Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Čudo u Karlovcima

LASTA, Srbija, 2007. Voleo seoski svinjar lastu. Volela i ona njega. Sletala mu na šešir dok radi, milovali se i pazili.

Smejali mu se seljani, pa i njegova žena i sin pilot. „Ti si podetinjio, stari – Nisam, ljudi, to je lasta! Pa i da jesam. Šta ću kad je volem. I tako sam živeo s njom“. Strahovao je za njen život u slobodi: leteće nisko, a kola jurcaju svuda, ubijaju, begaju ljudi. Hteo je da se preseli sa lastom u pustinju ili na more, gde auta nema. Ali u pustinji je zima, a more daleko, skupo. Brinuo je i svaki dan delio sa svojom drugaricom. Jednog dana nije više došla. I onda život više nije imao smisla. „Pa čujte“, veli Boško svinjar, ne imati nikog ko te vole – to i nije život“. I ode Boško u pustaru sam.

U sedamnaest minuta duhovne lepote, iskazane devičanskim jezikom starog čobana, staje ne samo jedan ljudski život nego i čitav makrokosmos, cela misterija božanske ljubavi, koja je sazdala čoveka i usadila mu dušu. Boškova priča teče lako, jednostavno, kondenzovano, na momente duševno da izmami suzu, a onda se opet vrati u neki svemirski sklad. Ni jedne suvišne reči, jer su reči ovim ljudima skupe i teško se slažu, ni jednog suvišnog pokreta, ni gesta, pa je svet kamere ograničeno polje, u kome se organizuje duša. Šta više može film? Ima li čistije apoteoze bazenovskom „utisku stvarnosti“, duhu imanentnog realizma filma, koji je u stanju da nas spoji sa večnošću? Autor Milan Belegišanin imao je sreću da sretne Boška, a Boško čoveka koji se razume u tajnu pokretnih slika. Jer evo prvog načela dokumentarnog filma (Grirson) koje ne samo da živi u digitalnom medijumu, nego čini se i napreduje, dobija novi zamah, otkriva neotkriveno. Kao i Boškov jezik, vizulena sredstva Belegišanina su sužena, čista, dakle svedena, reklo bi se minimalistička. Kao što je svinjareva priča naizgled svakidašnja, prosta, tako i digitalna slika dela izvornom snagom, ne maša se za jezik, kloni se specifičnih sredstava filma i beži od spoljne režije.

Ostaje samo prečišćeno dejstvo prizora… ali kakvo! Tu, u toj mikrorežiji, tu se tek otkriva sam smisao pokretnih slika, tu, u njegovom neposrednom, gotovo visceralnom dejstvu, dok se pred nama odvija jedna istinska drama jednog istinskog čoveka i dok nam se u punini otkriva njegovo iskustvo, tu, u času kad prestajemo da gledamo film i postajemo deo svemira, tu se odjednom širi naša percepcija i mi doživljavamo čudo. Moram da priznam da je retko koji film u celoj mojoj istoriji gledanja delovao na mene većom snagom, u najkraćem mogućem vremenu i sa najmanje uloženih sredstava. Ova Pudovkinova idealna ekonomija davala je glavni ton događaju. Kao uopšte kod čuda, ono se najmanje očekivalo i tek kasnije sam premijeru ovog malog remek-dela povezao sa duhom Karlovaca i slatkim bdenijem duše. I sve je to bilo Božje čudo, o kome sam posle razmišljao. Nešto od tog čuda zapisaću ovde.

Prepodobni Justin (Popović) govorio je da je život čovekov beskonačni niz iznenađenja, koja u našim čulima teku kao filmska traka, film. To gledanje može biti i čudo Božije, koje je svuda, pa i u kinematografu. Evo nam primera. Takav perceptivni i misaoni šok nisam očekivao od Laste, filma bez vidljive želje da naučava. Ništa nije nagoveštavalo ovu buru, niko nije ni sanjao da će se iz jedne jednostavne pričice, koja je jedva umakla sivilu televizijske šeme, razliti takvo dejstvo asocijacija. Tajna je i u tome što je sve stalo u desetak kadrova, nekoliko planova i uglova istog prostora, jedan rakurs. Snagu kazivanja Belegišanin nije želeo da dovede u pitanje i svesno je isključio sve što mu je nudio uobičajeni repertoar znakova, a pažljivo očistio glavnu liniju, u kojoj je naslutio kolosalnu metaforu. Režija nije u aranžiranju stvarnosti nego u zornoj selekciji sredstava i osećanju unutrašnjeg prostora drame. Takav geštalt je i suština kinestezije, a ne gomilanje navodno specifičnih filmskih postupaka i montaža radi efekta. Svođenje na suštinsko, bez čega se ne može, otkriva put ka strukturi. Ali ovako nešto može samo film. Da smo pročitali Boškovu priču u novinama, osmehnuli bi se i prešli na novi naslov. Ovako, bogatiji smo za jedan čisto filmski doživljaj, kakvih je malo i koji samim tim ispunjava svrhu.

A onda sleduje momenat udara, koji su kadri da izvedu samo vrhunski propovednici poput Zlatoustog, Avgustina ili Nikolaja Žičkog: od njega se sve trese, stvari se pomeraju i ništa više ne ostaje isto. Bogojavljenje na neki način, kroz iznenadnu svinjarevu parabolu o ljubavi. Nisu u pitanju površne analogije sa Jevanđeljem, nego suština teofanije. Boškova lasta je golubica koji se spušta na Isusa i tu gotovo da nema nikakve razlike, čak slove iste reči. Ta ptica prerasta u simboličkog glasnika ljubavi, koja je vrhunac i ključ vere (Mk. 12,28). Prosvetljenje digitalnom slikom teče dalje: ljudska ispovest dobija božansku, kosmičku dimenziju, domaša se visina i prozorljivo otkriva suštinu, čežnju za iskupljenjem. Boško otkriva tajnu sveta. Lasta ga je privela Bogu i bližnjima, njega, slepog putnika iz Nojeve barke. Može li biti više odanosti, više posvećenja, od prostodušnog i ozbiljnog Boškovog straha za život svoje laste pred obezličenom zveri od koje begaju ljudi. Ne peva li David slično bačkom svinjaru „Ne predaj jastrebu život grlice svoje“ (Psalmi, 74,19), i ne govore li Matej, Jovan i Pavle isto – „Bog je ljubav“ (1. Jov. 4,8)! Pa i suočena sa smrću ljubav ostaje, kao što se vidi kod našeg junaka, koji voli lastu, ali voli i zmiju, „i nju je Bog stvorio, sve životinje i ljude volem, sve živo vole da živi. A kako je koga Bog stvorio – ja u to neću da se petljam“.

U lasti je Boško osetio lepotu,  spoznao ideal života, sluteći da se sve to nije događalo slučajno i da sve to sa tom pticom ima veze sa nečim velikim, nedokučivom. Ipak, ovo su naše, a ne njegove reči. Čitavu ovu hermeneutiku nije ni sanjao seoski čoban sa jednim preostalim zubom u glavi, ogrnut jaknom koja liči na mitske opaklije, kao i njegova štapina, koju je u drevnim predanjima nosio vučji pastir. Iako cela njegova pojava vuče na mitske slike, Boško Dugački je samo kazivač sa donjeg šora, koji je otkrio Boga negde na Tisi, na salašu, u kukuruzu, beskrajno daleko od orgulja i horova svetskih katedrala, a tako blizu istini.

 

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious