Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Nemušti novogovor

U jeku štrajka beogradskih bioskopa praćenog zaglušujućom tišinom javnog govora o razlozima propadanja našeg najvećeg prikazivača, Beograd filma, ministar za kulturu Republike Srbije, gospodin Dragan Kojadinović, govoreći na jednoj konferenciji za štampu o perspektivama srpskog filma u ovoj, 2007. godini, upotrebio je sintagmu „srpska filmska industrija“.

Nekako u isto vreme, pred praznike, u jednom dnevnom listu osvanuo je i reklamni podlistak Filmskog centra Srbije, u kojoj se srpska kinematografija, na programski način, određuje kao „kulturna industrija“.

Naizgled ništa značajno.

U tranzicionom provizorijumu, u kojem se nalazi domaća kinematografija, stvari je moguće imenovati krajnje proizvoljno i neobavezno. Mnogi od upotrebljenih pojmova ionako nemaju nikakvu referentnu vrednost osim dnevno-političke mimikrije pravog stanja stvari. Označeno izmiče svom označitelju, kazali bi semiolozi. Pa ipak slučaj o kojem je reč, upotreba pojma „kulturna industrija“, zaslužuje punu pažnju iz dva razloga: prvi, zato što se dati pojam nameće od strane njegovog korisnika kao strategijsko opredeljenje u razvoju srpskog filma na krajnje nekritički način, i drugo, što pleni nejasnoćom šta se zapravo time hoće.

Pojam „kulturna industrija“ skovali su filozofi čuvene Frankfurtske škole, Teodor Adorno i Maks Horkhajmer, u svome kapitalnom delu „Dijalektika prosvećenosti“, objavljenom prvi put 1947. godine. Po vlastitim rečima oni su u svome radu pojam „masovne kulture“ zamenili pojmom „kulturna industrija“, jer su iz ovog prvog hteli da odstrane sva ona tumačenja koja su u fenomenu „masovne kulture“ videli oblik kulture koji izrasta iz masa tobože na spontan način kao vid popularne ili narodne kulture. Smatrali su da u uslovima razvijenog kapitalizma svi oblici popularne kulture imaju karakter robe čije je osnovno merilo vrednosti kvantitet, a ne kvalitet. I da je jedini zadatak takve kulture da odgovori potrebama tržišta, a ne duha, to jest da osigura kontinuiranu poslušnost publike u pravcu sve veće potrošnje. Adorno i Horkhajmer opisuju „kulturnu industriju“ kao jedan „čelični sistem“ zabave u koji je čovek (potrošač) uhvaćen, bez svoje volje i autentične potrebe, a sve u cilju da u svom slobodnom vremenu ne ostane predugo sam i tako se suoči sa sumornom stvarnošću svoga ekonomskog i socijalnog položaja. Jer laka zadovoljstva čine ljude poslušnim i zadovoljnim , bez obzira na uslove njihovog ekonomskog i socijalnog života. Mada „kulturna industrija“ tvrdi da služi potrebama čovekovim za zabavom, ona skriva načine na koji proizvodi, standardizuje i manipuliše tim potrebama. Otuda je „kulturna industrija“ kultura lažnih potreba i kao takva je u direktnoj opreci sa visokom, autentičnom, građanskom, pa i narodnom kulturom u najširem smislu reči. Ona se nudi kao opijum za mase i u biti njena je uloga represivna i anti-prosvetiteljska, zaključuju autori.

Mada je sam pojam „kulturne industrije“ u kasnijoj upotrebi evoluirao i u određenim kulturnim teorijama i praksama poprimao čak i pozitivnu konotaciju, u biti je zadržao svoje izvorno, kritičko značenje, koje su mu dali Adorno i Horkhajmer. Tako da je ta njegova nova upotreba bivala više tehnička nego suštinska. I danas je tako. Otuda se ovaj pojam ni u jednoj ozbiljnoj kulturnoj politici nije mogao da ustali kao programsko načelo, jer bi u startu dezavuisao tu politiku, oduzimajući joj atribute kulturalnosti, svodeći je na domen tržišnog poslovanja i robno-novčanih odnosa. Ali u poslednjih desetak godina pojam je dalje mutirao tako da se danas sve češće koristi u svom skoro sinonimnom obliku „kreativna industrija“, obliku koji je inaugurisala Britanska vlada u jednom od svojih strateških dokumenata o kulturi, 1998. godine. Tako danas postoji na desetine dokumenata, rezolucija i preporuka o ovom predmetu raznih svetskih i evropskih foruma, počev od Uneska do Evropskog parlamenta i Saveta Evrope, koji pokušavaju da definišu ovaj pojam i problematiku, ali i pored toga još uvek ne postoji jedinstvena definicija „kreativne industrije“ kojom bi se jasno omeđio domen njenog prostiranja i karakter dejstva. Može da se razume i zašto. Pojedine koncepcije idu toliko široko da u domen „kreativne industrije“ uključuju sport i turizam.

Naravno, svi znamo da je film i roba koja ima svoju prometnu vrednost. Niko od toga ne beži i nikada nije bežao. Ali film je i umetničko dobro i otuda njegova prometna vrednost, za jedno zdravo društvo, manje je važna od kulturno-stvaralačke. Na ovom dvopolnom ekonomsko-umetničkom principu sazdane su sve evropske kinematografije, kako u prošlosti tako i danas. Sve istorijske podele na takozvanu producentsku i autorsku kinematografiju, žanrovski i umetnički film, pojmovi nezavisnih autora, producenata i distributera, sve je to odraz ovog dihotomijskog sklopa i potencijala filmskog-stvaralačkog organizma. Odseći jedan njegov deo u korist drugog znači isto što i isušiti taj organizam do njegovog umora. Jer onaj koji pokreće diskusiju između filma kao umetnosti i filma kao robe samo sa stanovišta filma kao robe, podređuje film robno-novčanim inperativima i time ga sprečava da ispunjava i svoj umetnički zadatak. Tako da stavu da nešto treba podržati samo zato što ima šansu da se proda nedostaju i etika i kulturni ukus.

Konačno, kada bismo i prihvatili zamisao o domaćoj kinematografiji kroz koncept i politiku „kulturne (ili kreativne) industrije“ sa svim vrednosnim reperkusijama koje bi odatle proizašle postavlja se pitanje kakve su nam uopšte šanse na tom planu? Kakvi bi mi to filmski industrijalci bili bez tehničke baze (nemamo ni laboratoriju), tržišta (sa pedesetak bioskopa u celoj državi, ostali su ili zatvoreni ili nestali), potrošača (i publika se razbežala)? Kakva bi mi to industrija bila bez i jednog predviđenog, a kamoli donetog zakona o zaštiti domaćeg filma na vlastitom tržištu od konkurencije inostranog? A niko nas ne sprečava u tome. Čak je i famozna STO (Svetska organizacija za trgovinu) u svom dokumentu iz 1995. godine na insistiranje Evropske unije, predvođene Francuskom, a protivljenje Amerike, izuzela kulturu iz pravila o režimu slobodne trgovine, drugim rečima državama je ostavljena mogućnost da štite svoja tržišta od nelojalne konkurencije stranih kulturnih proizvoda. Drugo je pitanje, svakako, da li i od toga ima neke vajde, da li u današnjoj eri globalizacije i jedna lokalna „kulturna industrija“ ima bilo kakve šanse na slobodnom tržištu suočena sa monopolima i snagom gigantskih korporacijskih pseudokulturnih konglomerata. Izvesno je da lokalna „kulturna industrija“ nema, ali prava kultura možda ima.

Zbog toga predlažem da se o našim razmišljanjima o nama, zadržimo na plemenitom pojmu kinematografija, u kojem se odvajkada, pa i danas, sadrže pojmovi i filma kao umetnosti i filma kao robe, prvo, da bismo se razumeli o čemu govorimo, a drugo, da nam je znati šta činiti.

U suprotnom plutajmo u nemuštosti tranzicionog novogovora pa gde nas voda izbaci.

 

Rubrika: Vesti
Tag:
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious