Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Tomislav Gavrić: Strah i film (III)

Vudi Alen: Filmsko tumačenje Frojdovog pojma „Angst“
Alen Vudi (Allen, Woody, 1935) američki reditelj, glumac, scenarista i pisac sa smislom za psihologiju i psihoanalizu, filosofiju apsurda i metafizičku meditaciju je, svakako, čitao Frojda i pažljivo gledao Bergmana.

Njegovi filmovi koji vrve od tema koje su i teme savremene metafizike, posebno su značajni zbog filmske obrade pojma “Angst” u Frojdovom smislu, ”opšteg bezimenog straha ponekad neurotičnog straha ili strepnje koji nema svoj predmet”, i egzistencijalne psihoterapije. Alen sebe opisuje kao osobu koja ispoljava “sumnjičavost, paranoju, strah, neuroze i opsesije, klaustrofobiju i agorafobiju” i njih obrađuje u svojim filmovima”. “Imam osećaj da me prate. Ne znam ko je iza mene. Osećam istu anksioznost bilo da se nalazim u Los Anđelesu ili negde u Evropi”. Često optuživan za narcizam i zastupanje moralnog relativizma, on spada u one reditelje koji smatraju da svest o moralnim vrednostima ima veliki značaj u životu. Čovekove društvene interese i sumnjičavost istražuje upotrebom tehnike psihoanalize kao metoda za razumevanje ljudske svesti i ponašanja.

Vudi Alen

Napetost, koju tumači njegovih filmova nazivaju “egzistencijalnom dilemom” (Lee Sander, 1997; Mark Konard and Aeon Skoble, 2004) igra značajnu ulogu u opusima egzistencijalnih filosofa kakvi su Kjerkegor, Niče, Buber, Hajdeger i Sartr; njegovi filmski likovi žele da svoje živote zasnuju na skupu tradicionalnih estetičkih vrednosti ali, pri tom, spoznaju da im nedostaje čvršće ontološko utemeljenje. Druga napetost koja se direktno naslanja na prvu je njena dijalektička suprotnost, koju nalazimo u njegovim najoptimističkijim filmovima: Menhetn/Manhattan, 1979, Enterijeri/Interiors, 1978, Brodvej Deni Rouz/Bradway-Danny Rose, 1984, Hana i njene sestre/Hannah and Her Sisters, 1986, Druga žena/Another Woman, 1988, Senke i magla/Shadows and Fog, 1992, – i, s druge strane, njegovim najpesimističkijim filmovima: Sećanje na zvezdanu prašinu/Stardust Memories, 1980, Purpurna ruža Kaira/The Purple Rose of Cairo, 1985, Septembar/September, 1987, Zločini i prekršaji/Crimes and Misdemeanors, 1989 i Muževi i žene/Husbands and Wives, 1992.

Alen već na početku svoje veoma bogate i plodne karijere (igra u većini svojih filmova, piše scenarija, pozorišne komade, bio džez klarinetist i šoumen, pisao skečeve za kabarea itd.), kombinuje slapstik i farsu sa satirom i vicem. Njegove najranije komedije: Šta je novo mačkice/ What’s Up, Tiger Lily, 1966, sa lepom sekvencom “nonsens dijaloga”; Diži lovu i kidaj/Take the Money and Run, 1969, o čoveku koji od detinjstva sanja o tome da se poistoveti s legendarnim gangsterima ali u tome ne uspeva; Banane/Bananas, 1971, o Vudiju umešanom u revoluciju; Sve što si hteo da znaš o seksu ali si se bojao da pitaš/Everything You Always Wanted to Know about Sex but Were Afraid to Ask, 1972, Povampireni Majls/Sleeper, 1973 odlična kombinacija vizuelne burleske i tehnike neme komedije – pokazujeu razumevanje istorije zapadne filosofije neobično za čoveka koji je svoje formalno obrazovanje završio u 19 godini života tek što se bio upisao na Njujorški univerzitet. Njegove rane parodije tradicionalnih filosofskih tema objavljene u knjizi “Getting Even” (1971) pokazuju da je Alen veoma rano čitao filosofska dela i o njima razmišljao. U ovim filmovima, zaključno sa filmom Ljubav i smrt/Love and Death, 1975, koji zapravo najbolje kombinuje i rešava napred navedenu dijalektičku suprotnost između optimizma i pesimizma, glavni junak je neurotični vojnik zaljubljen u filosofsku literaturu, koji namerava da ubije Napoleona u carskoj Rusiji, dospeva u zatvor i čeka izvršenje smrtne kazne. Alen uspeva da poveže filosofski rečnik i literarne aluzije, i film je omaž ne samo Tolstojevom “Ratu i miru” već i “Braći Karamazov” Dostojevskog. Destruktivni Hari/Deconstructing Harry, 1997 crna je komedija o piscu koji ne uspeva da funkcioniše u stvarnom životu, ali je zato jako uspešan u umetnosti što mu polazi za rukom uz pomoć šest psihijatara i tri braka od kojih je jedan sa psihijatricom, i nekoliko pravih prijatelja koji ga nisu izdali; haos svog života u stvarnosti koristi kao topovsko meso za svoje pisanje, ljuteći se usput na svoje prijatelje, ljubavnice i porodicu.

"Eni Hol"

Eni Hol (Annie Hall, 1977) je tipičan za Alenovo stvaralaštvo jer u njemu nalazimo tematske okvire koji se provlače kroz sve njegove filmove: problemi slobode, odgovornosti, straha, krivice, otuđenja, uloge gubitnika, zle sudbine i autentičnosti, opsednutosti sopstvenom smrću; pitanja roda i romantične ljubavi, seksualnosti žene i promena kulturne uloge polova; zanimanje ali i kritički stav prema tehnikama Frojdovske psihoanalize kao metode za bolje razumevanje čovekovog mišljenja i ponašanja. (vid. Foster Hirsh, 2001). Film je u podžanru “terapeutske autobiografije”, struktuiran kao niz terapijskih sesija Alvija Singera kao pacijenta i publike kao psihoanalitičara, počinje i završava Alenovim likom koji priča viceve koji su više ozbiljni nego smešni, čak filosofski promišljeni, ne samo u funkciji humora već i sa primesama vlastitog pokušaja da neke pojmove i sam definiše. Filmom provejava opsesija vlastitom smrću, njegova osuda lažnih moralnih vrednosti, želja da ostvari smisao svoga života kroz destruktivan odnos sa Eni. Alen nas na početku filma obaveštava da je napunio četrdesetu godinu života, da prolazi kroz “životne krize” ali da se ne plaši starosti, i priznaje da je njegovo stanje izazvano raskidom sa Eni. On nas ubeđuje da nije “depresivna ličnost” i da je bio “razumno srećno dete”, ali jedan rez potom vraća na scenu iz detinjstva iz koje vidimo da to baš i nije tačno jer nas njegova majka uverava u suprotno tj. da je kao dete bio depresivan i da je uzrok njegove depresije bilo ubeđenje da se “univerzum širi”. Počev odatle, naznačuju se teme samoprocenjivanja i egzistencijalne anksioznosti. Na početku pomislimo da je ličnost koja nam se direktno obraća Vudi Alen – kao scenarist i reditelj – kako su to u prošlosti činili reditelji poput Hičkoka u uvodu svog filma Krivo optužen (The Wrong Man, 1956); jedino kad Alen pominje svoj raskid sa Eni, mi posumnjamo da je on druga ličnost. Ovo nam se konačno potvrđuje kad doktor nazove dete Alvi. Ipak, naša izjednačavanje ovog lika sa pravim Alenom ostaje do kraja filma. Alvi veruje da je svet “pun užasa i jada”. Užas je krajnji ishod, on osakaćuje i zaslepljuje ljude, a jad je ostatak nas samih, borba sa našim užasom i beznačajnim životom: ”Kad idete kroz život imate osećaj da ste zahvalni što ste jadni”. (Mary Nichols, 2000). A sam Alen povodom tog filma kaže: ”Tako i sam razmišljam. Budi srećan što si jadan”! U filmu nalazimo reference na knjigu Ernesta Bekera “Poricanje smrti” i Ota Ranka koje postavljaju parametre rasprave o smrti koju Alen takođe pokreće ovim filmom. Alenov napor da legitimizuje svoje izbore nalazi odjeke u poziciji gledaoca kao psihoanalitičara kome Alen isporučuje svoja prava osećanja. Frojdovo učenje bi očevidno bilo primenljivo na analizu ovog filma, ali Alen sugeriše spoj provlačeći kroz njega niz egzistencijalnih tema. Postoji mišljenje da bi film jasnije funkcionisao u tom smislu da je ostao ranije predviđeni naslov Anhedonia.

U filmu “Zločini i prekršaji”, professor filosofije izjavljuje da je “svemir dosta hladno mesto”, bezvredno i beznačajno. Zašto da onda ne poverujemo da “stvar nije toga vredna” i da čovek nije vredan života. Krajnji ishod predstavlja njegovo samoubistvo. U svetu lišenom postojanja boga sve je, čak i ubistvo, dopušteno. U atmosferi očitog filosofskog pesimizma, najmoralniji pojedinac je rabin koji direktno upućuje na Kjerkegora, Ničea i, posebno – Bubera. Muževi i žene, temu pesimizma u pogledu romantične ljubavi i braka ekspliciraju pod uticajem Sartrove filosofije. Seksi komedija letnje noći/A Midsummer Night s Sex Comedy, 1982 inspirisana Šekspirovom komedijom “San letnje noći”, počinje predavanjem čuvenog profesora o nemoći saznanja na svim poljima metafizike uključujući etiku, religiju, socijalnu teoriju i estetiku, a film je zapravo svojevrsna rasprava između ostarelog profesora filosofije pristalice naučnog racionalizma i jednog hedonistički nastrojenog lekara. U filmu Septembar, jedan fizičar ispoljava svoje profesionalne frustracije kad izjavi da u naučnom pogledu svemir predstavlja beznačajno mesto u kome vladaju proizvoljne zakonitosti koje nemaju nikakvog značaja za čoveka i aksiologiju uopšte. Alen pokazuje da takvi zaključci navode i druge likove u filmu da se odreknu svake odgovornosti za moralnu akciju u svom ciničkom traganju za hedonizmom, pri čemu glavni ženski lik, usled duboke depresije, pokušava samoubistvo. Sećanje na zvezdanu prašinu metafizička je meditacija bliska bergmanovskim košmarima, o reditelju koji jedva pristane da prisustvuje u jednom hotelu retrospektivi svojih filmova nakon čega slušaocima objašnjava svoju etiku i estetiku.

"Seksi komedija letnje noći"

"Enterijeri"

Enterijeri (Interiors, 1978) koji filmski obrađuju kompenzacionu neurozu, govori o tri sestre umetnice, međusobno dosta različite, bolno pogođene razvodom svojih roditelja, čija je majka umetnički nastrojena i mentalno nestabilna osoba. Jedna od sestara kaže svom psihoterapeutu da intezivno razmišlja o smrti shvativši besmislenost pisanja poezije “koja nikome i ničemu ne služi”, da je ona možda samo jedna vrsta kompenzacije. Jedna filosofkinja koju na početku filma Druga žena (Another Woman, 1988) identifikujemo kao kritičara egzistencijalnog filosofa Hajdegera, ali koja postepeno evoluira od represivne do autentične intelektualke, konačno shvata tačnost Hajdegerovih uvida i duhovnu lepotu simbolizovanu u poeziji Rajnera Marije Rilkea. Ona se na jednoj terapeutskoj seansi priseća razgovora sa svojim prvim mužem o tome kako treba da imaju decu i da joj je on odgovrio da decu ne voli stalno joj držeći lekcije o besmislu životu, da bi na kraju izvršio samoubistvo.

U filmu Sviraj to ponovo, Sem/Play It Again, Sam, 1972. – koji je režirao Herbert Ros a Alen napisao scenario i u njemu igrao glavnu ulogu – Alen na izložbi slika Džeksona Poloka upoznaje jednu ženu koja na njegovo pitanje šta joj se kod Poloka dopada, odgovara da on na poseban način prikazuje negativitet kosmosa, groznu usamljenu prazninu egzistencije, ništavilo, udes čovekov da u ludačkoj beloj košulji vegetira u jalovoj večnosti kao majušni plamen bez igde ikoga, pustoj i stravičnoj oblasti poniženja okruženoj beskorisnošću. Na Alenovo pitanje kakvi su joj planovi za subotu veče, ona kaže da će izvršiti samoubistvo. U Menhetnu ima mnogo neurotičnih ličnosti koje je Alen sretao u životu, a kroz film provejavaju moralne i intelektualne sumnje ljudi koje sebi nepotrebno zadaju neurotske dileme – sve to da bi izbegli da se suoče sa zastrašujućim problemima kosmosa. Jedan od načina pomoću kojih čovek želi da pobegne od takvih užasavajućih pitanja života i svemira je što i sam stvara nepotrebne svetovne probleme.

"Zelig"

Zelig (1983) je možda jedan od njegovih najautobiografskijih filmova, u kome Alen doslednije varira fenomen “nevidljivog čoveka” (hollow men) nego u kasnije snimljenom filmu Poznata ličnost (Celebrity, 1998). Glavni lik je Leonard Zelig “čovek kameleon”, koji postaje senzacija zbog svog “poremećaja”, tj. neobjašnjive mimičke sposobnosti da se transformiše u bilo koju ličnost preuzimajući od nje fizičke, emocionalne i intelektualne karakteristike. Eriksonov pojam krize i difuzije identiteta u adolescenciji nalazi sjajnu ilustraciju u Zeligovim transformacijama, pomeranja nečeg što je primarno psihičko na telesne kameleonske metamorfoze, a adolescencija je i sama narcistička kriza par excellance. Ovaj film, savršen primer obrade krize ili konfuzije identiteta, pokazuje da je Zeligov poremećaj neobičan i komičan zato što ne podrazumeva odgovornost pokoravajući se drugima, nego zato što stalno otkriva sebe u nameri da ubedi druge da im je ravan. Za razliku od većine ljudi, Zelig ne traži odobrenje da bude ono što drugi od njega očekuju, već naprotiv, prima odgovornost da postane drugo Ja. U psihoterapeutici uobičajen način da pacijent od psihoterapeuta traži odobravanje da bi ispunio njegova očekivanja dobrog pacijenta slušajući savete, ili čak, u ekstremnim slučajevima, ispoljio prave simptome koje je psihoterapeut od njega očekivao, u Zeligovom slučaju ne funkcioniše na taj način, jer na psihijatrijskom ispitivanju i sam postaje psihijatar. On psihijatrici koja ga leči kaže da je psihijatar koji radi na deluzivnim poremećajima (posebno paranoji), piše naučne članke iz psihoanalize, da je radio s Frojdom u Beču ali da se sa njim razišao oko pitanja zavisti prema penisu, budući da je Frojd smatrao da ona treba da se ograniči na ženu zbog njene društvene inferiornosti. Alen zapravo cilja na publiku, na njenu regresivnu potrebu za idealizacijama, identifikacijama, projekcijama, projektivnim identifikacijama, pri čemu ta “masa projiciranog narcizma ponekad i uništi recipijenta”.

Lit.

Conard, Mark T. and Skoble, Aeon J. (2004): Woody Allen and Philosophy. You Mean My Whole Fallacy Is Wrong?, Carus Publishing Company, Illionis.

Hirsh, Foster (2001): Love, Sex, Death, and the Meaning of Life. The Films of Woody Allen, Capo Press, Cambridge.

Nichols, Mary P. (2000): Reconstructing Woody: Art, Love and Life in the Films of Woody Allen, Rowman and Littlefield Publishers, Maryland.

Sander, Lee (1997): Woody Allen’s Angst. Philosophical Comentaries on His Serious Films, McFarland, North California.

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious