Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Poslednja slika

Mnogi pitaju da li mogu da nas snimaju tokom rada na filmu. Svi očekuju da ću svakog časa umreti i misle da bi bilo sjajno da imaju dokumentarac u zadnjem džepu.

Jedan američki reditelj bio je naročito uporan, pa sam mu na kraju rekao da bih pristao za veliku svotu novca. Mislio sam da ću ga se tako rešiti, ali je on pristao. Tako sam svakako morao da ga odbijem.

(Prim. red. Uz sliku Ingmara Bergmana sa snimanja njegovog poslednjeg tv filma Sarabanda (2003) donosimo i nekoliko razmišljanja poslednjeg filmskog velikana u prvom stoleću filma. Tekst do sada nije objavljivan u nas i ima izrazitu dokumentarnu vrednost, jer verno prenosi Bergmanove lične stavove o novom veku pokretnih slika.)

„Prošlog leta ustanovio sam da ponovo očekujem dete. Poput Sare iz Biblije, na moje zaprepašćenje, u poodmaklim godinama ostao sam u drugom stanju. Na početku sam se osećao prilično bolesnim, ali mi je, kasnije, bilo i zabavno i začuđujuće kada sam osetio da mi se želja vraća.“ Ovako Ingmar Bergman opisuje osećanja u vezi sa svojim novim filmskim projektom Sarabanda, čije će snimanje započeti u septembru (2002, prim. red). „Želja se vratila i odvojio sam tri meseca kako bih se posvetio mojoj novoj trudnoći, kako bih se koncentrisao na pisanje scenarija.“

Bergman se povukao u svoju kuću na ostrvu Faro. Tokom zime i proleća njegova postavka Ibzenovih Duhova, u prerađenoj i modernizovanoj verziji, sa uspehom je prikazivana u stokholmskom Kraljevskom dramskom teatru. Ovog leta (2003, prim. red) gledaćemo specijalno izvođenje njegove predstave Šilerove Marije Stjuart u Njujorku. Ali Bergman će ostati kod kuće, a leto provesti pripremajući se za predstojeći rad na filmu.

Sarabanda je na neki način nastavak jednog od rediteljevih glavnih ostvarenja, televizijske serije Prizori iz bračnog života. Premda se glavni par, Johan i Marijana, ponovo pojavljuju u Sarabandi, Bergman ne želi da se njegov novi film tretira kao direktni nastavak Prizora iz bračnog života. „To je samo zbog toga što sam ih toliko dobro upoznao da sam mogao da maštam o njihovoj sudbini.“

Sarabanda je osmišljena tri decenije posle Prizora iz bračnog života. Posle trideset godina ćutanja Marijana traži Johana, koji se vratio u kuću babe i dede na selu. Henrik, Johanov sin iz prethodnog braka i Henrikova kći Karin žive u blizini. Oboje su čelisti.

Prvobitni naslov filma bio je Ana, po imenu petog, nevidljivog, lika u ovom kamernom delu. Ana je dvadeset godina bila Henrikova žena, ali ona umire dve godine pre nego što radnja počinje. „Ana je nosilac izgubljenih osećanja. Ona je bila osoba koja je život činila podnošljivijim – takvi ljudi zaista postoje. Ali sada vlada haos. Kada Marijana stiže, zatiče se usred konflikta.“

Film je napisan za glumački kvartet. Erland Jozefson i Liv Ulman, pre svega, koji se vraćaju svojim ulogama iz Prizora iz bračnog života. Henrika će igrati Borje Alšted, još jedan dobro poznati član Bergmanovog širokog kruga glumaca (igrao je ujka Karla u Fani i Aleksandru, 1982. i u U prisustvu klovna, 1998. godine). Njima se pridružila Julija Dufvenijus, u svojoj prvoj glavnoj ulozi.

„Juliju Dufvenijus otkrio sam u Mariji Stjuart“, kaže Bergman. „Četiri devojke su igrale dvorske dame. Većina ih je upravo završila glumačku školu – bile su mile i drage i veoma nadarene. Na probama su morale da nose korsete i duge haljine, koje će nositi i na predstavama. Korseti su imali divne duboke dekoltee. Devojke su zaista uživale igrajući u komadu i često su prisustvovale i pratile probe, čak i onih scena u kojima se one nisu pojavljivale. Zvao sam ih mojom cvetnom lejom. I pažljivo sam ih proučio.

Sve četiri bile su impresivne, ali je Julija bila posebna. Zračila je na poseban, jedinstven način, iako je radila baš isto kao i ostale tri. Mislio sam, biće nešto od ove male Julije. Njena karijera već cveta – igra u Dvanaestoj noći i igra glavnu ulogu u pozorišnoj verziji Tomas Vinterbergovog Festena. Dakle, imao sam nju na umu dok sam pisao prvu verziju scenarija. Pitao sam je samo jedno: da li planira još dece u dogledno vreme? (Već ima jedno.) Rekla mi je da će pričekati.“

Poput Prizora iz bračnog života i drugih Vaših filmova, Sarabanda je kamerno delo sa malo likova?

Naslov evocira divnu Bahovu svitu za violončelo. Sarabanda je zapravo ples za parove. Opisuje se kao veoma erotičan, a u 16. veku u Španiji bio je zabranjen. Konačno postaje jedna od četiri dvorske igre u baroknim instrumentalnim svitama, najpre kao poslednji stav, a kasnije kao treći. Film prati strukturu sarabande: uvek postoje dvoje koji se susreću. U deset scena i epilogu.

Rekli ste da će Fani i Aleksandar biti Vaš poslednji film. Međutim, posle njega, za televiziju ste snimili još nekoliko filmova.

I Sarabanda je zamišljena kao televizijski film. Međutim, kada sam završio scenario, nisam bio siguran šta s njim da radim, pa sam porazgovarao sa Erlandom Jozefsonom. Sarabanda je mogla biti podjednako dobar pozorišni, filmski ili radio komad. Odlučili smo da bi televizija bila najbolji medijum. Sada se govori o tome da se ona pretvori u igrani film. Videćemo. Najveća prednost televizijskog filma je ta što se on prikaže jedne večeri i zatim nestane. Obiđe svet i biva zaboravljen. Oko filmova se prave pravi spektakli – prikazuju se na festivalima i nominuju se za razne nagrade. Možda je to ono što privlači mlade reditelje, ali za mene je to gotovo beznačajno.

Vaš odnos prema slici uvek je bio veoma jasan.

Da. Međutim, zabrinem se kada je kameri dozvoljeno da igra glavnu ulogu i postane sama sebi cilj. Ovo je bilo zanimljivo u vreme kraja nemog filma, kada su reditelji, pod pritiskom zvučnog filma, dozvoljavali da rad kamere postane dominantniji. Reditelji poput Murnaua, Šternberga i King Vidora pokušali su u tim poslednjim trzajima nemog filma da filmu daju njegov sopstveni jezik. Uzmite Murnaua u Poslednjem čoveku ili Zori, gde je sa kamerom eksperimentisao kako bi stvorio poetičniji i sugestivniji izraz. To su fantastični filmovi u čijem je glavnom fokusu kamera. Nedavno sam ponovo gledao Džez pevača, koji se smatra prvim zvučnim filmom iako u njemu ima jedva nekoliko dijaloga sa naslovima između scena. Taj film se sastoji od izvesnog broja statičnih slika i njemu možete videti užasnu kameru koja umire u neprijatnoj tromosti.

Znam da volite filmove Dogme, ali meni je teško da se sporazumem sa tehnikom. Za mene je to samo trik i to ne naročito uspešan trik. Ipak, smatram da je Tomas Vinterberg neverovatno darovit reditelj i da je Festen jedan od najboljih filmova koje sam gledao. Što se tiče Lars fon Trira, mislim da je genije, ali genije koji ne veruje uvek svom geniju. On uvek beži onda kada bi trebalo da se smiri i iznutra traga u sebi samome.

Danas se govori kako je za snimanje u Dogma-stilu potrebno petoro ljudi koji će raditi sa kamerom – jedan da je drži, a četvoro da je drmusaju. I sad traže da koristimo DV kamere u Sarabandi. Veoma sam sumnjičav. Prednost je ta što je rezolucija toliko dobra da nije teško prebaciti materijal na 35 milimetara. Potreban je minimum svetla. Kada rade sa punim otvorom blende, televizijske kamere, koje danas koristimo, osetljivije su od ljudskog oka. Mislim da je sve to pomalo tužno – starinsko filmsko svetlo bilo je zaista divno. Bilo je pomalo erotično imati svetlosni krug – to je bila njegova magija. Harijet Anderson kaže da nove kamare nisu zabavne jer se ne čuju dok rade. Imala je običaj da uživa kad bi čula da kamera počinje da se „vrti“.

Šta mislite o novim švedskim filmovima?

U poslednje dve godine pojavila se potpuno nova generacija reditelja koji su tehnički veoma vešti. Svi oni dobro znaju svoj posao, ali jedini koji se izdvaja iz gomile je Reza Parsa, reditelj filma Pre oluje. On je reditelj koji je, čini se, pasionirano posvećen priči. Film Pre oluje je promena u odnosu na svu misterioznost koja trenutno preovlađuje u švedskom filmu. Tu je još i Lukas Mudison, genijalni filmski narator. Pokaži mi ljubav je remek delo – gledao sam ga nebrojeno puta i mislim da je savršen. Film Zajedno je takođe dobar, ali nije tako sjajan kao njegov debi. Mudison je talenat u kojega možemo polagati nadu. Treba samo da nastavi sa radom.

Baš kao Vi…

O, Bože! Počinjemo 2. septembra (2002, prim. red) i sve treba da bude gotovo sredinom decembra. Potpuno je šašavo što sam se upustio u sve ovo. Ovog leta ću napuniti 84 godine. Pravi kamikaza! Erland je imao Parkinsonovu bolest i dva moždana udara. Liv ima slabo srce. Borje Alšted ima iskrivljenu Ahilovu tetivu. Jedino smo Julija i ja potpuno zdravi, najmlađi i najstariji u grupi.

Mnogi pitaju da li mogu da nas snimaju tokom rada na filmu. Svi očekuju da ću svakog časa umreti i misle da bi bilo sjajno da imaju dokumentarac u zadnjem džepu. Jedan američki reditelj bio je naročito uporan, pa sam mu na kraju rekao da bih pristao za veliku svotu novca. Mislio sam da ću ga se tako rešiti, ali je on pristao. Tako sam, svakako, morao da ga odbijem.

Takođe odlazim iz Kraljevskog dramskog pozorišta, napuštam prostor u kojem sam bio od 1963. godine. Oprostiću se kada budem završio Sarabandu i zauvek ću se preseliti na Faro. Da pišem i da gledam filmove. Mislim da sam stekao pravo na to.

Stig Bjerkman

 

 

Rubrika: Vesti
Tag:
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious