi kao što su igrani Bićemo prvaci sveta, dokumentarni Sportske legende grada Kruševca, Mima Jaušovec (dok., Slovenija, 2015, 30’), Kostelići, na nacionalnom i regionalnom nivou, kao i drugi sportski filmovi uopšte koji prate duži vremenski period razvoja jednog sporta ili životnog puta sportistkinje/sportiste, jesu i dela koja se preklapaju sa istorijskim temama kao što su istorija Jugoslavije, Srbije i drugih zemalja Evrope i sveta, pokazujući tako da sportski film može da predstavlja i važan istorijski dokument o načinu života i politici jednog vremena.

           

Sportska priča kao metafora životnog puta – Žene u sportu

 

Vrhunac filma o ljudskim pravima, na ovom Festivalu ali i šire, svakako predstavlja umetnički dokumentarac koji je odneo i Gran-pri na Zlatiboru 2015.: zvanični film XI Zimskih Paraolimpijskih igara u Sočiju 2014. g., Duh u pokretu (Rusija, 2014, 73’) autorki Sofije Gevejler, Julije Bivševe i Sofije Kučer. Zbog čega se Duh u pokretu pokazuje kao celovito umetničko delo, a ne samo kao dokumentarni izveštaj? Stoga što ovo ostvarenje dostiže složenu i slojevitu metaforičnost, kreirajući više podjednako važnih nivoa značenja. Humanistička priča o uključenju ljudi sa posebnim potrebama, u ovom slučaju fizičkih invalida, u mogućnosti profesionalnog napredovanja u sportu, već sama po sebi pleni svojom plemenitošću. Vidljivost ove prakse, i to one koja se  odvija na najvišem međunarodnom, olimpijskom nivou, značajno podiže svest publike i društva o važnosti integracije i ravnopravnosti svih njegovih članova, što već čini doprinos ovog po karakteru namenskog filma. Izvanredno vođena filmska priča prati sudbine desetak takmičarki i takmičara na paraolimpijskim igrama, insistirajući na dijalektici između preteških sudbina: nepredviđenih nesreća i urođene ili stečene nepopravljive invalidnosti, i, sa druge strane, lične hrabrosti i međuljudske ljubavi nastradalih aktera i članova njihovih porodica. Njihova želja za životom putem sporta narasta do istinske životne radosti, kakva često nedostaje i u životima zdravih ljudi! Sudbina junaka tretira se ravnopravno sa bilo čijom sudbinom, kao deo čovekovog uvek teškog ali i veličanstvenog životnog puta. Nesreće koje su doživele junakinje ilustrovane su grafički jednostavnim, intimističkim animiranim prizorima, koji ublažavaju konkretan događaj, pretvarajući ga u mentalnu sliku i duhovno iskustvo. Posebnom ljupkošću ističe se mlađa junakinja plave kose i velikih plavih očiju, koja se zajedno sa suprugom takmiči u disciplini hokeja na ledu. Od duboke nesreće koja je ovo dvoje ljudi trajno vezala za invalidska kolica, film nas očaravajuće vodi ka poruci univerzalne i hrišćanske ljubavi. Kvalitet kamere i režije svedoči o vrhunskoj produkciji. Dramska linija filma precizno gradi uzlazni pravac kretanja junaka ka cilju, koji na kraju filma postaje čisto kretanje ljudskog duha: u ispovesti mladića ilustrovanoj vizuelno začudnom, prelepom animacijom ljudi postaju duhovne čestice, koje se prirodno vraćaju svome izvoru.

Kostelići, čiji alternativni naslov, preuzet sa Apolonovog hrama u Delfima, glasi: Gnothi Seauton (starogr.: ,,Upoznati samog sebe’’), jesu neočekivano uzbudljiv, atraktivan film koji je sniman preko dvadeset godina na tri kontinenta, od detinjstva dece Anice i Ivice Kostelića, koje je samostalno trenirao njihov otac Ante uz podršku majke Marice, do njihovih olimpijskih sportskih visina. Film pokriva fascinantan raspon nesvakidašnje karijere jedne od najboljih skijašica svih vremena, Anice Kostelić, uključujući i njeno stoičko odustajanje od daljeg angažmana 2007. godine zbog, kako sama navodi, porodičnog jedinstva, ali i zdravstvenih problema. Film uključuje rane VHS-snimke amaterskih sportskih početaka u improvizovanim uslovima, planini i na moru, ali i visokoprofesionalne atraktivne snimke sa svetskih sportskih takmičenja u skijanju i alpinističkih podviga ovih skijaša, snimljene vrhunskom optikom, u pokretu ili iz helikoptera, delimično preduzimane upravo za potrebe ovog filma, a delimično preuzete iz oficijelnih sportskih prenosa. Duboko moralistički i mitsko-herojski intoniran, film prikazuje vrhunska sportska dostignuća Anice i potom njenog brata, začeta u skromnim i gotovo nemogućim uslovima i prekidana teškim, gotovo neizlečivim povredama, hirurškim operacijama i dugotrajnim oporavkom, kao herojsku borbu malog čoveka, koji disciplinom, verom ali i fizičkom žrtvom može ostvariti svoj cilj, ma kako on izgledao nedostižan. U političkom smislu, film tek postmodernistički relativno sadrži daleki odjek istorijskog pred-nacističkog žanra ,,planinarskog’’ filma, sa kojim deli tek uopštenu ideju herojstva, te iako pominje devedesete, vešto izbegava direktne političke konotacije eventualnog javnog angažmana porodice Kostelić. U rukama Bruna Kovačevića, reditelja ove izvanredno vođene filmske epopeje, sportski film i ovde postaje prava metafora duhovnog uzdignuća i čovekovog životnog puta, sa brojnim usponima i padovima, ali i spomenik snazi, lepoti i inteligenciji Anice Kostelić, kao arhetipski slobodne, drevno-paganski snažne žene, koja sa prirodnom superiornošću i mirnoćom savladava i najteže prepreke. Snaga filma leži kako u njegovoj minuciozno izvedenoj dramaturgiji iznenadnih obrta, teških tragedija i senzacionalnih pobeda koje prate živote slavnih skijaša, tako i na neposrednom kognitivnom dejstvu slike u pokretu i perceptivno koncipirane montaže, koji afektivnim delovanjem na gledaoca snažno nadopunjuju idejnu poruku filma.

Više filmova na Festivalu na najlepši način je istaklo doprinos žena u sportu, kroz intimne mini-filmske portrete o ženama-sportistkinjama, ili pak kroz celovite biografske filmove. Veoma ubedljiv primer intimističkog mini-filma o ženi koja se rekreativno i povremeno profesionalno bavi tzv. planinskim trčanjem u brdima Škotske jeste 17-minutni dokumentarac Samo trčati (UK, 2011.) u režiji Peta Renija. Naizgled neopterećeno i usputno, film beleži britke ispovesti dve sestre, žena poznijih srednjih godina, od kojih glavna junakinja smireno i otvoreno govori o svom trčanju, teškoj bolesti i čitavom životu. Sestre govore o svom odnosu, porodičnim zbivanjima i muzici iz svoje mladosti, koja se čuje u filmu, dok sam film odiše toplom atmosferom svakodnevice, u kojoj se kuva, peru sudovi, i – trči na duge planinske staze. Fotografija u filmu je očaravajuća, a prizori prirode plene posebnom teksturom maglovitog predela. Ovakav dokument dostojanstva žene kao zrele ličnosti i njenog ravnopravnog, aktivnog učestovanja u životu retko je vidljiv, i utoliko više poučan i dragocen. Svojevrsni pandan škotskom ostvarenju jeste veoma informativan i duhovit mini-biografski portret jedne srpske sportske porodice, Mikica Vesnić (dok., Srbija, 2015, 6’), autorke Vesne Đurović, o našim poznatim automobilistima Mikici i njegovom ocu Milunu, koji je posetio Zlatibor kako bi primio nagradu za životno delo.

Mima Jaušovec

Kao ozbiljno zamišljen i režiran, istakao se polusatni portret istaknute jugoslovenske i slovenačke teniserke Mirjane Mime Jaušovec, rođene u Mariboru, koja je 1977. osvojila prestižni svetski Grand Slem turnir Rolan Garos i u periodu od 1976-88. bila najbolja jugoslovenska igračica tenisa, Mima Jaušovec (dok., Slovenija, 2015, 30’), u režiji Gašpara Pavlija. Ovo ostvarenje divan je primer pozitivnog predstavljanja žena kao kvalitetnih i vrednih ličnosti koje daju ogroman doprinos zajednici, ali i redak dokument na polju civilnog života i progresivnih humanističkih vrednosti nekadašnje socijalističke Jugoslavije, njene uspešne kulturne i sportske istorije, koja se danas često i suviše lako zaboravlja. Mima Jaušovec je, ipak, pre svega odmereni i kvalitetno dokumentovani portret jedne izuzetne i drage žene, koji ističe njenu osobnu toplinu, domete njene karijere u okvirima jugoslovenskog sporta kao rezultata jedne lične, hrabre inicijative i požrtvovanosti, te porodičnu slogu koja joj je pružila odlučujuću podršku. Autor filma znalački tretira junakinjinu profesionalnu istoriju ističući pažljivo odabrane najvažnije momente, analitički ali i sa lakoćom. Zagovarajući junakinjinu odmerenost i mudrost kao svima preporučene osobine, film otvoreno gleda u budućnost, povezujući Miminu slavnu prošlost sa njenim današnjim aktivnim životom, koji je posvećen radu sa decom i mladima u oblasti tenisa, od vođenja sopstvene škole tenisa do mesta selektorke slovenačke ženske teniske reprezentacije.

 

Nagrade Festivala:

 

Žiri u sastavu: TV producent i urednik Aleksandar Avramović, Srbija, filmska rediteljka Arzu Mamedova, Azerbejdžan i generalni sekretar Sportskog saveza Srbije Dane Korica, Srbija, nagradio je sledeće filmove MFSF Zlatibor 2015:

  1. Nagrada za najbolji film – GRAND PRIX Festivala – Duh u pokretu, Rusija 2014.
  2. Nagrada za najbolji dugometražni igrani film – producentska kuća Intermedianetwork, za doprinos čuvanju sećanja na najveće sportske uspehe u filmu  Bićemo prvaci sveta, Srbija 2015.
  3. Nagrada za najbolji dugometražni dokumentarni filmTrčati za Džima, SAD 2013.
  4. Nagrada za najbolji kratkometražni dokumentarni filmCska-Početak, Rusija 2015, režija Varvara Orlova.

Specijalne nagrade i priznanja:

  1. Nagrada Dinko Tucaković za najbolju režiju – U međuvremenu u Mamelodiju, Nemačka, reditelju filma Benjaminu Kalmejeru (Benjamin Kahlmeyer).
  2. Nagrada za isticanje i negovanje visokih moralnih vrednosti u sportu – Kostelići, Hrvatska 2015.
  3. Nagrada za najbolju fotografiju – Samo trčati, Škotska. Prema rečima Žirija, u ovom filmu je fotografija – paralelna uverljiva priča.
  4. Nagrada za najbolji film o ličnosti u sportu – Mima Jaušovec, Slovenija 2015.
  5. Specijalno priznanje filmu Teniski teren, Rusija 2014. – za izuzetnu ideju priređivanja filmskog teniskog meča između članova polarne ekspedicije na Severnom polu.
  6. Specijalno priznanje kratkom igranom filmu Slobodni program, Francuska.
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious