Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Džejms Džojs i film

Geneza spisateljskoga umjeća ili mentalni ekran

…svaka predstava njegove svesti mogla bi se na nebu blistavo odraziti.

(Portret umjetnika u mladosti)

autor: Nikola Lorencin

Još kao mladić, dok mu je glava bila u pjesničkoj torbi, Džejms Džojs izravno se zanio i zauzeo za kinematografsku praksu – otputovao je 1909. iz Trsta u Dablin da pomogne postavljanju prvoga stalnoga kina u Irskoj! A onda su literatura i kazalište, belcanto i muzika, njegova sklonost ka tradicionalnim oblicima duhovnoga izraza, natkrilili novo umijeće – film, i naprosto zagospodarili Džojsovim stvaralačkim namjerama. Film je, ipak, ostao – do kraja njegova života – mogućnost u koju je polagao onoliko nade koliko su drugi – ljudi od filma – bili spremni da se zauzmu za moguću ekranizaciju Džojsova književnoga štiva i da se pojave kao inicijatori filmskoga pothvata, već nagovješće noga filmskoga djela! Iako za istraživanja o Džojsu i filmu suvremeni mislilac sve teže dopire do pouzdanijih tragova ili određenijih podataka (u svim artefaktima Džojsova djela ili života), velika je i izuzetno zavodna džojsovska strana filma i filmske umjetnosti: pragmatički su prisutni u njegovome životu i film i umjetnost filma, u pokušajima da se nađe usred filmskih poslova i pothvata (Trst – Dablin, 1909; pokušaj suradnje sa Ejzenštejnom, npr), te da stvaralački, literarnim djelom i estetikom književnoga izraza, zađe u, još uvijek neistražene, prostore kinematografa i filmske ekspresije. Stoga je posebno vrijedno pažnje i izazovno utvrditi analogije ili prožimanja Džojsovih spisateljskih namjera i filmskoga izraza, predstavljačke umješnosti ili posebnosti, koja je u njegovo doba tek začeta u dramatičnome procesu nastajanja i oblikovanja umjetnosti i izraza Filma! Također, i njegovi filmski susreti i poznanstva zahtijevaju pomnija istraživanja: to su, najprije, učestali susreti s pionirom kinematografa i filmskih djelatnosti u Trstu, sve stranim poklonikom filma, Salvatoreom Spinom (Salvatore Spina); u istom razdoblju i s prvim samostalnim prikazivačima, kinematografičarima Aleksandrom i Karlom (Karel) Lifom, koji su još 1904-05. godine, u vrijeme Džojsova dolaska i boravka u Puli, prikazivali raskošne kinematogtrafske predstave u svome Elektro-bioskopu LIF KA, Elettro-bioscopio Lifa (imaginarni susret mladoga Džojsa i braće Aleksandra i Karela Life!); slijede poznanstvo i razgovori s Kanudom, prvim filmskim teoretičarem – svakako: ranim i vrlo hrabrim misliocem samosvojnosti i osobene kreativne moći filma – pripadnikom (po duhu i predlaganom programu filmske prakse) francuskoga prvoga vala sineasta, uzgibanoga od strane grupe stvaralaca, po sebi ujedinjenih u pokret impresionista. Bili su vođeni idejom stvaranja posebnoga oblika filma i zalagali su se za film ostvaren u duhu i autentičnome izrazu kinematografa. Predstavljali su se kao sljedbenici predstavljačkih uputa impresionista, ili – određenije – vizualistaprve avangarde stvaralaca (Luj Delik, Abel Gans, Žermen Dilak, Žan Epsten, Marsel Lerbije); najposlije, kao izuzetno značajan stvaralački dodir posebno se ističe pariski susret Džejmsa Džojsa i njegovoga novoga znanca, sovjetskoga sineaste S. M. Ejzenstein, što se dogodio koncem 1929. u stanu književnikovome. Tada su razgovarali o mogućem adaptiranju romana Uliks za film. U tome času obojica umjetnika svojim, tek do vršenim, djelima – Džojs Uliksom, Ejzenštejn Oklopnjačom Potemkin – na vrhuncu su pozornosti i radoznalosti svjetske kulturne javnosti, kako se to obično određuje: stekli su najveće hvale, uzburkali mnogo tromiji svijet umjetnosti, filma i literature, i postali doista centralnim ličnostima, čiji se svaki naredni korak iščekuje s velikim nestrplje njem, jer će uslijediti novi – umjetnički udar!

Džejms Džojs

I – više od svega: Džejms Džojs živio je i stvarao u dobu kinematografa i oduhovljenoga bića Filma, te sve što se između njihdogađalo, u bliskim dodirima i vezama filma i piščevih literarnih težnji – što je vidljivo na svakoj stranici književnoga štiva Džojsova – samo je rezultat stvaralačke intuicije i suptilnosti poznavanja umijeća i izraza Filma! Dakle, tek u procesu konstituiranja kinematografske prakse ili prvih iskustava filmskoga stvaralaštva, potom i mogućega upliva kinematografa na spisateljski rad! Čak i – obratno: Ejzenštejn je iz Pariza, poslije susreta s Džojsom, otišao bogatiji za barem jedan stvaralački usklik, i upit, istodobno – kako filmom prikazati, npr, unutarnji monolog i pratiti proces grananja i poniranja tokova svijesti; kako u filmskoj predstavi pojavnoga doseći aluzivnost i asocijativnost duhovnih predstava – otkriće unutarnjih svjetova junaka?

Da li je to slika naše podsvesti koja je bila osuđena da sačeka vek mašina da bi nam se ukazala u svojoj snolikoj, životolikoj odori? Da li je to naša savest pronašla puteve da otelovi na jednome mestu, u istome vremenu, sve ljudske radosti i patnje sa svih mesta i iz svih vremena za koja se zna u kosmosu?

(Dr Dušan Stojanović, Teorija filma, Nolit, Beograd, 1978.)

Kinematograf je banuo pred čovjeka, odveo ga ustranu, u druge svjetove i drugačiji život. Tome odlasku, ili bjekstvu svekolike stvar nosti u filmske svjetove, Džejms Džojs bio je svjedok. Na svoj način, osebujnošću svoga literarnoga djela, i značajan – sudionik!

Džojsovo književno djelo, kao i film, mentalne je građe, zbiva se u svijesti i duhu, u podsvijesti i viziji čitatelja-gledatelja! Put od doziva ili želje da u stvarnosti gleda netjelesnu sliku polazi od nutarnjega, nevidljivoga i zaprijetoga, onoga što tek čeka da se objavi i obistini, pokaže i prikaže: što sveudilj življaše u njegovoj duši. Kako doslovce veli pisac, još mladim umjetnikom, a što – neizbježno – evo, opet navodimo:

Htjede u stvarnosti gledati netjelesnu sliku, što sveudilj življaše u njegovoj duši.

(Džejms Džojs: Mladost umjetnika)

Sergej Ejzenštejn

Kinematograf stvara slike – netjelesne, građene od svijetla i od mraka, od njihove smjese i gline netjelesnoga, stvara sliku koja se, i tako netjelesna, može predočiti tjelesnim oblikom, što više – i tako bestjelesna, može ga čak i – pokrenuti, učiniti na taj način oživjelim ili kadrim da se ponaša i postoji kao da je stvaran. Točnije: kao da je otjelovljeni oblik nastao iz duše, u kojoj sveudilj življaše. Kao da je slika pretočena iz duše, oblikovana i – postvarena, fotografijom duše: poduševljena! Značilo bi to: i krajnje duševna, suptilna, eterična, dakle netjelesna slika, a postojeća, prezentna i uzživjela pred nama. U njoj sada ne-tjelesno i oslikano stječe se u predstavi što se izravno oblikovala iz duše i stupila u izvanjski svijet, u stvarnost. Eto, u jednome uzdahu školarca Stivena sva mudrost postanja i bića kinematografske predstave! Nije tražio niti raspredao o tehnici nastanka kinematografske slike, ali je takao i pokazao u njenu suštinu i smisao, u posebnost moći, ili umijeća, kinematografskoga prikazivanja unutrašnjega u izvanjskome obliku! Time je stvorena i mogućnost da unutrašnje, u duši nastale i drugačijim sredstvima oblikovane, predstave (muzičke, literarne, likovne…) postanu dostupne i izvanjskome prikazivanju – putem bestjelesnih kinematografskih slika i prizora. Time je, dakle, umjetnik već u svojoj mladosti stupio na prag kinematografa i umjetnosti filmsko ga prikazivanja. Iznutra (bestjelesno, eterično, duhovno…) pretvara se u izvanjsko, u metatjelesno, dobiva osebujnost živućega i stvarnoga postojanja. Na samo korak od ovoga mjesta – s praga postanja filmske umjetnosti, na kojemu upravo stoji mladi umjetnik – dospjeva se u sjajna i beskonačna prostranstva filma: do njegove izražajnosti, do mogućnosti osebujnoga predstavljanja, do umjetnosti građenja novo ga života i emocija koje takav život sobom donosi. A koje su potpuno ma nalik onim stanjima i našemu iskustvu što ih stičemo i doživimo u našemu stvarnome životu!

Danas, međutim, filmska praksa i pokušaji oživljavanja znatiželje za filmom i filmskim predstavama nastoje doteći takve emocie – u praksi postoji intrigantna zamisao nebeskoga kina, poput zamišljano ga, džojsovskoga. Povremeno se eksperimentalno upristoje filmske projekcije – svjetala usmjerenih put nebesa, ka beskrajnome filmskome ekranu! Nebokrug je rasprostrto filmsko platno, la toil dechiree’, tajnovitosti Hičkokovog filma… Film strijemi put neba i zvijezda! Tko zna: odlijeće i put Džojsovih predstava svijesti, izvedenih i blistavo od raženih na nebesima: prema blistavoj sjetlosti umnoga filma.

Rubrika: Nove knjige
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious