Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Stvarnost uprkos stvarnosti

SEDAM I PO, Srbija, 2006. Prema već nepodeljenom mišljenju film Sedam i po predstavljao je  najprijatnije iznenađenje u domaćoj kinematografiji u godini koja je za nama.

Miroslav Momčilović

Po svemu sudeći, Momčilovićev rediteljski debi, pored umetnički u svakom pogledu superiornog Novkovićevog Sutra ujutru, jedino je čega se u srpskom filmu u 2006. još vredi sećati. Sedam i po svakako je iskorak u novo u našem filmu, iskorak na idejnom i tematskom planu, zahvaljujući smeštanju mitskih, biblijskih motiva u milje naše svakodnevice. Nije, međutim, ova “biblijska” inovacija suštinski bliska ni Finčerovom psiho-trileru Sedam, ni metafizičkoj i moralnoj drami, kakav je Dekalog Kješlovskog. U osnovi, Momčilović gradi svoj svet na nepretencioznom, ali živom i nadasve duhovitom sudaru otkačene stvarnosti sa civlilizacijskim postulatima – i uzorni opus u tom smislu bile bi pre svega komedije Vudija Alena. Izvorno “vudialenovski” pristup omogućava autoru da slova Svetog pisma, posvećena gresima smrtnika, ožive, ovde konkretizovana u pričama marginalaca novobeogradskih blokova.

Kao scenarista autor se opredeljuje za formu omnibusa – svaki od smrtnih greha ispričan je kroz jednu priču, da bi se sve one na kraju ulile u neku vrstu čistilišta u prostoru bolnice, sa čijeg prozora pratimo sumrak kako se spušta nad gradom (i postaje, u isti mah, efektna “zavesa” kojom se pozornica filma i zatvara). Omnibus, jedan od omiljenih vidova postmodernističkog pripovedanja i u pozorištu i na filmu, pored svih prednosti nosi sa sobom i značajnu dozu rizika. Pitanje je, naime, da li će sve priče biti ujednačene po kvalitetu; često se događa da slabije doživimo kao nepotreban hendikep na račun onih znatno boljih. U ovome leži i glavni nedostatak Momčilovićevog debitantskog filma: prva i druga priča, posvećene srebroljublju, odnosno gnevu, glumački neuverljive i scenarističi nedorađene, donekle kvare utisak skladne celine. No, kako film odmiče, priče su dramaturški produbljenije, glumački znatno bolje uobličene – takva je ona o razvratu zatim o neumerenosti u jelu i piću, sve do one najbolje, posvećene očajanju u lenjosti. Zapravo, Momčilović je najinventivniji i kao scenarista i kao reditelj onda kada  skriveni domet njegovih priča prevazilazi okvir smrtnih grehova zadat biblijskim slovom. Tako epizoda posvećena razvratu, sa sjajnim Banetom Vidakovićem i Borisom Komnenićem u ulogama sredovečnih pedofila, prerasta u priču o ljudskoj usamljenosti; dok varijacija na temu neumerenosti u jelu i piću (sa Nenadom Jezdićem i Natašom Marković) postaje u isti mah satira na račun ispraznosti moderne umetnosti. U najvrednijoj priči, na temu očajanja u lenjosti, autor se značajno udaljava od svakidašnjice i njene gvozdene logike. U nameri da opljačkaju stan u “Kapijama Beograda”, dvojica sitnih lopova (Nikola Đuričko i Boris Milivojević) ometeni su kvarom lifta, ali još više sopstvenom lenjošću. Nekim proviđenjem upadaju u stan svoje stare učiteljice (Mira Stupica). Senilna starica “vratiće” lopove u skamije njihovog dečaštva – i u toj zajedničkoj regresiji majstorski su pomešani apsurd i poezija, crni humor sa toplinom i sentimentalnošću izgubljenih rajeva detinjstva, koji tek katkad oživljavaju, ne bi li nas setili onoga što je u nama najbolje. I tu leži jedan zanimljiv paradoks – da Momčilović, naizgled autentičan u prikazivanju sirove stvarnosti i života koji oko nas pulsira (što je demonstrirao u izvrsnom scenariju za Andrićev film Kad porastem biću kengur) ovde gradi najzanimljivije trenutke upravo kroz romantične junake, likove koji skoro da i nisu od ovoga sveta i društva uronjenog u tranziciju i primitivni kapitalizam. Rekao bih da taj poetski kvalitet uspeva da kompenzuje i neke evidentne propuste debitanta (povremena, sasvim nepotrebna iskliznuća u patetiku ili u vulgarnost).

Na kraju, ako još uvek ima smisla govoriti o poukama, Sedam i po nosi i jednu značajnu pouku, namenjenu prevashodno mladoj srpskoj dramaturgiji, trenutno mahom nastanjenoj na obalama Mrtvog mora: teme o kojima pišete mogu biti i nestvarne i bizarne i sanjalačke, ali ako su zbilja postale vaše, osvojene neponovljivošću trenutka u kojem živite – sigurno će imati daleko više veze sa životom od bilo kog žanrovskog kanona ili feljtonističke poluistine koju vam svakodnevno serviraju.

 

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious