Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Frizura koja je “spasila” film

Sivi kamion crvene boje, SCG, 2004. Žanr filma Sivi kamion crvene boje je ,,balkanski road movie’’.

Srdjan Koljević

Road movie, jer radnju filma čini putovanje glavnih junaka, a balkanski jer se, pod a) odvija na Balkanu, i to na početku međuetničkog konflikta, pod b) jer u njemu igra Srđan Todorović, prepoznatljivi junak Kusturičinih filmova, autora koji u savremenoj filmskoj teoriji i kritici u svetu predstavlja jedan od sinonima za ,,balkansku filmsku poetiku’’ i pod v) jer koristi komičke stereotipove i crnohumorne elemente tipične za kritiku balkanskog mentaliteta.

Za srpski film od devedesetih godina do danas tipično je da koristi žanrovske formule američkog (čitaj holivudskog) filma mnogo više nego ranije. Razlozi tome su mnogobrojni, od potrebe za identifikacijom sa dominantnom svetskom filmskom industrijom u trenutku kada se jedna savezna država i njena koherentna kinematografija raspala, preko ekonomske krize i neophodnosti komercijalnog uspeha na tržištu, do osećaja oslobođenosti od socrealističkih stega i preko potrebnog eskapizma. Posle ratnih i urbanih drama devedesetih i posle dvehiljadite godine (kojima je svoj umetnički doprinos dao i sam Koljević), Sivi kamion crvene boje uspostavlja eskapističku distancu prema krvavom ratu posle raspada SFRJ i žanrovski se opredeljuje se u pravcu ,,roud muvija’’ i komedije.

Tokom devedesetih, preuzimanje žanrovskih obrazaca akcionog, ratnog i kriminalističkog filma holivudske škole, naročito u urbanim dramama, koje su za temu imale kritiku nasilja, često nije moglo da odgovori na kompleksnost srpske i jugoslovenske situacije. Ovo je rađalo i žanrovski nečiste filmove, koji su istovremeno, paradoksalno, prikazivali ,,nasilje iz zabave’’ i bili uronjeni u društvenu kritiku i domaći, mračni socijalni kontekst (na primer Točkovi, Do koske, Normalni ljudi…).

Obzirom na temu, izbor žanrovskog obrasca komedije, u slučaju Sivog kamiona crvene boje, dopušta ovom filmu da uprosti situacije i likove i koristi stereotipe više nego što bi to bilo moguće u nekom drugom žanru. Uprkos tome, filmu nedostaju neke estetičke i autorske odluke da bi bio potpunije sklopljen i zaokružen, kao i bolje unutrašnje dramaturško povezivanje pratećih dramskih tokova.

Početak i kraj filma, svojevrsni prolog i epilog, funkcionišu odlično, snimljeni su krajnje realistično i filmično: dok početak briljantno daje fuziju klasičnog krimi-zapleta i balkanske problematike, prikazujući dvoetničke bande, koje se uzajamno ubijaju, ostavljajući sivi kamion sa skrivenim oružjem na putu, i dva neodoljiva travestita , koji nalaze novac ostao iza bandi i zauvek odlaze iz ulice Gavrila Principa, kraj filma pruža veoma prijatan i lepo snimljen eskapistički hepiend – glavni junak nalazi svoju devojku u italijanskom baru koji su otvorili travestiti sa početka filma i njenog sina, malog Ratka, koji je tamne boje kože, što velikom Ratku ne smeta ,,jer mu boje ništa ne znače’’; oni ostaju srećni u ljubavi.

Problemi nastaju u centralnom delu filma, koji se odvija tokom prvog dana raspada ili kako se kaže na omotu DVD izdanja filma ,,poslednjeg dana mira’’ bivše SFRJ. Komički zasnovan na nizu suprotnosti i spojen pod neverovatnim okolnostima, ljubavni par Suzana-Ratko kreće na ,,nemoguću misiju’’: ide na more kroz čitavu bivšu Jugoslaviju dok su na svim putevima barikade; počinje građanski rat. Brojne epizode koje junaci na putu doživljavaju  su nedorečene i nejasne u odnosu na istorijski kontekst filma.

Grbavi Srbin-veseljak i kartaroš, bosanski muslimani na prvim barikadama, ,,nacisti’’ na putu,  mladić sa rupom u čelu upucan na svadbi zbog nedozvoljene seksualne aktivnosti – samo iz dijaloga saznajemo da su ga ’’oni drugi’’ ubili jer se ’’veselio’’ sa ,,jednom njihovom’’, mrtvački sanduk koji se tajno prenosi u kolima sa senom i ,,blasfemični’’ pop koji nosi oružje, usput se obraćajući Bogu za koga ’’zna da ga razume’’ – jesu stereotipni komični likovi, čiji stepen stilizacije nedopustivo varira. «Manda», četnik iz Lepih sela…, ovde Balija,  njegovi ljudi, ,,nacisti’’, na putu i drugi naoružani ratnici, dati su polurealno, polu-karikirano i izazivaju konfuziju kod gledaoca. Ako je odlučeno da se rat prikazuje karikaturalno, onda je trebalo da oni deluju još smešnije, apsurdnije.

Sa druge strane, grbavko, mrtvac, pop i narod su krajnje stilizovani, pa u odnosu na druge likove deluju previše pozorišno (inspirisani likovima Dušana Kovačevića, koje autor legitimno citira, u postmodernom maniru) i papirnato. Pop sa mašinkom i ljudi na livadi su najbliži stripovskom, totalno apsurdnom tretmanu situacija, koji je bio i najbolje rešenje za umetnute epizode tokom putovanja glavnih junaka. Ali i ovde se javlja problem prekratkog posvećivanja ovom pratećem narativnom toku i potreba njegovog dubljeg povezivanja sa ostalim tokovima filma, a scena sa ljudima na livadi bukvalno je zahtevala bolje kadriranje, što je možda dug rediteljskom neiskustvu autora.

Ljubavni par glavnih junaka, Suzane i Ratka, nalazi se u srcu akcije i emocionalnosti filma. Ovaj komički par zasnovan je na spoju suprotnosti: Suzana je moderna gradska devojka, otresita i ,,ljuta’’, dok je Ratko skromni momak – kamiondžija, tolerantan i velikog srca. Činjenica da je ovaj junak daltonista, dakle da ne razlikuje boje, jeste uspela metafora besmislenosti građanskog rata. Lik Ratka daleko je bolje koncipiran od Suzaninog koji trpi od stereotipiziranja i pomanjkanja prirodnosti, što i inače odlikuje srpsku kinematografiju u pogledu ženskih likova. Jedan od problema vezanih za ovaj lik jeste činjenica da glavna junakinja svojim stilom pripada današnjem vremenu, a ne početku devedesetih. Suzanin izgled pripada rejv ili tehno-sceni (od kraja 90-tih do danas) i odećom i cipelama i frizurom, i podseća na imidž junakinje tehno-filma Trči Lola trči (Tom Tikver, Nemačka, 1998).

To nije i jedini problem u vezi sa ovim likom. Zar je moguće da su jedine karakteristike gradske devojke psovanje, drogiranje, duvanje trave i pljuvanje! Izgled glumice jeste svež i privlačan, ali njen nastup, sa dosta šarma, ipak ne pomaže boljem nijansiranju lika. Svaka druga njena replika je ordinarna psovka. Motivacija ovog lika takođe se opire zdravom razumu: u jeku priprema za građanski rat ona hoće da ide na more, u Hrvatsku, iako joj je otac vojno lice te je itekako upozorava šta se sprema. Kada se ona i Ratko  kamionom uspešno probiju kroz sve moguće opasne barikade i stignu nadomak Italije, ona plače da hoće da ide kući. Krivica nije u glumici, koja je dala sve od sebe.

Za razliku od Suzaninog, izgled druge polovine para, kamiondžije Ratka, apsolutno je prepoznatljiv i savršeno funkcioniše i u vremenu filma i uopšte, kao sasvim adekvatan imidž čoveka sa njegovim socijalnim bekgraundom. Neverovatno prirodno, sa velikom glumačkom zrelošću i lakoćom, Srđan Todorović u ovom filmu ostvaruje pravu glumačku bravuru, jedan od najtoplijih, najiskrenijih i najsimpatičnijih likova u novijoj domaćoj kinematografiji.

Ovaj simpatični luzer odgovara holivudskom receptu uverljivih likova, koji izazivaju simpatiju kod gledaoca i tako implicitno ističu vrednosti čiji su nosioci oni sami (u slučaju Ratka to su lična dobrota i autentičnost narodne kulture). Osim toga, glumačke zvezde u Holivudu postižu takvu harizmu da mogu da nadrastu sve napisane stereotipe (seksističke i druge), kao što to, prema Luisu Đanetiju, čini Džulija Roberts svojom spontanom i očaravajućom pojavom u filmu Zgodna žena. Tako i lik prostodušnog Bosanca-daltoniste koji krade kamione i peva narodnjake, snalazi se sa vojskama i pušta da ga bije gradska devojka, koju voli, dobija na humanosti i dubini zahvaljujući izboru glavnog glumca, koji snagom svoje interpretacije  nosi čitav film.

A tu je i njegova frizura. Ova tzv. ,,džiberska’’ frizura bosanskog kamiondžije iz radničke kulture, praćena i odličnim kostimom, toliko je prepoznatljiva i izvorna da  nepokolebljivo drži ovaj lik u realnosti i održava vezu sa stvarnošću čitavog filma, koji povremeno koristi suviše klišeizirane likove i situacije. Moglo bi se reći da je ova Ratkova frizura dala neoborivi kvalitet čitavoj filmskoj priči, pa u izvesnom smislu i ,,spasila’’ ceo film.

 

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious