Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Odsustvo žanra

OPTIMISTI, Srbija 2006. U omnibusu Paskaljevićevih, oca i sina, nalaze se prevaranti i prevareni, protuve i lakoverni, propali i upropašćeni; vlašću zaštićeni nasilnici i, od njih potrpele, sitne duše.

Goran Paskaljević

Te ništarije i nitkove, zarobljene u kružnici sopstvenih i tuđih nedela – u kojoj pojedino zrno ljudskosti, ako se i pojavi, ne može da utiče na svoju sudbinu – ciničo je nazvati optimistima.

Cinizam podrazumeva sveobuhvatan prezir: i prema onima koji zlostavljaju, i prema zlostavljanima, koji nemaju hrabrosti i samopoštovanja. Potpuno preziranje jednog zatvorenog sveta što, negirajući povest, sam sebe beskrajno reprodukuje.

Fabulemi

Jedno dete mora da kolje (životinje, za sada; najradije, svinje).  To je vrhunsko zadovoljstvo njegovog detinjstva i svrha njegovog odrastanja – delatnost, za koju ga je otac zainteresovao kao za prestižan sport. Ali, kako je rekreacija prerasla u organsku potrebu, dete mora da bude zatvoreno u kući.

Na dan očeve sahrane, jedan je mladić prokockao novac za pogrebnu opremu. Nad urnom pepela, on o pokojniku govori sve najgore, jer je otac prokockao imanje i svoju porodicu doveo do beskućništva.

Dok ju je silovao, devojčica je vlasniku fabrike, u kojoj radi njen otac, povredila ušnu školjku. Sutradan, ona mora da ode kod svog napasnika i izvini mu se, kako otac ne bi izgubio posao.

Ova tri središnja segmenta petodelnog omnibusa, koja se bave iskvarenim odnosom roditelj – dete – i ukazuju na nasledno breme grehova otaca, na circulus vitiosus patnje i privida, moralnog i emocionalnog – omeđena su dvama, početnim i završnim, koji se bave manipulisanjem mase. U prvom segmentu, duševni bolesnik, nekada uspešan psihoanalitičar, pokušava da hipnozom uspokoji nesrećnike stradale od poplave, i biva uhapšen. U poslednjem, telesno hendikepiranim osobama, obećavši im volšebno izlečenje, prevaranti uzimaju novac.

Pet priča, ovde predstavljenih u svom fabulativnom minimumu, potentno su polazište za jedan film koji bi mogao izazvati jezu, ozlojeđenost, gađenje i prezir. Ali, taj početni impuls nije pretvoren u delo.

Parabola i metafora

Intencija, parabolična suština scenarija za Optimiste, nedvosmisleno je jasna. Prepoznajemo ono što treba da prepoznamo, identifikujemo ono što treba da identifikujemo – političke i moralne invektive, ali ne doživljavamo estetsko iskustvo. Reditelj je nastojao da prizorima u filmu postigne metaforu za aktuelnu društvenu stvarnost (tu smo nameru lako uočili), ali, parabola nije zadobila svoju sinematički autonomnu uverljivost a metafora nije uspostvljena.
Metafora je poetska figura/slika. Njena svrha nije otkrivanje društvene ili političke tajne (za to je neophodna sociološka analiza), nego upravo transcendiranje društvene i političke stvarnosti. Ne služi, naime, metafora stvarnosti, nego stvarnost metafori. Njena funkcija je da u individualnom duhu stvori utisak transcendencije, i da ukaže na sferu fundamentalniju od društvene.

Neophodan, ali nedovoljan, uslov za metaforu u filmu jeste utisak stvarnsti. Ono što se događa u Optimistima ne ostavlja takav utisak.

Efekat žanra

Razvijeni iz fabulema, inače izvanrednih, prizori filmske naracije Optimista, deluju neuverljivo i izveštačeno. Zašto? Zato što nije stvoren specifičan koordinatni sistem filma (scenografija, kostimi, osvetljenje, rakursi kamere, način glume, maska, specijalni efekti, muzika, partitura montaže), u kojem će karakteri i zbivanja, nastali iz «iščašenih» zametaka fabule, delovati «prirodno». Izostao je efekat žanra, tj. onaj pečat verodostojnosti, koji samo žanr može da utisne.

Na primer, ukoliko neko padne sa vrha višespratnice, zatim se digne, otrese prašinu sa sebe i krene dalje – to će nam, ukoliko gledamo filmsku farsu ili parodiju, delovati verodostojno; ali, ukoliko gledamo dramu – to će delovati krajnje proizvoljno i uništiće i dramsku napetost i konzistenciju karaktera.

Groteska

Da bismo objasnili ključnu grešku filma, ostavimo sada po strani drugi bitan propust, to što su glumci glumili bez ozbiljne pripreme (izuzmemo li odlično ostvarenu ulogu Nebojše Milovanovića), te način na koji oni izgovaraju replike, ostavlja utisak kao da ih čitaju prima vista.

Od scenarija koji jasno nagoveštava i začinje grotesku, reditelj je pokušao da napravi dramu, a samim tim je, za činjenice radnje, dao neadekvatan koordinatni sistem filma. Zapravo, o tom sistemu, tom specifično strukturisanom polju semantičkih mogućnosti, on se nije mnogo brinuo, smatrajući da u ovom filmu, sve treba da izgleda kao u realnom životu, jer je, doista, od svih žanrova, dijegeza drame najsličnija stvarnosti.

Drama je žanr koji zahteva najsnažniju identifikaciju gledaoca sa junakom i najviše angažuje naša osećanja straha i sažaljenja, a Optimisti su film koji ne može da izazove sažaljenje – izuzmemo li sekvencu silovanja devojčice od strane vlasnika fabrike u kojoj radi njen otac (koja doista pripada žanru drame, što je u ovom omnibusu inkoherentno, i podseća po svom dejstvu na atmosferu prethodnog, vrlo dobrog Paskaljevićevog filma, drame San zimske noći) – jer su njegovi junaci vredni prezira. Jezu, ozlojeđenost, gađenje i prezir – sve to što, kao specifično emocionalno iskustvo, shvatamo da treba da nam pruže Optimisti, a ne pružaju nam – supstancijalna je odlika žanra groteske.

 

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious