Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Votka, crkva i kinematografija

(Ovaj lucidni tekst jednog od vođa Oktobarske revolucije Lava Trockog, koji je on napisao 1922. godine, izvlačimo iz prašine arhiva zato što je izdržao hod vremena.

Trocki postavlja ključno pitanje:  da li se, posle revolucije, promenio kvalitet života? I odmah odgovara: nije. Radnici neće kupiti nove ikone, ali nemaju volje da se reše starih. Šta smo promenili? Crkve smo srušili, votku zabranili ali kako osvojiti dušu ljudi? Film je glavni saveznik u osvajanju ljudske mašte, hoće da kaže mag revolucije. Trocki vidi na delu film kao protivnika i Crkve i vere, otkriva njegovu skrivenu, đavolsku prirodu. Ovim tekstom objašnjava se ne samo Internacionala narodnog bioskopa na jednoj,  rađanje i uspon ruske montažne škole na drugoj, nego i duboka, dvoguba priroda kinematografa na trećoj strani: film može biti oko duše koliko i vodica za ispiranje uma. Bioskop je odlično uspevao u svetu koji je napuštao Boga. Tek posle ovog manifesta, boljševici su se latili posla. Holivud je to oduvek znao. Zna i danas. Prim.red)

Dva su značajna događaja utisnula svoj pečat na način života radnika: osmočasovni radni dan i zabrana votke. Ukidanje monopola votke ratnih potreba prethodilo je Revoluciji. Rat je iziskivao tako mnogobrojna sredstva da se carska Rusija morala odreći prihoda od alkoholnih pića, kao da je sitnica bila u pitanju. Milijarda više, milijarda manje, razlika je bila neznatna. Revolucija je nastavila proces ukidanja monopola votke: prihvaćena je ista činjenica ali se sada mislilo o principu. Otkako je radnička klasa preuzela vlast – radnička klasa, svesni graditelj nove privrede – borba protiv alkoholizma koju vlada preduzima (a ta je borba istovremeno kulturna, vaspitna i zakonski obavezna), dobija svoje puno istorijsko značenje. U tom smislu, zabrana prodaje alkohola zbog imperijalističkog rata, ni u čemu ne menja tu bitnu činjenicu: ukidanje alkoholizma spada u jednu od pobeda donesenih u revoluciji. Evo našeg zadatka – razvijati, ojačati, organizovati i do kraja voditi politiku antialkoholizma u zemlji radnog preporoda. A naši privredni i kulturni uspesi povećaće se uporedo sa smanjenjem broja „gradi“. Nikakve ustupke nećemo praviti.

Osmočasovni radni dan neposredna je tekovina revolucije, i to jedna od najznačajnijih. Sam po sebi, taj događaj unosi temeljite promene u životu radnika jer dve trećine radnika postaju slobodni. Sve to čini dobru osnovu za korenite preobražaje u načinu života, ponašanja, u težnji ka boljem kolektivnom vaspitanju itd. A nije reč samo o osnovi. Razborito korišćenje radnog vremena učiniće da život radnika bude svestranije i svrsishodnije organizovan. Kao što smo već rekli, upravo je u ovome sadržan glavni smisao Oktobarskog pokreta: radni uspeh svakog pojedinca automatski donosi poboljšanje materijalnog i kulturnog položaja radničke klase u celini. „Osam sati rada, osam sati sna, osam sati slobode“ – stari je proglas radničkog pokreta. U današnjim uslovima on dobija sasvim novi sadržaj: osam produktivnijih radnih časova, osam zdravijih i okrepljujućih časova sna i osam slobodnih časova koji će biti bogatiji i kulturniji.

Naime, pitanje zabave očituje se kao vrlo važan kulturni i vaspitni problem. Narav deteta se oblikuje i otkriva u igri. Narav odraslih ispoljava se jasnije kroz igru i zabavu. Na isti način zabava i igra mogu da zauzmu važno mesto u oblikovanju karaktera čitave jedne klase ako je ta klasa mlada i napredna kao što je slučaj sa proletarijatom. Boreći se protiv hrišćanskog asketizma i gušenja ljudske prirode, veliki francuski utopista Furije, stvorio je svoje falange (komune budućnosti) u kojima se pravedno i racionalno kombinuju instikti i strasti. Duboka je to misao. Radnička Država nije duhovni red ni manastir. Ljude prihvatamo takve kakve ih je priroda stvorila i takve kakve ih je staro društvo delimično stvorilo, a delimično osakatilo. Mi tražimo kako da na živom ljudskom materijalu učvrstimo polugu revolucije, partije i Države. Sklonost ka zabavi, razonodi, veselju, sasvim je opravdana u ljudskoj prirodi. Mi možemo i moramo uvek da pružamo viša umetnička zadovoljstva, i u isto vreme da pretvaramo razonodu u sredstvo kolektivnog vaspitanja bez prinude i nametljivog uplitanja.

Danas je film, u tom smislu, sredstvo koje daleko prevazilazi ostala. Taj zapanjujući izum prodro je u čovekov život brzinom kakva još nije zabeležena u prošlosti. U kapitalističkim gradovima, bioskopi danas čine sastavni deo svakodnevnog života, kao javna kupatila, kafane, crkva ili druge potrebne i možda hvale vredne institucije. Čežnja za filmom rađa se iz želje da se čovek razonodi, da vidi nešto novo, nepoznato, da se nasmeje pa čak i zaplače, ne nad sopstvenim nego tuđim nesrećama. Sve su te želje zadovoljene u bioskopu na najneposredniji, najspektakularniji, naslikovitiji, najživlji način, a da se od gledaoca ništa ne zahteva, pa čak ni najosnovnija kultura. Otud i ta ljubav gledaočeva prema filmu, puna zahvalnosti, jer je on nepresušni izvor utisaka i uzbuđenja. Počevši od te tačke, i ne samo od te, nego od jednog ogromnog područja, mogli bismo da širimo socijalističko vaspitanje. Činjenica da nismo do sada, odnosno do pre gotovo šest godina vladali filmom, pokazuje koliko smo glupi, neuki, da ne kažem ograničeni. Film je instrument koji nam pruža veliku mogućnost, on je najbolji za bilo koju propagandu – tehničku, kulturnu, antialkoholičarsku, zdravstvenu, političku; on omogućuje propagandu koja je privlačna, pristupačna svima, propagandu koja pogađa maštu. Osim toga, on može postati izvor prihoda.

Kao izvor draži i zabave, film time konkuriše pivnicama i krčmama. Ne znam koji su objekti trenutno brojniji u Parizu ili Njujorku – gostionice ili bioskopske dvorane – ne znam ni koji su od njih unosniji. Ali očito je da se bioskop, pre svega, takmiči s gostionicama za vreme onih osam sati dokolice. Možemo li vladati tim dragocenim sredstvima? Zašto da ne? Carska vlast je u roku od nekoliko godina otvorila čitavu mrežu kafana, što joj je donelo na milijarde zlatnih rublji. Zašto radnička vlast ne bi mogla da organizuje mrežu bioskopskih dvorana, zašto ne bi mogla da uvede, nasuprot alkoholizmu, takav način razonode i vaspitanja u život naroda koji bi istovremeno bio i izvor prihoda? Može li se to i ostvariti? Zašto da ne? Sigurno da to nije lako. U svakom slučaju je prirodnije, tj. više odgovara prirodi, snazi i organizacijskim mogućnostima radničke Države nego da se, recimo, pristupilo obnavljanju mreže pivnica.

Bioskop se nadmeće sa kafanom isto kao i sa Crkvom. Ta konkurencija mogla bi da bude kobna za Crkvu ako njenom odvajanju od socijalističke Države još pridodamo i savez bioskopa i socijalističke Države.

U ruskoj radničkoj klasi religiozno osećanje praktično ne postoji. Ono uostalom nije nikada istinski ni postojalo. Pravoslavna Crkva je predstavljala skup običaja i političku organizaciju. Ona nije uspela duboko da prodre u svest, a ni da približi svoje dogme i kanone istinskim osećanjima narodnih masa. Razlog je uvek isti: nedostatak kulture u staroj Rusiji, uključujući i Crkvu. Zato se ruski radnik posle prvih dodira sa kulturom veoma lako oslobodio Crkve, za koju je bio tek površno vezan. Za seljaka je to, istina, bilo teže, ali ne zato što je on dublje i prisnije prožet crkvenim učenjima – to očigledno nije u pitanju – nego zato što je njegov jednoličan i rutinski način života usko povezan sa jednoličnim i rutinerskim obredima Crkve.

Radnik – mislimo na radničku masu van partije – održava s crkvom vezu koja je u većini slučajeva zasnovana na navici, naročito usađena u ženama. Ostavljamo ikone da vise u kući jer one oduvek tu vise: one ukrašavaju zidove, bez njih bi izgledali ogoljeno, a na to nismo navikli. Radnik neće kupiti nove ikone, ali i nema volje da se reši starih. Kako da proslavimo prolećni praznik, ako ne napravimo Kulič ili Pashu ? Običaj je da se kolač blagoslovi a ako toga nema, nešto nedostaje. U Crkvu se uopšte ne ide iz religioznog osećanja, nego zato što je u njoj svetlo, lepo, što ima sveta, što se lepo peva. Crkva privlači svet čitavom serijom socio-estetskih mamaca koje ne nude ni fabrika, ni porodica, ni ulica. Vera ne postoji ili gotovo da ne postoji. U svakom slučaju, nema nikakvog poštovanja prema svešteničkoj hijerarhiji, ni poverenja u magičnu snagu obreda. Ali, takođe ne postoji ni volja da se sa svim tim raskine. Razonoda i zabava igraju ogromnu ulogu u crkvenim obredima. Crkva dejstvuje pozorišnim prosedeima na čula vida, sluha i mirisa (tamjan!), i preko njih deluje na maštu. Kod čoveka postoji vrlo snažna potreba za spektaklom – videti i čuti nešto neobično, u bojama, nešto što izlazi iz sivila svakidašnjice – ta je potreba neiskorenjiva, ona progoni čoveka od detinjstva do starosti. Nije dovoljna antireligiozna propaganda da bi se široke mase oslobodile tog obreda, te rutinske religioznosti. Svakako, ona je neophodna, ali se njen uticaj ipak ograničava na manji broj ljudi, i to na one koji su najbolje ideološki informisani. Ako široke mase ne podležu antireligioznoj propagandi, razlog tome nisu njihove jake duhovne veze sa religijom; naprotiv, to je zbog toga što one nemaju nikakvih ideoloških sklonosti, i što sa Crkvom održavaju neodređene, rutinske, automatske odnose, kojih nisu ni svesne, kao što ni danguba ne odbija da učestvuje u procesiji, u veličanstvenoj službi, da sluša pesme, ili da pravi pokrete rukama. Ta ritualnost bez ideološke osnove uvukla se u svest po nekoj inerciji, i nju sama kritika ne može da iskoreni; ona bi se mogla uništiti novim oblicima života, novim razonodama, mnogo kulturnijom teatralnošću. I ovde se ponovo, sasvim prirodno, vraćamo filmu kao najsnažnijem i najdemokratskijem instrumentu. Filmu ne nedostaje raznolika hijerarhija niti dragocena odora. Dovoljno je belo platno pa da se rodi teatralnost mnogo čarobnija od one u crkvi, džamiji ili najbogatijoj sinagogi, naučena u vekovnom pozorišnom iskustvu. U Crkvi se prikazuje samo jedan „čin“, i to uvek isti, dok će filmsko platno pokazati da se u susedstvu ili na drugom kraju ulice, toga dana, u isto vreme, slavi Uskrs po paganskim, jevrejskim ili hrišćanskim običajima. Film donosi razonodu, vaspitava, svojom slikom ostavlja jak utisak na maštu, ubija želju da se u Crkvu uđe. Film nije samo opasan suparnik gostionici, nego i Crkvi. To je instrument kojim moramo po svaku cenu ovladati.

 

Rubrika: Vesti
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious