Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Diskontinuitetom do kontinuiteta?

Okrugli sto Srpski film danas, održan 25. avgusta. 2008. godine u okviru 43. Festivala glumačkih ostvarenja u Nišu

Dejan Dabić:

Ovaj okrugli sto zamišljen je kao nastavak naših prošlogodišnjih festivalskih razgovora. Prošle godine razgovarali smo o filmskim festivalima u našoj zemlji, a ove godine najpre smo bili u maloj dilemi kako da izgleda tema ovogodišnjeg okruglog stola, pa nas je jedna naknadna polemika učvrstila u razmišljanju da bi trebalo da se pozabavimo domaćim filmom, načinom na koji se producira, sufinansira, da uporedimo sa nekim modelima iz prethodnog perioda. Ovo nije vrednovanje ovogodišnje produkcije kako neki senzacionalistički mediji misle. Ovo je okrugli sto sastavljen od filmskih profesionalaca sa raznih nivoa, a ideja je da probamo da vidimo gde se srpski film danas nalazi. Najpre, dajem reč gospodinu Božidaru Zečeviću, našem poznatom kritičaru, teoretičaru, glavnom i odgovornom uredniku časopisa „Novi Filmograf”, da nas na neki način uvede u temu, a ko god bude hteo, moći će da se uključi u razgovor iz publike.

Nepodnošljivo i opasno

Božidar Zečević:

Istakao bih dva momenta bitna u ovom trenutku za srpski film. Utisak sa sinoćne večeri u niškoj tvrđavi (prikazani filmovi Na lepom plavom Dunavu i Miloš Branković – prim. D. D) prati naš film već evo dobrih deset godina. Mislim se srpski film nalazi na najnižoj tački silazne spirale; u jednom produkcionom, egzistencijalnom i ako tako mogu da kažem, estetičkom ambisu; na kraju svog puta od tačke kada je nešto značio nešto u ovoj zemlji i u okruženju pa i u Evropi, do tačke kada ne znači ništa, u kojoj je izgubio svoju publiku, u kojoj nema svoje bioskope, u kojoj je u potpuno podređenom položaju u odnosu na televizije, koje traže samo zabavu i to zabavu najniže vrste, i u kojoj nadležni, na žalost, umesto da nešto učine i pruže pomoć u spašavanju jednog značajnog dela narodnog stvaralaštva, čine sve da se to ne dogodi i čak sistematski odlažu Zakona o kinematografiji, koji bi trebalo da reši ovaj haos.

Nacrt tog zakona napravljen je prema najboljem zakonu o filmu koji ima Evropska Unija. On se ne donosi samo zato što nekome ne odgovara da se donese najbolji zakon o filmu, nego mu naprotiv, odgovara stanje u kome su zakon – bahatost i samovolja! Zato što je zahvatanje iz društvenog džepa postalo manir, u kome se odluke donose naprečac, nestručno, neodgovorno i ne bih hteo da kažem neku goru reč od toga. Narodni novac troši se nemilice za nešto što oni nazivaju filmom, a što se snimi ili na žalost ne snimi, a novac se u narodnu kasu ne vraća niti dobijamo kvalitetan film.

I kao estetički kvantum i kao produkcioni korpus, dakle, srpski film je u stanju apsolutne hibernacije, anabioze, utrnuća, umrtvljenja ili nečega što kad se spusti ispod tog nivoa počinje da zvoni na veliki i ozbiljan društveni alarm. To su moja razmišljanja dobrih četiri ili pet godina unazad. Trudimo se da jedni drugima objasnimo zašto se to događa. Ovo je jedno takvo mesto, sa koga pokušavamo da jedan mali deo društvenog života u ovoj zemlji upozorimo na to da je dalji život sa ovom anabiozom -nepodnošljiv i opasan.

Istorija ne postoji i ne treba da postoji

Petar Volk:

Devedestih godina prošlog veka mi koji smo se bavili teorijom, istorijom i savremenom produkcijom verovali smo, naivno naravno, da će doći do jednog preobraženja filma u kvalitetu, odnosno, da će generacije koje će stasati polaziti od onih vrednosti koje su već afirmisane u nacionalnoj kulturi kao trajne i da će težiti da to prevaziđu kroz svoja originalna i autentična dela. Prema tome, mi smo mislili da to što je nekoliko generacija u Srbiji ili u bivšoj otadžbini stvorilo film i uspelo da ga uvrsti u nomenklaturu nacionalnih duhovnih vrednosti, da će to postojati jedna obaveza, jedno polazište za nove talente, da će to moći da im, ako ništa drugo, bude neko iskustvo, polazište za jednu novu viziju filma. Naravno, to se pokazalo kao jedna teoretska iluzija u koju smo svi mi verovali i zapravo, doživeli poraz. Zašto se to dogodilo?

Mi smo prekinuli sa tradicijom, prekinuli smo taj kontinuitet vrednosti i prihvatili smo iz postmoderne teze da istorije više nema. To što je bilo, to su priče mog oca i moje majke i one generacije koje su posle rata stvarale film. To možete privatno da pričate ali to mi ne uzimamo kao polazište, imamo sebe, mi smo ti koji stvaramo film i s nama se taj razvoj završava, istorija ne postoji i ne treba da postoji, zašto nas opterećujete autorima koje mi ne znamo ili više ne gledamo?

Ako odbacite sve to što je napravljeno u srpskom filmu za nekoliko generacija, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, vi se nađete na brisanom prostoru i danas mladi kritičari koji pokušavaju da prate te nove trendove nemaju nikakvu estetsku platformu u koju bi projektovali budućnost naše kinematografije. Šta mi tražimo od srpskog filma niko živ u ovoj zemlji ne zna. Film je postao privatna stvar svakog pojedinca, svako može da pravi film ako dođe do sredstava, to je njegovo individualno pravo, kao što pišete knjigu, ili bilo šta drugo. Problem je samo što nismo ravnopravni. Distribucija tih sredstava danas drugačija. Praktično, svaki autor je svoj producent. Njega ništa ne obavezuje u toj kinematografiji. Prvo, on ne vraća dobijena sredstva. Drugo, on nije zainteresovan za distribuciju, jer je mi praktično i nemamo, film je postao jedna lokalna, rekao bih privatna, pojava. Inferiorni smo i na velikim svetskim festivalima, povremeno iskoči neko iz starije ili srednje generacije.
Mi više nemamo kinematografiju koja bi sebe projektovala u proizvodnom, a najviše u estetskom pogledu. Danas je srpski film, mali film koji nema kontakt sa svetom.

Ono što se očekivalo da će privatni producenti favorizovati kao novi film, ili ako hoćete film budućnosti, to se nije ostvarilo. Ovi koji dobijaju pare su postali mali bogataši, imaju svaki svoj ćepenak, a nisam primetio nijednog domaćeg producenta da je uložio pola miliona evra za neki novi srpski film, jer su to njegova sopstvena sredstva. Devedeset odsto onoga što se kod nas snima, snima se iz državnih fondova ili gradskih fondova. Iz republičkog i gradskog fonda u Beogradu odvajaju se ne manja sredstva od onih koja su se davala pre dvadeset godina. To su čak i veća sredstva, jer danas mi imamo pojavu da pojedini reditelji-producenti dobiju po pola miliona, milion, pa čak i pet miliona evra za jedan film. A nemaju nikakvu obavezu da dođu do bioskopa, jer bioskopa nema, nemaju obavezu da film plasiraju u svetu, jer sveta nema za naš film, na televiziji se filmovi prodaju na kilogram i na metar, lokalne televizije za naše stare jugoslovenske filmove plaćaju po petsto dinara za prikazivanje.

Bez instrumenata vrednovanja

Kad govorimo o manipulacijama, malverzacijama, znajte da je tu reč o društvenim sredstvima. Vi danas ne možete manipulisati, ako sam ja privatnik i producent, mojim sredstvima, tu nema mogućnosti za malverzacije. Malverzacije se prave isključivo u okviru državnih institucija. Nama su te državne institucije i u ovako razjedinjenoj produkciji, problem.

Prvo su nam problem zato, ovo što vam je Zečević govorio, što smo devedesetih uzeli najbolji zakon koji važi u Evropskoj uniji i iako je kod njih sve privatno, to savršeno funkcioniše. Tu je važan sistem društvene kontrole državnih sredstava za proizvodnju. Tu se najpre vrednuje ideja, pa druga komisija vrednuje sinopsis, treća komisija vrednuje scenario, pa se vrednuje projekat, tako da nemate mogućnosti da sa tim mnogo manipulišete. I postoje neke nacionalne kulturne vrednosti, neki standardi, ono što smo mi napustili. Vidite, Austrija je mala zemlja, a ima sjajno zakonodvstvo i malo-malo, pa izađe neki film. Više nije važno da u zemlji od četiri do deset miliona stanovnika proizvedete dvadeset i više filmova. Nama je dosta da napravimo tri-četiri dobra filma, kao što su Klopka, Četvrti čovek, Ljubav i drugi zločini i da imamo legitimaciju kulturnog identiteta. Ali šta se sada događa, kako nastaju malverzacije? Iako imamo Filmski centar Srbije i razne komisije, mi nemamo javni konkurs za ljude koji će odlučivati kome se daju sredstva. Te komisije se formiraju unutar ministarstava, čak ne ni u okviru samo jednog, npr. Ministarstva za kulturu. Nama je bitno ko sedi u komisiji koja će od sedamdeset ili osamdeset projekata odrediti deset koji će se finansirati i koja će istovremeno izvršiti raspodelu sredstava, od pedeset hiljada do pedeset miliona. I tu se krug zatvara. Oni su povezani sa rediteljima, reditelji su i producenti i kad tu uključite i sredstva grada (a Beograd i Novi Sad odvajaju sredstva koja su ravna republičkim sredstvima) vidite zapravo da se društvo nije odreklo filma. Sredstva koja se daju za film su ogromna, ali je pitanje ko ih dobija i na koji način.

Više nije bitno da li će vam neko vratiti novac, nego je važno da li će taj film ući u duhovnu nomenklatuiru našeg naroda. To što smo postali kulturni plagijati svetske produkcije, nama se to sada vraća i na pojedincima je da li će uspeti da to stanje prevaziđu svojim talentom, svojom imaginacijom.

Od 1961. godine pokušava se da se u našoj državi ostvari stimulacija filmova kao što postoji svuda u svetu, da uspeh prethodnog filma, garantuje sledeći film. Mi tu stvaralačku selekciju nikada nismo uspeli da sprovedemo i zbog toga se i javlja prostor za manipulacije, jer mi svake godine izmišljamo nešto novo. To vam potvrđuje i onaj prošlogodišnji sramni događaj sa Nacionalnim festivalom u Novom Sadu, tako da mi danas nemamo gde ni da pokažemo srpski film, a nemamo ni instrumente da ga vrednujemo i da mu damo umetničku viziju.

Dejan Dabić:

Jovan Marković iz više uglova može da govori o ovoj temi.

Država se nije mešala.
Pravila su određivali producenti

Jovan Marković:

Više puta sam imao prilike da gledam čitavu produkciju, nekoliko puta za ovih pet, šest, sedam godina. Verovali ili ne (tu su ljudi koji pamte to vreme) ni trideset posto ovih filmova ne bi ušlo u selekciju negdašnjeg Pulskog festivala. Najbolja produkcija je bila u trenutku kad je država skoro u potpunosti nestala iz procesa odlučivanja o filmu. To se dogodilo između osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka. Pre toga, država je imala svoje projekte. Sa pojavom radnih zajednica to je ukinuto, nije bilo više tih saveta, drugačije se odlučivalo.

U tom trenutku država se uopšte nije mešala u film. Odvajali su pare i (to se zvalo SIZ za kulturu), a novcem je raspolagala i opredeljivala ga zajednica proizvođača, producenata, u kojoj su bili svi.
Tada je bilo dvadeset, trideset radnih zajednica i šest, sedam preduzeća. Pravila kako se novac raspoređuje utvrđivali smo mi, a ne država. Svaki film po završetku dobije sredstva, tad nije bilo nikakve komisije koja je to odobravala, ekipa dođe i kaže film je završen, ima svoju metražu, nije protiv morala ili sistema.

Producenti su svake godine sami sebe stimulisali, raspoređivali sredstva podstičući neke aktivnosti koje treba pomoći, davalo se na gotov film, na izvoz, na gledanost i na kvalitet. Mi smo opredeljivali koji deo sredstava ide na koju stimulaciju. Nije postojala nikakva mogućnost da bilo ko ta sredstva zloupotrebi.

Božidar Zečević:

Mi smo taj model bacili u smeće i danas više ne možemo da se vratimo ni u kakav model, ne poštenog, nego bilo kakvog odlučivanja. Danas o tome odlučuje šef kabineta ministra kulture, čije je poznavanje filma minorno. Umesto nekoga ko proizvodi film i ko zna šta je produkcija, odlučuje slučajni čovek na slučajnom mestu. Radi se o milionima, o desetinama miliona evra. Ovo je samo fusnota za ono što ti govoriš.

Jovan Marković:

Sistem odlučivanja je bio pojednostavljen do savršenstva i nije moglo da bude zloupotrebe. Ko bi pokušao da zloupotrebi (naravno, mi smo se među sobom dogovorili, nije bio potreban nikakav sud), dakle za pokušaj male prevare taj producent nije imao pravo da dve godine koristi društvena sredstva, a za pokušaj neke velike prevare bio bi isključen za sva vremena. Više ne bi postojao. Pa ti probaj da podmetneš neku lažnu potvrdu. A potvrde nisu ni mogle biti lažne, tada su bile karte overene od SDK, broj prodatih karata i uplaćen novac u SDK i uplaćen porez je bio dokaz koliko je film gledan i onda se dobijala stimulacija. Za izvoz je morao da bude dokumenat iz banke o uplaćenim parama i to da piše, za licencu, za kvalitet je takođe bilo sve pojednostavljeno do savršenstva. Znalo se -npr. pulska Zlatna arena vredi toliko poena, pa redom svaki značajniji festival koliko vredi. I to se sve konsenzusom dogovaralo. Imali smo, znači mi producenti, zadatak da stimulišemo filmove od posebnog društvenog značaja. Mi smo izradili kriterijum, u komisiji smo bili Aca Stojanović, Đorđe Milojević, Voja Mirić i ja. Prvo je bilo od posebnog društvenog, pa od posebnog kulturnog, pa od posebnog umetničkog značaja, pa su svaki put iz tog fonda dobili sredstva Žika Pavlović, Slobodan Šijan, pa dečji film i svaki put debitant, s tim što smo mi tačno znali ko može da proizvede film. Prvo se kaže ovo je odličan projekat, ali sada da vidimo ko predlaže ovaj projekat (podsećam Voju Mirića da nismo prihvatili projekat Deca Kozare; izvanredan scenario, izvanredan reditelj, izvanredna ekipa, a došli su ljudi koji nikad nisu ništa radili, jedna radna zajednica podnosi projekat za više miliona dolara; Lordan Zafranović može da bude reditelj, sve je to u redu, ali ne možete da date nekoliko miliona dolara društvenom producentu koji do sada nije uradio ništa. I na žalost, taj film zbog toga nije ni bio snimljen).

Niko nam se u raspodelu nije mešao. Deset godina je trajao rad te komisije, svake godine je bilo snimljeno oko pet filmova, znači ukupno pedesetak filmova. Prvo, svi su snimljeni, to su bili i filmovi kojima su se posebno davala sredstva unapred.

Ne sećam se da je ijedan film, van ovih pet, postigao neki važniji uspeh na festivalima. Sve nagrade koje su naši filmovi dobijali po svetu, postizali su upravo filmovi koje smo mo izabirali unapred. Nikad se nijedna naša odluka nije izmenila i na kraju, kad bismo sve stavili na sto, ispostavilo bi se da smo sve predložili vrlo profesionalno i pošteno. Uvek su svi glasali za te projekte, nikad nam nikakvo Ministarstvo nije pravilo nikakve primedbe.

To je period u kojem se afirmišu čitave generacije, to je period i Šijana, Gorana Markovića, Paskaljevića, Karanovića. To je bilo pojednostavljeno, država se nije mešala. Zašto se sada ovo sve komplikuje? Komplikuje se, ovo što je rekao Petar Volk, da bi se svake godine izmišljalo nešto novo, jer to odgovara za razne manipulacije. Toliko nekompetentnosti nikada nije bilo, na svim nivoima, od onih koji odlučuju, do Filmskog centra, do Ministarstva.

Pročitate: opredeljena sredstva za Gorana Bregovića; meni je milo što Goran Bregović hoće da snimi film, ali dati Goranu Bregoviću kao debitantu, zašto? On, ako hoće da se igra filmom, on će naći sponzore. Iz ličnog iskustva mislim, nekad je nekompetentnost, a nekad zle namere. Komisija koja je odlučivala o mom projektu jedne godine bila je vrlo kompetentna i odbila mi projekat koji se zvao Sutra ujutro. Laza (Ristovski, prim. D. D) uzima od mene taj projekat i uspeva da ga izgura, naknadno dobija sredstva, kad je projekat već bio završen i kad je film pozvan u Karlove Vari. Znači, scenario koji je bio odbijen od komisije, koja nije bila nekompetentna, dobija poziv na jedan od najuglednijih svetskih festivala. Eto, nekad postoji i zla namera. A nama je nekada bilo milo da bilo ko snimi dobar film, jer smo znali da na tom uzletu dobrog filma, uzlećemo i mi drugi. Niko ni protiv koga nije radio nego smo svi bili izuzetno solidarni i radovali se uspehu kolega. To je bilo devedesetih. Sada je sve pomereno.

Petar Volk:

Godine 2006. bilo je stimulisano dvadesetak projekata. Kada sam došao u priliku da analiziram tu produkciju, video sam niz apsurdnosti, od scenarija do manipulacija sa sredstvima po principu, dobijete pola milion dolara ili evra, pedeset posto odmah ide reditelju, a onda se od druge polovine pravi kalkulacija za film.

Zatim sam analizirao sve te troškove i video da je pet filmova tada dobilo zamašna sredstva a da još nisu i ne zna se kada će i da li će biti snimljeni. Ne zna se ni ko je primio novac – kad i kako – ništa.

Jednom od vrlo kompetentnih ministara, ali ne ministru kulture, na to i ukažem. A on će meni: „Znate šta, profesore. To što Vi meni kažete uopšte nije važno. Mene, niti nas, uopšte ne interesuje šta je bilo prošle ili pretprošle godine. Vi ako imate podatke da je neko nešto zloupotrebio, da je proneverio, postoji Ministarstvo unutrašnjih poslova, podnesite prijavu. A to što vi meditirate, to nas ni na šta ne obavezuje”. To je kad nemate sistema, možete samo da pričate jedni drugima, a u suštini ne možete da promenite ništa.

Katastrofa srpskog filma

Severin M. Franić:

Slušajući veoma pažljivo izlaganje i Božidara Zečevića i profesora Volka i Jovana Markovića, koji su zahvatili, svako od njih u po jedan segment nečega što se zove katastrofa srpskog filma danas, ne samo u umetničko-filmskom, nego upravo u kinematografskom smislu reči, u svojim izlaganjima su izneli čitav niz zapažanja koja deluju krajnje dramatično i koja ne bude apsolutno nikakvu nadu u mogućnost prevazilaženja same situacije. Setio sam se da bih neki svoj mali prilog mogao da počnem iz jednog sasvim drugog ugla, pre svega uvažavajući ono što je rekao na planu produkcije i što je naznačio Jovan Marković, govoreći zapravo da smo mi u jednom momentu odbacili sve stare modele ili formule proizvodnje u kinematografiji smatrajući da svako novo vreme donosi neka nova iskustva, da svako novo vreme traži i neka nova pravila, a da je to tako pokazalo se i na primeru ove poslednje intervencije profesora Volka.

Ceo problem je u tome što je u poslednjih petnaest godina na našoj javnoj sceni zaživela kao jedna od ključnih fraza o kojoj su ili govorili ili su je političari podrazumevali, a ta fraza glasi – diskontinuitetom do kontinuiteta. Šta to znači? Upravo ono što je naglasio profesor Volk. Nije nam potrebna prethodna kultura, sve dok mi nismo došli na vlast, dok je mi nismo formirali, dok mi nismo uneli neke nove političke akcente, sve to treba odbaciti, sve drugo je proizvod jedne druge ideologije, jedne druge politike.

Kod nas se u prethodnih trideset i pet ili trideset osam godina koliko ja pišem, retko kada govorilo o onome što se zove kulturna politika. Retko kad se taj pojam spominjao i definisao u vezi sa pojmovima kao što su: država, društvo, ekonomija, privreda.

Diskontinuitetom do kontinuiteta, mi smo došli u situaciju da sve što je bilo pre nas koji smo u datom trenutku došli na vlast, ne vredi. Spomenuo je Božidar Zečević Zakon o kinematografiji. Zašto on ne dolazi i zašto uskoro neće doći u skupštinsku proceduru? Neće doći zbog toga, jer tim zakonom se sprečava upravo ono što se događa, a to je da se pojam tranzicije poistovećuje sa pojmom pljačke.

Dakle, mi smo u proces tranzicije ušli, ne mi koji ovde sedimo, nego oni koji su tobože izabrani u naše ime, tako da pljačkamo i upravo zbog toga ja nisam odgovoran za ono što je uradio ministar koji je bio pre mene. Ja nisam odgovoran za državu koja je postojala pre mene, ja nisam odgovoran za tradiciju koju je neko sa strane proglasio za takvu, ja sam samo odgovoran za ono što sam uradio ili nisam uradio u jednom vremenskom periodu dok sam bio na vlasti, a na vlasti sam bio taman toliko da sebi obezbedim službeni auto, vilu na Senjaku, da sebi obezbedim prostor u koji ću ući kao novokomponovani biznismen i da ne radim ništa. Primer koji je Marković izneo se danas prokazuje kao primer nekih komunističkih vremena, kao primer jednog društvenog sistema koji je propao, koji nije proizvodio nikakvu vrednost i koji upravo zbog toga što nije proizveo nikakvu vrednost treba baciti na đubre istorije, sa svim onim što je on zapravo proizveo.

A šta je taj sistem proizveo to zna istorija jugoslovenskog i srpskog filma, to znaju još uvek oni autori koji su živi i koji su i sami stvarali te vrednosti i to znamo mi koji ne želimo da zaboravimo da je i pre nas postojalo nešto što je vredno pažnje i što ni u kojem slučaju ne smemo zanemariti.

Primer za takvu vrstu kontinuiteta, bez tih visokoparnih političkih konstrukcija -diskontinuitetom do kontinuiteta, su recimo Poljaci. Poljaci su preživeli jedan strahovit period staljinizma u trenutku kad smo se mi oslobađali stega socrealizma, kad smo uplovljavali preko Vladimira Pogačića i ostalih autora u onu fazu koja je bila i najbolja, najzrelija, svetski najpriznatija, novi jugoslovenski film. Oni su se u tom trenutku borili iz prostog razloga što su znali da će svedočanstvo o vremenu u kojem su živeli biti ne samo dokument, nego i filmovi koje su radili. Pa kada danas kažemo Andžej Vajda, onda govorimo o stvaraocu koji je snimio pedeset filmova od kojih su deset remek dela. Ali kada mi danas govorimo o Živojinu Pavloviću, jednom od naših najvećih reditelja, nekim mladim ljudima, mladi ljudi danas ne znaju ko je to. Mladi ljudi ne znaju kako se proizvodio film, mladi ljudi ne znaju kako se on stimulisao.

Mladi ljudi smatraju da svet počinje od njih i da završava na njima i ja im apsolutno na tome ne zameram. Oni su takođe kolateralna šteta jednog načina mišljenja i jednog maćehinskog odnosa prema kulturi koji mi se čini još drastičnijim, da mi svoju kulturu kojoj svi pripadamo i kojoj smo dali deo sebe, počinjemo da sahranjujemo.

Danas govoriti o kulturi znači govoriti o nečemu čega je sve manje i manje. Znači, govoriti o nečemu bez prefiksa, o nečemu što svi u Evropi uvažavaju, a to je srpska kultura. Mi se stidimo srpske kulture, a istovremeno ne usvajamo zakon o kinematografiji po najboljem modelu koji postoji u Evropskoj Uniji. Poljaci se ne stide svoga Poljaštva, a mi svoj identitet utvrđujemo na osnovu onoga što smo naučili kao dobro i poneli na iskustvu onih koji su znali da stvore određenu vrednost, na osnovu toga šta smo plagirali, šta smo nekritički preneli i čemu smo se zapravo priklonili smatrajući da ćemo tako početi da živimo kao sav normalan svet.

Vojislav Mirić:

Danas se naša kinematografija finansira onako kako je finansirana do formiranja samoupravnog društva. Tako se tada finansiralo, znalo se kome treba i šta treba dati. Onda dolazi jedan period društvenog samoupravljanja gde se društvene delatnosti, u šta je spadala i kultura, a u okviru čega je funkcionisala i kinematografija, posebno finansiraju, kao što su i sport i bazična nauka. To je u Sovjetskom Savezu i u svim istočnim zemljama bilo prevashodno, pa vas podsećam da je jedna mala Istočna Nemačka ili Rumunija, bila svetski sportski fenomen. A onda smo pronašli način (ono o čemu je Jovan Marković govorio) da okupljeni, udruženi proizvođači vezani za kinematografiju, sami, kao u fabrici, ugovaramo šta ćemo i kako proizvoditi. Imali smo tri zajednice i one su se same međusobno dogovarale o principima poslovanja. Kultura ne spada u funkciju države, prvo to zapamtite svi, svuda u kapitalističkom svetu, čemu mi od sveg srca težimo.

Kultura od države ima samo zaštitu i stimulisanje dela od nacionalnog interesa. Država je nekada davala novac uspešnom producentu koji za sobom već ima nekakvo iskustvo, pare su se dakle davale producentu, jer je on bio registrovan, ne reditelju i to kao kredit, kao akontacija, pa je on skidao obavezu vraćanja po onom sistemu kolika je bila prodaja, tzv. sistem „dinar na dinar” ili po umetničkom uspehu, nagradama, učešću na festivalima.

 

Rubrika: Vesti
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious