Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Lekoviti tonovi

AGI I EMA, Srbija, 2007. Reditelj Milutin Petrović na FFS u Novom Sadu imao je premijeru svog novog, trećeg igranog filma, Agi i Ema.

Milutin Petrović

Radi se o specifičnom žanru dečijeg igranog filma, koji je nastao po istoimenom romanu za decu Igora Kolarova. Ovakav film predstavlja zaokret u odnosu na ranije delo ovog reditelja, koje su činili nezavisni umetnički filmovi ,,za odrasle’’. Stoga je pravi izazov čitati i novi Petrovićev film u kontekstu njegovog prethodnog rada. Za ovakvo čitanje povod nam daje i sam reditelj, koji je u svom poslednjem filmu čini se uspešno pomirio zahteve žanra dečijeg filma i sopstveni autorski rukopis.

Petrovićev prvenac Zemlja istine, ljubavi i slobode (2000), po osnovnoj temi ratna drama, dobitnik je mnogobrojnih nagrada, od kojih je najznačajnija ’’Reiner Werner Fasbinder Award» na 49. međunarodnom filmskom festivalu Manhajm-Hajdelberg, za kojom sledi Grand Prix 4. festivala autorskog filma u Beogradu i druge nagrade. Sledeći film, Jug-Jugoistok (2005), autorski psiho-triler, bio je takođe zapažen u zemlji i inostranstvu. Svi Petrovićevi filmovi jesu na prvi pogled lako shvatljivi, da bi se zatim pokazali kao izuzetno složeni u značenju i umetničkom postupku. U Zemlji istine… prvi plan realnosti predstavlja jedna beogradska ludnica za vreme bombardovanja 1999., u kojoj mladić, bivši montažer RTS propagande, dešifruje Roršahov test. Njegov sapatnik je bivši komunistički egzekutor, koga igra Rade Marković, čija sećanja ,,igraju’’ inserti iz filma Čudotvorni mač Vojislava Nanovića (1956), koji kasnije postaju i mladićeva sećanja. Drugi plan realnosti je mladićevo viđenje testa, u kome se mladi ljudi kao glavni junaci lažno predstavljaju, baveći se zapravo kriminalom – ubistvima i prostitucijom. U filmu Jug-Jugoistok, koji je, kako sam autor kaže, balkanski odgovor na Hičkokov klasik Sever-Severozapad, poznata eks-jugoslovenska glumica Sonja Savić dolazi iz Slovenije u Beograd u potrazi za otetim detetom. Policijski inspektor biva umešan u ovu aferu, u koju su, kako otkrivamo, upletene sve najviše instance društva, od tajnih službi do aktuelnih vlasti, špijuna, stranih diplomata i domaćih ministara. Dete, koje vidimo prilikom primopredaje, zapravo ne postoji, a čitav slučaj završava se Sonjinim smeštanjem u ludnicu u kojoj susreće glavnog junaka prethodnog filma i parodičnim TV-izveštavanjem o svim događajima koje izvode komične lutke aktuelnih političara kao pop-folk numeru. Oba filma barataju temom višestrukih realnosti i manipulacija realnošću, odnosno istinom, koje zahvataju sve planove zbivanja, od opšteg, političkog do ličnog. Šta je san, a šta je realnost? Koje činjenice su tačne, a koje izmišljene? Koja strana je tvorac zavere, i, konačno, ko je u priči lud a ko normalan? Stvar se još više usložnjava Petrovićevom upotrebom autentičnih ličnosti koje tumače uloge u zapletu zadržavajući sopstvena imena, od muzičara i pisaca do filmskih reditelja, uključujući i samog Milutina Petrovića.

Postavlja se pitanje: da li su ovakvi dvosmisleni slojevi realnosti prisutni u ostvarenju Agi i Ema? Odgovor je, kao što se moglo i očekivati, potvrdan. Osnovne dve realnosti koje se nalaze suprotstavljene jedna drugoj u ovom filmu jesu svet dece i svet odraslih. Roditelji (Ana Sofrenović i Dragan Mićanović, inače supružnici u stvarnom životu) predstavljaju hladni, otuđeni svet, opsednut materijalnim dobrima i društvenim prestižom: oni samo rade, stiču, gledaju TV ili idu u operu. S druge strane je Agi (Stefan Lazarević), njihov jedini sin, čije emotivne potrebe prolaze kao ,,kolateralna šteta’’ ovakvog roditeljskog pogleda na svet. Usamljen i prerano sazreo, duševno gladan iako materijalno bogat (kao tek manjina srpske dece), Agi roditeljima i drugoj deci u školi deluje kao čudak, zadubljen u sopstvene misli i razgovore sa samim sobom. Stepen otuđenja u savremenoj porodici je veliki, poručuje autor koji prema tome ima veoma kritički odnos. Usled tog otuđenja se i sama dečakova realnost usložnjava, te on dobija svog namrgođenog dvojnika u ogledalu, koji izvodi sopstvene grimase.

Ali na ovom mestu priča dobija lekovite, isceliteljske tonove, budući da se okreće domenu bajke. Naime, u Agijevom susedstvu živi neobična starica Ema (Milena Dravić), koja u svom specijalnom svetu čuva sve one slobode, radosti i razmišljanja koja pripadaju svetu dece. Emina kuća puna je čudnih predmeta i životinja, ona sama popravlja bizarne sprave i drži Agiju lekcije iz lenčarenja, koje su zapravo lekcije dubokog razumevanja i ljubavi za decu. Sama kuća je izmaštani ,,čardak ni na nebu ni na zemlji’’, straćara koja postaje dvorac za slobodno mišljenje i osećanja. Ističe se scenografija Ivane Stefanović, pod supervizijom Aleksandra Denića i u realizaciji arhitekte Nemanje Petrovića, koja precizno kontrastira sterilni prostor Agijeve kuće i maštoviti ambijent u kome živi Ema. Ema Agija vodi u nekoliko avantura, dok se u međuvremenu ovo dvoje prijatelja dopisuju, neki put gotovo prenošenjem misli na daljinu. Oni će zajedno pecajući ribe na zaleđenom Dunavu ,,upecati’’ prekookeanski brod i ići na klizanje. Ema će rasterati bezobraznu decu iz Agijeve škole koja viču ,,Agi gluperdo’’ svojim čarobnim štapom, i povesti ga u ,,Muzej voštanih figura’’, koji je u filmu smešten u Narodnoj skupštini! U antologijskoj sceni Ema će Agiju pokazati Skupštinu iz autobusa sa rečima: ,,Ovde žive voštani’’. Stefanu se dešavaju i čuda o kojima mašta, kao što su zeleni konj koji osvetljava njegovu ulicu i mišić sa dve glave (u filmu su korišćeni 2D i 3D vizuelni efekti). Posle nekog vremena, međutim, roditelji odlučuju da se opet presele – Agi se do tada selio osamnaest puta! – što kod Agija izaziva očajanje. Međutim, kada je mislio da je opet sasvim sam, pojavljuje se Ema koja mu veselo dobacuje: ,,Nisi valjda mislio da me se rešiš!’’, i objašnjava mu koliko je bilo teško naći ponovo odgovarajuću trošnu kuću u njegovom neposrednom susedstvu. U svojevrsnom hepiendu roditelji ljube Agija i rukuju se sa Emom. Poruka filma je, dakle, ohrabrujuća: prijatelji-pomagači, koji razumeju naše jade, biće tu uvek sve dok su nam potrebni.

Film obiluje veoma prefinjenim dijalozima koji na neuobičajen način izražavaju finese u mišljenju i humor koji vaspitava decu, učeći ih humanosti i poetičnosti. Takav je, pored ostalog, slučaj sa objašnjenjem koje besna Ema daje Agiju povodom jutarnje rasprave sa svojom drugom polovinom (već i ovo je po sebi delikatno i maštovito, a oponaša i Agijevu situaciju sa njegovim dvojnikom). Ema kaže da je htela da obrije bradu, iako je nema, jer bi to bio eksperiment, i onda kada joj druga, ,,razumna’’ Ema to ne odobrava, ova joj odgovara ,,uvredama’’ među kojima je i ,,nevraćena knjigo iz biblioteke!’’, koje osim ogromnog šarma izražavaju, dakle, i pravilne vrednosti, kao što je čitanje knjiga. Takva je i oplemenjujuća upotreba klasične muzike (Mocart, Šubert, Štraus, Čajkovski, Musorgski, Šopen, Binički) u izboru Ivana Tasovca (naša su deca danas najviše izložena muzičkom kiču). Kvalitet filma mnogo duguje izvanrednom kastingu dečaka Stefana Lazarevića i Milene Dravić. Ova glumica ostvarila je u Agiju i Emi doslovce senzacionalnu ulogu, punu glumačke zrelosti, mudrosti ali i poleta i vedrine. Fantastičan kostim (kostimografinja je Mirjana Ostojić) koji je dizajniran za Emu takođe je jedno od ključnih dostignuća filma, jer prosto prirodno pripada ovoj ulozi i glumici, ističući se maštovitošću i sjajno balansiranom kombinacijom realističnosti i fantastike, što je i funkcija uloge. Ema je tako nešto između vickaste dadilje i ,,dobre’’ čarobnice-veštice, ona u priči stvarno postoji upravo zato jer se radi o bajci. Mali Stefan takođe je glumački zreo i izuzetno sugestivan. I drugi glumci: otac i majka, Nikola Đuričko kao ujak i Lena Bogdanović kao ujna, ostvarili su male, ali odlične uloge, dok su njihovi likovi takođe scenaristički i režijski dobro vođeni i odlično kostimirani. U celini gledano, svojom vizuelnošću i glumačkom igrom film odiše rafiniranošću i elegancijom.

Specifično za ovaj film jeste to što on, uprkos žanru, ostaje donekle hermetičan pa čak i melanholičan, mračan. Čini se da Petrović poseduje toliko jak autorski poriv da njegov lični stil, prepoznatljiv i u ovom filmu, presudno boji čak i ovakvu dečiju priču. Melanholična prefinjenost koja ovaj film odlikuje nije uvek tipična za dečije filmove. Likovni identitet filma ostaje nepokolebljivo autorski celim njegovim tokom, što se možda najbolje vidi u scenama posete Muzeju voštanih figura. Dok bi uobičajeni komercijalan film više približio kameru izvanredno izrađenim figurama Nikole Tesle, Džingis-Kana i drugim i detaljnije raskadrirao scene u muzeju, i time učinio film komunikativnijim i pojačao uživanje gledalaca u mnoštvu detalja, Petrović to ne radi, već ostavlja ove prizore manje informativnim kako bi sačuvao estetsku celinu filma. Ovim možda film malo gubi kao dečije, ali dobija kao autorsko ostvarenje. Ovacije u publici koje su pratile projekciju filma na FFS pokazuju da njoj ovo ipak nije mnogo smetalo.

Poseban kvalitet Agija i Eme jesu njegova slojevita značenja, bogatstvo asocijacija na svakodnevicu i analiza dubokih socijalnih promena, koja se možda ne vidi na prvi pogled. Ovo je dobrim delom i film za odrasle, film o prelaženju društva na kapitalističku privredu i individualizam, na socijalna raslojavanja i dominaciju emotivno hladne, birokratske elite, kakvoj pripadaju Agijevi roditelji, kao što je i film o krizi porodice u nas koja postoji nezavisno od socijalnog statusa, u kojoj kohezija porodice slabi jer se roditelji ,,raspadaju’’ od posla, bilo da se bogate ili da jedva preživljavaju. Kao i prethodni Petrovićevi filmovi, Agi i Ema opet pokreće pitanja suprotnih realnosti i ludila: Agi i Ema su tako ,,ludi’’ jer uvažavaju i dobra i loša osećanja, poseduju bliskost, veruju u fantazije i zabavljaju se. Ipak, publika će sasvim sigurno osetiti da se normalnost kakva nam je potrebna nalazi upravo na njihovoj strani.

 

Tag:
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious