Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Dr Ivana Kronja: Film kao kulturološka, politička i društvena činjenica

Kada i na koji način u filmskoj kritici i, uopšteno, čitanju filma kao umetničkog dela/proizvoda prepoznajemo njegovu kulturnu funkciju, društveni angažman i političku dimenziju?

piše: dr Ivana Kronja

Zadatak filmskog kritičara/ke jeste i da locira film unutar složenog, kontradiktornog političkog i ideološkog konteksta savremenog sveta. Prvi vodič za ovakvo razumevanje određenog filma jeste činjenica kako se taj film i njegov/a autor/ka u društveno/političkom pogledu sam izjašnjava! U slučaju dokumentarnog filma često nailazimo na otvorenu poziciju autora spram nekih društvenih pitanja i ideoloških opredeljenja, koja je u vezi sa temom filma. Dokumentarni filmovi mogu da predstavljaju čak noseći dokument koji ukazuje na zlodela i nepravde određenog režima, diktatora ili čitavog društveno–političkog uređenja. Oni doprinose istorijskoj istini o svrgnutim autoritarnim sistemima ili, pak, nastaju paralelno, dok su dati sistemi još uvek na vlasti (neretko u inostranoj produkciji), aktivno se angažujući protiv konkretnih represivnih politika, ugnjetavanja i zločina, a u cilju njihovog razotkrivanja i okončanja. Tako u delu Neprijatelj naroda Roba Lemkina (2009), autor u neposrednom razgovoru sa žrtvama ali i izvršiocima zločina raskrinkava ubistva dva miliona ljudi kasnih 70–ih godina XX veka za vreme diktatorskog režima Crvenih kmera u Kambodži (videti: Novi filmograf br. 7/8: Kronja, Zečević, Novaković: Nove vizure: Beldoks 2010). U ostvarenju Čin ubistva (2012) Džošue Openhajmera, autor na kontraverzan način napada režim u Indoneziji, koji se danas oslanja na desničarsku paravojnu formaciju nastalu iz svojevremenih Odreda smrti. Ovi Odredi su, nakon vojnog puča 1965. g., zajedno sa vojskom za oko godinu dana ubili više od milion komunista, Kineza i intelektualaca, proglašenih za državne neprijatelje. Ilustrujući poznatu tezu Hane Arent o ,,banalnosti zla’’, reditelj poziva pripadnike bivših i sadašnjih formacija zaduženih za egzekucije da, imitirajući svoje omiljene filmske žanrove: gangsterski, horor, vestern, mjuzikl, pred njegovom kamerom rekonstruišu zločine koje su izvršili. U ovim ,,spektaklima’’ oni glume sebe, ali i svoje žrtve. Anvar, jedan od zločinaca koji se pojavljuje u Openhajmerovom filmu, ubio je sopstvenim rukama na hiljade ljudi. U koprodukciji Danske, Norveške i Velike Britanije, ovaj film napada aktere jednog aktuelnog režima zasnovanog na strahu, korupciji i nasilju, ironizirajući njihov indiferentni odnos prema učinjenom zločinu.

"Neprijatelj naroda", režija Rober Lemkin

Navedeno pitanje se dodatno komplikuje kada je reč o igranom filmu, koji u nekom vidu svakako podrazumeva određene političke stavove i pogled na svet, ali ih ne mora otvoreno iskazivati. Poznati su slučajevi kada je filmski autor/ka dosledno angažovan na zastupanju određenih političkih ideja i kritike ideologije, iz filma u film. Ovo je u savremenom filmu naročito karakteristično za autore koji aktivno pripadaju političkom bloku levice, te kritikuju neke aspekte klerikalizma, konzervativizma, kapitalizma i klasnog društva, kao što to čine nemački reditelji Rajner Verner Fazbinder (1945-1982) i Margaret fon Trota, kritičari nacizma i (naročito Fazbinder) (malo)građanskih, ugnjetavajućih rodnih politika, ili britanski reditelj Ken Louč, kritičar klasne eksploatacije, društvene proizvodnje maloletničke delinkvencije i autoritarizma u Velikoj Britaniji i Evropi.

Rajner Verner Fazbinder

Među velikim autorima u istoriji svetskog filma mnogi su ustajali protiv društvene bede i hipokrizije građanskog društva, protiv militarizma i klerikalizma, poput Luisa Bunjuela (1900-1983), Pjera Paola Pazolinija (1922-1975) ili Bernarda Bertolučija, ili pak direktno zastupali ideje proleterske revolucije, od sovjetskih klasika Sergeja Ejzenštejna (1898-1948), Dzige Vertova (1896-1954) i drugih do Žan-Lik Godara. Antologijski dokumentarno-igrani film našeg istaknutog autora Dušana Makavejeva WR: Misterije organizma (1973), već i samim naslovom, a zatim obradom teme, izjašnjava se kao podržavalac marksističke psihoanalize i antifašizma teoretičara i lekara Vilhelma Rajha (1897-1957). Film – i autor – ne krije sopstvene ideološke pozicije i politički i društveni angažman, već nastoji da ih umetničkim sredstvima što bolje obrazloži i otvoreno afirmiše. Date humanističke i političke ideje obeležile su čitav opus Makavejeva.

Dušan Makavejev: "WR Misterije organizma"

Kritička pozicija filmskog autora/ke može predstavljati i uvid, prosvećenu korekciju unutar određene ideologije, najčešće buržoaske i demokratsko-liberalne tradicije, ali ponekad i tradicionalizma, u kojoj autor ostaje u datoj ideologiji, bez ideje o revolucionarnoj promeni, ali se poziva na najprogresivnije težnje i najdublje intelektualne, moralne i kritičke uvide unutar iste.

"Nymphomaniac", režija Lars fon Trir

Ovo je tipično za mnoge aktuelne elitne festivalske reditelje evropske i svetske provencijencije, čije se delo bazira na tzv. ,,moralnoj upitanosti’’, od Kšištofa Kješlovskog (1941-1996), Mihaela Hanekea, Larsa fon Trira ili Andree Arnold u Evropi, preko Aleksandera Sokurova i Nikite Mihalkova u Rusiji, do Abasa Kjarostamija i Mohsena Makmalbafa u Iranu, Erana Riklisa i Amosa Gitaja u Izraelu (1),  Lu Jea u Kini i Kim-Ki Duka u Južnoj Koreji, na primer.

Aleksandar Sokurov

Najveći broj igranih filmova, pak, ne zauzima ovakve revolucionarne ili elitističke pozicije, i, u okviru mejnstrima, ili glavnog toka, odabire uglavnom dve strategije: da kroz jasno postavljeni ideološki okvir ponudi gledaocu uživanje u spektaklu, ili da, uz uživanje u konvencijama žanra i atraktivnosti spektakla, na zaobilazan način prikaže krizne tačke date (pre svega sopstvene) društvene prakse, bez otvorenog preispitivanja. Ovakve strategije jesu ključna karakteristika američkog, odnosno holivudskog mejnstrim filma. Izvanredan primer prve strategije jeste Karlitov put (1993) proslavljenog Brajana De Palme, čiji je pred-nastavak, Uspon do moći (r. Majkl Bregman), snimljen 2005 (2). Umetnički superiorniji, De Palmin Karlitov put jeste izvanredan primer fatalističke i patetično melodramske, antički precizne dramske strukture uspona i pada glavnog junaka, koji, budući da je ubijen na kraju filma, nakon svih teških iskušenja za dlaku gubi šansu za srećniji život, čime film ostvaruje izvanrednu emotivnu tragičku katarzu. Tome svakako doprinosi briljantni glumački stil Al Paćina u ulozi Karlita Brigantea, koji ovde ostvaruje jednu od svojih najboljih uloga. U ideološkom smislu, filmska priča nudi ,,zacementiranu’’ sliku nepromenljivih klasnih odnosa zasnovanih na socijalnom staležu, mestu stanovanja, etničkom poreklu pa i rasizmu (junak je latinoameričkog, siromašnog porekla), u kojoj se u viši stalež i ugledni građanski život ne može napredovati ni po cenu nadljudskih napora i emotivnih iskušenja, pa ni odustajanja od lanca zločina, koji u holivudskoj kinematografiji tradicionalno prati socijalnu marginu.

Al Paćino u "Karlitovom putu"

Međutim, uz pristanak na jasno ocrtanu ideološku i klasnu matricu, gledaocu se nudi veliko uživanje u emotivnom proživljavanju ovog vrhunskog dramskog i vizuelnog spektakla, jedna dublja, univerzalnija priča o arhetipskoj borbi dobra i zla, svojevrsni ,,odmor od upitanosti’’ i omamljujuće učešće u fikciji patrijarhalne romantike i društvenih neumitnosti, pa tako i prihvatanje sopstvenog položaja, za koga film ima svako moguće razumevanje. Ingeniozna, kreativna primena gansterskog žanrovskog obrasca u dramaturškom i režijskom smislu, čini ovaj žanr–film i umetničkim delom, dok nas umetnički doživljaj konačno uzdiže i izvan i iznad američke liberalne ideologije, ostvarujući tako poželjni status quo efekat (koji podrazumeva otvaranje kritičkih sloboda i odmah zatim njihovo potiranje), kao dominantnu karakteristiku savremenih zapadnih medija i filma. Primeri druge strategije bili bi, pored ostalih, Američka lepota (1999) Sema Mendesa, kao i trilogija Matriks (1999; 2003; 2003) braće Vačovski.

Igrani, dokumentarni pa i druge vrste filmova mogu takođe predstavljati primere manje ili više otvorene propagande, ili pak nedovoljno uspelo skrivati sopstvena ideološka predubeđenja i socijalne stereotipove, na kojima, svesno ili nedovoljno osvešćeno, počiva njihov svetonazor. Ovu teškoću po pravilu imaju umetnički nedovoljno zrela i zanatski nedorasla ostvarenja, ili pak politički nedovoljno edukovani autori/ke, nesvesni svojih predrasuda i političke i klasne prirode sopstvenih, po njima ,,prirodnih’’ stavova. Kroz mnoga domaća ostvarenja poslednjih godina ,,probijaju’’, tako, ideološke matrice i klasni stereotipi, jer kompleksni problemi koji čine okosnicu njihove radnje niti su značajno intelektualno i politički promišljeni, niti dovoljno emotivno i saosećajno proživljeni. Kako kultura postaje i ,,tržište ideologije/ideologija’’, postoji opasnost da se prilagođavanjem kurentnim trendovima idealističko–konzervativnih ili radikalno–liberalnih tendencija stave u stranu etička i humanistička, kao i estetička komponenta filma kao umetnosti, te da prevagnu dela koja ne prevazilaze ideološke datosti niti sopstvenim senzibilitetom niti svojom političkom kulturom. Ovo iskušenje, uostalom, prati celokupnu savremenu masmedijsku kulturu, u kojoj snaga kvalitetnog filma kao kulturne činjenice i umetničkog dela, na našu radost, čini ovu istovremeno popularnu i elitnu umetnost još uvek vitalnim faktorom koji doprinosi političkoj, humanoj i umetničkoj istini u društvenoj areni.

_________________________________________________________________

(1) O ovim i drugim značajnim filmskim autorima iz regiona Bliskog istoka videti odličnu studiju: Boris Trbić: Bilo jednom na Bliskom istoku – Kinematografije kriznog regiona na prelazu vekova, 1990-2010. Filmski centar Srbije: Beograd, 2012.

(2) Oba filma zasnovana su na krimi-romanima u dva nastavka: Kasni sati i Karlitov put, autora Edvina Toresa. Prvi film, u režiji B. De Palme, dobio je naziv prema drugom nastavku, da ne bi imao naslov identičan filmu Martina Skorsezea Kasni sati (1985). Drugi, zasnovan upravo na romanu Karlitov put, dobio je naziv Karlitov put: Uspon do moći.

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious