Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Adrija-nacional film AD

Najambiciozniji poduhvat pionira srpskog filma između Prvog i Drugog svetskog rata.

U Beogradu je 21. juna 1929. godine osnovano Akcionarsko društvo Adrija-Nacional Film koje je odobrio i potvrdio Ministar Trgovine i Industrije (tada još uvek Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca) rešenjem br. II 15532 od 21. juna 1929. Pravila novoosnovanog društva su štampana kao brošura manjeg formata na šesnaest strana, a u uvodu o programu rada piše:

„Naša zemlja ima neosporno mnogo uslova za razvoj filmske proizvodnje: klima, prirodni dekori, narodne nošnje, rasne odlike, bogatstvo istorijskih motiva, znamenitosti i starina. Kod nas već postoji živo interesovanje za film, kako kod šire publike tako i u zvaničnim krugovima, na čiju se pomoć i saradnju može računati. Ovo je važan faktor naročito za prvo vreme jer će i kod nas biti potrebno da se zakonom zaštiti domaća proizvodnja, kao što je učinjeno u ostalim evropskim zemljama (kvota – kontingent) i da se tako obezbedi prodaja naših filmova u inostranstvu.

Adrija-Nacional Film ima u svom programu:

1. Proizvodnju filmova – kod koje će, radeći u početku sa skromnim sredstvima, težiti da što više dâ u pogledu unutrašnje, umetničke vrednosti filma.  Proizvodnja će obuhvatiti: drame (istorijske, savremene, iz narodnog života itd.), kulturne filmove (za škole, za narod i vojsku), aktuelne filmove itd.

2. Nabavku i eksploataciju odabranih stranih filmova. Reforma prevoda i izrade filmskih naslova – toliko željena i očekivana – biće jedan od prvih zadataka ovog odseka.“

Iz ovako sažetog, jasnog i veoma pismeno sročenog ambicioznog programa vidi se da su njegovi tvorci bili obrazovani ljudi, koji su rad na filmu pre svega shvatali kao kulturnu misiju i umetničku delatnost. Ko su bili pokretači ovog poduhvata i osnivači beogradskog preduzeća Adrija-Nacional Film AD ? To su bila dvojica filmskih entuzijasta, povezanih ne samo interesovanjem za sedmu umetnost već i rodbinskim vezama – Ranko Jovanović i Milutin Ignjačević, o kojima ću ovde izneti najosnovnije podatke.

Ranko Jovanović (Užice 1883 – Beograd 1966), dramaturg, reditelj i producent, bio je svestrano obrazovan čovek, u poznijim godinama posebno zainteresovan za lingvistiku. Studirao je politehniku i pravo u Beču i Pragu, a neposredno posle Prvog svetskog rata, još kao student, zainteresovao se za film i snimao je amaterskom kamerom. Od 1923. godine živeo je u Londonu i radio kao dramaturg i pomoćnik reditelja u renomiranom britanskom filmskom preduzeću „Stol“ (Stoll Picture Production Ltd) , da bi se vratio u domovinu početkom 1929. godine. Bio je oženjen Darinkom, rođenom Ignjačević (Beograd 1894 – Beograd 1987), novinarkom, književnicom i scenaristom, sestrom Milutina Ignjačevića, suosnivača preduzeća Adrija-Nacional Film.

Milutin Ignjačević (Beograd 1899 – Beograd 1949, pseudonimi Tagoran Gand i Igor Milton), studirao je teoriju i praksu filma u Pragu (dramsku školu, 1920) i Minhenu (filmsku školu, od 1921). Za minhensko preduzeće „Pelerin“ (J. Pelerin Filmproduktion), snimio je 1923. godine kao scenarista, koreditelj i nosilac glavne uloge kratki igrani film od dve rolne Per aspera ad astra (Preko trnja do zvezda). Ovaj film do danas nije pronađen. Ubrzo zatim se vratio u Beograd, znalački i zanimljivo pisao o filmu u dnevnoj i periodičnoj štampi, izdavao i uređivao zabavne časopise Filmski život (1926), Film i moda (1927/1928), Holivud (1928), Mika miš i Mikijevo carstvo. Objavio je dve popularne knjige o filmu: Avanturista Rudolf Valentino (1927) i Šarlo: Čarli Čaplin (1928).

Nije poznato kada su Jovanović i Ignjačević došli na ideju da osnuju filmsko preduzeće kao akcionarsko društvo, ali se na osnovu sačuvane dokumentacije i arhivske građe može dosta dobro pratiti ceo tok delatnosti Adrija-Nacional Filma AD od osnivanja do likvidacije.

Osnivanje Adrija-Nacional filma AD

Kao što sam već naveo, u Beogradu je 21. juna 1929. godine osnovano Akcionarsko društvo Adrija-Nacional Film i doneta su Pravila, neophodna da bi se Društvo zakonski registrovalo. Osnivači su četrnaest akcionara koji su potpisani ovim redom:
Ranko Jovanović, film. dramaturg i režiser
Aca Pavlović, adv.
Adolf Minh, industrijalac
Dragiša Lapčević, novinar
dr Rinald Čulić, adv.
Vel. Živojinović, književnik
Mil. St. Ristić, načelnik u penziji
Jos. K. Stojanović, pom. Min. Fin. u pens.
Marinko Živković, trg.
V. Dimitrijević, gen. direktor car. u pens.
Petar Mladenović, dir. Činov. Banke
dr Franjo Jež, adv.
Milutin Ignjačević, urednik „Holivuda“
dr. Zdravko Vigele, adv.

Krajem juna i početkom jula 1929. godine dat je veliki publicitet osnivanju ovog Društva. Dnevna i periodična štampa je objavila o tome veliki broj tekstova kao: Stvaranje Jugoslovenskog Holivuda , U Beogradu je osnovano prvo akcionarsko preduzeće za proizvodnju domaćih filmova , U Beogradu je osnovano domaće filmsko preduzeće Adria-Nacional-Film , Rad na domaćoj filmskoj industriji  itd. I u stručnoj filmskoj štampi u Francuskoj, Nemačkoj i Čehoslovačkoj je takođe zabeleženo osnivanje Adrija-Nacional Filma . Navodi se da „inicijativa da se ovo preduzeće osnuje pripada g. Ranku Jovanoviću, dramaturgu i režiseru velikog engleskog preduzeća Stol-Filma kod koga je g. Jovanović probavio nekoliko poslednjih godina“. U „Službenim novinama Kraljevine SHS“, 1. avgusta 1929. godune, i zvanično je objavljeno da je Ministar Trgovine i Industrije odobrio osnivanje akcionarskog društva Adrija-Nacional Film.

Početni (odobreni) kapital društva je iznosio 1 milion dinara, podeljen u 10 000 akcija od po 100 dinara svaka. U štampi je od kraja jula u više navrata objavljivan poziv za upis i kupovinu akcija, bilo kod Činovničke banke u Beogradu, Kralja Milana ul. 81 ili kod Ace Pavlovića, advokata, Knez Mihailova 19 u Beogradu (koji je, inače, bio izabran za sekretara društva). Na dan 11. avgusta 1929. godine bilo je zabeleženo 47 upisanih akcionara sa 8.100 akcija (81% predviđenog kapitala).

Prve aktivnosti Adrija-Nacional Filma

Ubrzo po osnivanju preduzeće Adrija-Nacional je otpočelo sa pripremama za snimanje svoga prvog filma. U Kosovskoj ulici 53, zakupljen je jedan deo dvorišne zgrade koja je dotle korišćena kao bokserska škola g. Davidova. Velika sala je opremljena kao studio za snimanje, sa rasvetom od 100 ampera i osnovnim elementima dekora, a u susednim manjim prostorijama pored kancelarija uređena je sopstvena laboratorija sa mašinama za razvijanje i kopiranje materijala i posebna mašina za izradu međunaslova neophodnih za neme filmove. Uz studio su obezbeđene i prostorije za garderobe i šminkernicu. Nabavljene su četiri kamere, od kojih po jedna „Erneman“, „Cajs-Ikon2 i najnoviji model francuske kamere „Debri“. U preduzeću je radilo svega pet službenika, dok su ostale poslove obavljali amateri/dobrovoljci. Za vođenje tehničkih poslova bio je angažovan iskusni jugoslovenski filmski snimatelj Josip Novak (1902–1970). U nabavku tehnike i opremanje studija uloženo je za svega pola godine, prema kasnijem izveštaju, 600.000 dinara, odnosno 60% predviđenog akcionarskog kapitala.

U „Nedeljnim ilustracijama“ od 1. septembra 1929. godine objavljen je sledeći oglas:

„Možda se u vama krije talenat o kome i ne znate, možda ste baš vi pravi filmski tip koji se traži i zato ako imate volje i želite ozbiljno da radite u tome pravcu pošaljite odmah na uvid svoju fotografiju na adresu domaćeg filmskog preduzeća: Adrija-Nacional Film A.D. – Beograd, Kosovska ul. 53.
Adrija Nacional Film A.D. izvršiće prvenstveno među Beograđanima i Beograđankama izbor glumaca i tipova za svoj prvi film koji će se uskoro početi snimati. […] Šaljite na adresu preduzeća svoje fotografije.“

Slični oglasi su objavljivani u „Politici“ i drugim beogradskim listovima, s tim što je uvek naglašavano da se radi o snimanju originalnog jugoslovenskog nacionalnog filma. Odabrano je četrdeset kandidata, amatera – dobrovoljaca, sa kojima su tokom narednih meseci održavane vežbe za filmsku glumu u dvorištu zgrade u Kosovskoj ulici.

Kroz buru i oganj – prvi film Adrija-Nacionala

Kao što je u programu rada Adrija-Nacional Filma navedeno već pri osnivanju, osnovni cilj rada preduzeća bila je proizvodnja filmova. Šest meseci intenzivnih priprema, kao što smo videli, bilo je usmereno ka obezbeđivanju uslova za realizaciju prvog igranog filma. Tema je odabrana „iz skore prošlosti“ i trebalo je da bude „snažna i uzbudljiva drama o stradanju, junaštvu i plemenitosti našeg naroda“. Film je isprva najavljivan kao Jugoslovenska rapsodija, da bi kasnije bio prihvaćen konačni naslov Kroz buru i oganj. Autor originalnog sižea, osnovne ideje za film, bila je Darinka Jovanović, koja je sarađivala na izradi scenarija i napisala naslove – međunatpise koji su pratili radnju filma . Konačni scenario potpisao je Ranko Jovanović, koji je i režirao film zajedno sa Milutinom Ignjačevićem (potpisani su kao koreditelji).

Ukratko prepričan u štampi, sadržaj filma – koji nažalost nije sačuvan, ili bar do danas nije pronađen – izgledao je ovako:

„U danima velikog stradanja srpskog naroda, u jesen 1915. godine, za vreme povlačenja pred nadmoćnim neprijateljem, mladi dobrovoljac Janko Petrović se vraća ranjen sa položaja u pratnji svog ratnog druga Stamenka. Njegova sestra Vera i verenica Milena se nalaze u izbeglištvu i tu se nakratko susreću sa Jankom i Stamenkom. Ova dvojica se zatim probijaju kroz neprijateljske linije da bi se povukli sa vojskom, a Vera i Milena ostaju da hrabro podnesu sve patnje okupacije. Posle dužeg vremena se u blizini mesta gde Vera i Milena žive pojavljuju ustaše [ustanici, prim. red.] koji održavaju moral kod naroda i kažnjavaju ekscese okupacionih vlasti. Vođa male družine ustanika je Janko Petrović koji se odmetnuo da bi izbegao ropstvo. Vera stupa u vezu sa bratom i pomaže ustanike, ali Austrijanci vešto postavljaju zamku i na prevaru hvataju Janka. Vera to javlja njegovim drugovima, koji zajedno sa Verom napadaju neprijateljsku komandu gde je bio zatvoren Janko. Posle kratkog okršaja Janko se oslobađa zatvora, a njegova sestra Vera biva teško ranjena. Dolazak pobedonosne srpske vojske posle proboja Solunskog fronta oglasi dugo očekivanu slobodu, a Vera, čija je ljubav prema bratu i dužnost prema domovini bila krunisana ovim velikim trenutkom, zaboravlja svoje bolove i zajedno sa ostalima pozdravlja oslobodioce.“

Snimanje filma je otpočelo u ponedeljak 24. februara 1930. godine u Kumodražu, o čemu su objavljene reportaže u nekoliko beogradskih dnevnih listova. U snežnom pejsažu, po velikoj hladnoći, rekonstruisane su scene povlačenja vojske i naroda preko Albanije u zimu 1915/1916. godine. Učestvovale su i neke pešadijske i artiljerijske jedinice Jugoslovenske vojske koje je stavila na raspolaganje Komanda grada Beograda (sačuvana je naredba o tome), a statirao je i narod iz Kumodraža i okoline. Kasnije su eksterijeri još snimani pod Avalom i na Kalemegdanu, a enterijeri u dekoru koji je bio podignut u studiju u Kosovskoj ulici 53.

Glavne uloge u filmu su tumačili dobrovoljci, glumci-amateri koji su prethodno vežbali filmsku glumu, kao i nekoliko starijih (penzionisanih) pozorišnih glumaca. Glavnu ulogu Janka tumačio je Dimitrije Dimitrijević, električar Vojne akademije; njegovu sestru Veru Koviljka Konstantinović, student prava iz Beograda; Milenu Anđelija Veselica, student filozofije iz Vršca; Stamenka beogradski vajar Stamenko Đurđević; i austrijskog oberlajtnanta Sergije Janjenko, inženjer bivše Ruske carske vojske. Lik Kralja Petra Prvog u sceni na topovskoj kari koju vuku volovi kreirao je bivši glumac Stevan Petrović-Ruta. U filmu je igrao i penzionisani član Narodnog pozorišta Čika Fila (Svetozar Filipović), a zanimljivo je da su manje uloge tumačile Konstans Ervin Uliks, činovnica Engleskog poslanstva i Marsela Feldmajer, činovnica Švajcarskog poslanstva u Beogradu.

Ekipa, produkciono i tehničko osoblje i već kostimirani i našminkani glumci, polazili su na teren kamionima iz Kosovske ulice. Snimatelj filma bio je Josip Novak, a uz njega su filmski zanat baš na ovom filmu počeli da uče kasniji znameniti pioniri domaćeg filma Mihajlo Al. Popović i Milivoje Radović (koji su takođe tumačili manje uloge u filmu). Snimanje je završeno za manje od dva meseca, uporedo je tekla laboratorijska obrada, a na prvoj godišnjoj skupštini akcionara koja je održana 3. maja 1930. godine, podnet je izveštaj u kome je navedeno da je glavni posao Adrija-Nacional Filma AD u 1929/1930. godini bio rad na filmu Kroz buru i oganj koji se „ovih dana završava i treba da otpočne prikazivanje“.

Film je bio dug 1.272 metra (šest rolni), snimljen na negativu formata 35 mm i u celosti obrađen u laboratoriji Adrija-Nacional Filma u Kosovskoj ulici.

Pre početka snimanja bilo je najavljivano da će ovo biti: „Ton-film koji će imati sinhronizovanu muziku koju piše jedan od najboljih naših mladih kompozitora g. Lovro Matačić, dirigent opere.“ Tu se svakako mislilo na posebno komponovanu muziku, a Lovro Matačić, hrvatski kompozitor, bio je od 1926. do 1932. godine dirigent Beogradske opere. Matačić je izjavio „da je ovaj siže odličan za izradu tona i da se tu daje masa mogućnosti za isticanje motiva naše nacionalne muzike, pa čak i naših nacionalnih instrumenata. Kombinacija džaz-orkestra, gajdi, gočeva, zurli i gusala, kobinacija sa folklornim motivima iz kola i popevki, zatim niz izvanrednih motiva koji se daju izvesti iz ‚arsenalskih instrumenata‘ biće glavna osnova ove muzike, koja obećava da bude ne samo veoma dobra, nego i veoma originalna“ . Međutim, muzika se kasnije nigde ne pominje, čak ni povodom premijere filma, tako da ne znamo da li je ovaj projekat bio stvarno realizovan i kakvu je muzičku pratnju imao film na premijeri.

Premijera filma je održana u bioskopu „Adrija“ koji je otvoren u sali restorana „Kleridž“ u Krsmanovićevoj kući na Terazijama (tada ulica Kralja Milana 40, danas Terazije 34 – o tome bioskopu će biti više reči kasnije). Ljubitelje filma u Beogradu film Kroz buru i oganj je svakako privukao i poseta je bila odlična. Predstave su bile održavane u dvorani i uveče u bašti bioskopa. Film je bio neprekidno prikazivan 33 dana (skoro 200 projekcija), što je u ono vreme bio rekord ne samo za domaći, već i za strane filmove. Tematika je bila veoma bliska gledaocima, a reklamna kampanja od samog početka snimanja stalno je skretala pažnju na novo filmsko ostvarenje koje bi trebalo da označi početak ozbiljnog rada na domaćem filmu.

Odmah po premijeri pojavio se čitav niz uglavnom pohvalnih kritika koje su govorile o ovom filmu. Pre svega je isticana vrednost teme i sižea, uz izvesne zamerke scenariju i dramaturškom toku radnje. Mnoge pohvale su dobili i glumci-amateri, posebno Sergije Janjenko, za koga je u više tekstova rečeno da je glumački najbolji (štaviše, da je on jugoslovenski Adolf Menžu!). Isticane su i vrednosti pojedinih scena, posebno Vizija Kralja Petra na topovskoj kari pri prolasku kroz Albaniju. Naročito su dobro ocenjene fotografske i tehničke vrednosti filma – lepi snimci i neuobičajeno jasna slika, što je svakako zasluga tada već zrelog filmskog umetnika Josipa Novaka. U časopisu „Naš film“ M. S. piše: „Reditelji i glumci Adrija Nacional Filma su uspeli, i mi iskreno i od srca čestitamo, sa jednom skromnom željom: da ne malakšu! Jer njihov uspeh, uspeh je i naš i naše umetnosti.“ U nedeljniku „Kritika2 naš prvi filmski kritičar i teoretičar Boško Tokin (1894–1953), potpisan kao „Filmus“, posle detaljne analize filma, zaključuje: „Režija filma došla je prvi put i u našoj zemlji u ruke stručnjaka i ljudi od prefinjenog ukusa. To se najbolje vidi iz činjenice što je u filmu izbegavan svaki površan i prazan efekat, a pažnja je obraćena na unutrašnju, duhovnu vrednost. U pogledu glumačkom instruktori su učinili pravo čudo stvorivši od običnih volontera mestimično savršene umetnike. To je stvar koju bi mogle samo poželeti i mnoge zemlje u kojima se tek sada prokrčuje put filmu… Do sada u filmskom svetu neobrađivan sadržaj i mnoge veoma originalne scene, doprinose samo potpunom uspehu filma Kroz buru i oganj, o kome se i najstroži, ali objektivni kritičari moraju povoljno izraziti i priznati mu ono što se ne da negirati: umetničku vrednost.“

Kopija filma nije dosad pronađena, pa mi ne možemo danas da sudimo o filmu na osnovu primarnog izvora, ali možemo – bar ja tako mislim – da verujemo Tokinu koji je imao dosledna merila i prema stranim filmovima i prema domaćim pokušajima.

Film Kroz buru i oganj pored Beograda, prikazivan je u Osijeku, Loznici, Vukovaru, Sarajevu, Peći, Prilepu, Kraljevu, Obrenovcu i još nekim mestima i svugde je imao veliki uspeh. Uprkos tome, uprkos dobrom odzivu gledalaca i pohvalnim kritikama, prihodi filma nisu uspeli da pokriju ni manji deo troškova proizvodnje. U nekoliko novinskih tekstova stidljivo je napomenuto da će sav trud biti uzaludan, ako domaću filmsku proizvodnju ne potpomogne država. Setimo se da su osnivači Adrija-Nacional Filma još u uvodu svojih Pravila napomenuli da „će i kod nas biti potrebno da se zakonom zaštiti domaća proizvodnja, kao što je učinjeno u ostalim evropskim zemljama (kvota – kontingent) i da se tako obezbedi prodaja naših filmova u inostranstvu“.

Bioskop „Adrija“ u sali restorana „Kleridž“

Kao jednu od tačaka svoga programa, pri osnivanju, akcionarsko društvo Adrija-Nacional Film navelo je i „nabavku i eksploataciju odabranih stranih filmova“, uključujući i njihovo prikazivanje. Maja 1930. godine zakupljena je, na godinu dana, jedna sala u restoranu „Kleridž“ na Terazijama (u kojoj su i ranije povremeno prikazivani filmovi). Sala je preuređena i opremljena najsavremenijim projekcionim uređajima sa željom da to bude elitni prestonički bioskop sa odabranim programom. Bioskop, pod nazivom „Adrija“ otvoren je 24. maja 1930. godine premijerom filma Kroz buru i oganj koji je tu prikazivan 33 dana. Usledilo je prikazivanje drugih odabranih i umetnički vrednih filmova u dvorani u 15, 17 i 19 časova, i u bašti u 19.15 časova. U bašti su organizovane i „Adrijine letnje večeri“ uz „naročito odabrani pozorišno-bioskopski program, uz sudelovanje naših poznatih glumaca“.

Adrija-Nacional Film AD je otkupilo prava eksploatacije deset američkih filmova koje 1. februara 1930. godine preko zagrebačke „Filmske revije“ nudi bioskopima. Navešću samo prometne naslove na našem jeziku: Šeikova osveta, Najveći zločin, Pobeda Gauča, Glas bure, Tempo Xeza, Kralj kauboja, Potera za velikim dijamantom, Sin zlatnog zapada, Izvan zakona i Neustrašivi Tom. U pet ovih filmova igrao je Tom Miks, a u ostalima druge zvezde nemog filma. Rad bioskopa „Adrija“ se može rekonstruisati samo prema oglasima u štampi, jer nije sačuvana nikakva izvorna dokumentacija. Odmah posle filma Kroz buru i oganj prikazivani su drugi renomirani filmovi, neki sa Adrijine liste, a neki iznajmljeni od drugih. Posebno je oglašavano prikazivanje filma Proleće se budi sa „našom zemljakinjom Ita Rinom u jednoj glavnoj ulozi“. Iako je u programu rada bilo najavljeno i snimanje aktuelnih filmova (žurnala), samo je jednom zabeleženo da je prikazana 5. juna 1930. godine Nedeljna smotra Adrije br. 1 (Dečji dan u Beogradu–Slava Krunskog venca–NJ.Sv. Patrijarh Varnava na Spasovdanskoj litiji).

Bioskop „Adrija“ je radio sa gubitkom, te je zbog toga zatvoren 1. maja 1931. godine, kada je istekao jednogodišnji ugovor o zakupu sale u restoranu „Kleridž“.

Kriza akcionarskog društva Adrija Nacional Film

Na dan 25. aprila 1931. godine održan je redovni godišnji zbor akcionara Adrija-Nacional Filma na kome je podnet izveštaj o situaciji koja je još uvek bila nejasna. Akcionari su obavešteni da se film Kroz buru i oganj prikazuje po zemlji i da donosi prihode. Takođe, da je u prometu deset američkih filmova za koje su otkupljena prava, koji isto tako donose prihode. S druge strane, da bioskop u restoranu „Kleridž“ radi sa gubitkom te da zbog toga neće biti produžen ugovor o zakupu.

Na sledećem redovnom zboru akcionara, održanom posle godinu dana, 30. aprila 1932. godine, podnet je negativan bilans godine. Prihodi od eksploatacije filmova nisu pokrili rashode, bioskop „Adrija“ je zatvoren, a drugi pokušaji zastupništva stranih filmskih firmi i bavljenja distribucijom su propali. Takođe nije uspeo ni pokušaj razmene filmskih žurnala (koji bi se snimali) sa poljskom agencijom „PAT“. Uprava akcionarskog društva je iznela dva predloga: ili produžetak rada uz povećanje kapitala (izdavanje novih akcija) ili likvidacija preduzeća.

S obzirom da Ministar trgovine i industrije nije odobrio povećanje kapitala, pristupilo se likvidaciji preduzeća Adrija-Nacional Film AD, tako da 1933. godine redovni zbor akcionara nije ni održan. Akcionari su se povukli, odnosno povukli su svoje akcije sa gubitkom, a 1934. godine je u Trgovačkom sudu u Beogradu Adrija Nacional Film konačno likvidiran.

Poslednji pokušaj – film Na kapiji orijenta

Grupa entuzijasta koji su radili na filmu Kroz buru i oganj, zaražena ljubavlju za sedmu umetnost, nije mogla da se pomiri sa likvidacijom preduzeća Adrija-Nacional Film. Oni su se okupili oko veoma agilnog Milutina Ignjačevića, sekretara Adrija-Nacional Filma i koreditelja uspešnog ostvarenja Kroz buru i oganj i kao grupa filmofila su se udružili radi realizacije jednog novog domaćeg filma. Sakupili su „među sobom najpotrebniji kapital za ostvarenje svoje zamisli, a za vreme snimanja oni se nisu libili da vrše i najpotrebnije manuelne poslove, kako bi samo film uspeo da dođe do bioskopskog platna“ . To su ipak radili u okviru Adrija-Naconal Filma čije su tehničke usluge koristili (kamera, laboratorija), a i u distribuciji se film javlja kao ostvarenje Adrija-Nacional Filma.

Scenarista i reditelj filma bio je Milutin Ignjačević, a snimatelj Milivoje Radović. Film je snimljen „U spomen dvadesetogodišnjice oslobođenja Južne Srbije“. Glumci su bili amateri-dobrovoljci, od kojih su mnogi učestvovali u radu na prethodnom filmu. Scenarista i reditelj Ignjačević ovako je ukratko prepričao sadržaj filma:

Film počinje pogledom na današnji izgled Skoplja, gde su obuhvaćeni svi progresi učinjeni od oslobođenja do danas. Iznošenjem današnjeg izgleda Skoplja želelo se, da se povuče paralela – prema onom starom mišljenju J. Srbije od pre 1912. godine. Odmah zatim, počinje filmska radnja koja nas vraća 20 godina unazad. Tu se pred nama ukazuje spoljna strana tipičnog orijenta, gde se iza starinskih kapija sa alkama i oronulih visokih zidina kriju divni vrtovi, a iza gvozdenih mreža na prozorima i feredža krije lepota turske žene. Tu se, po filmskoj radnji sastaju Istok i Zapad; Istok svojim siromaštvom, šarenilom i egzotikom, i po malo zapadnjaštva. Njega je donela mlada i lepa Merima, kći Zafir-age, zajedno sa svojom pariskom kulturom, gde se bavi studijama. Merima ide bez feredže, otkrivena lica, vozi se autom kroz uzane uličice, suviše uzane za dvoja kola, i kroz koja jedna nekako prolaze.
Dejan, konzularni činovnik, mlad čovek, živi u iskrenom prijateljstvu sa Merimom, dok njegov suparnik Nazim-beg gleda ovu vezu sa mržnjom i negodovanjem.

Slučaj je hteo, da Merimin otac, Zafir-aga, pogine od ruke jednog arnautina zbog krvne osvete, neprijatelja Huseina, i to ubistvo Nazim-beg iskoristi da kao ubicu osumnjiči mladoga Dejana, Meriminog prijatelja. Kako Merima poveruje intrigama Nazim-bega, to između nje i Dejana dolazi do sukoba i Dejan, u trenutku uvređenog samoljublja, pruža Merimi svoj revolver da mu ona presudi, ako sumnja u njegovu nevinost. Kolebanje Merime prekida dolazak Nazim-bega i njegovih ljudi koji odvode sobom Dejana, dok on skrhan nepoverenjem žene koju je voleo iznad svega izvrši samoubistvo. Merima stiže i suviše kasno da, ipak, na kraju shvati veličinu Dejanove ljubavi, koju je nesrećno izgubila.

Uloge u filmu su tumačili:

Dejan ………. Vidosav Zdravković

Merima …… Merima Zafirović

Nazim-beg … Sergije Janjenko

Sima ……… Slavko Ignjatović

Iza imena Merima Zafirović „se krije jedna gospođica iz beogradskog društva“, tako da mi ne znamo pravo ime glavne glumice. Film Na kapiji orijenta, osim skopskih eksterijera, snimljen je u Beogradu, na starom Dorćolu i u studiju Adrija-Nacional Filma. Film je bio dug 1 300 metara (5 činova) i premijerno je prikazan (za pozvane goste i novinare) u bioskopu „Novaković“ 9. jula 1932. godine, da bi se prikazivanje nastavilo u bioskopu „Uranija“. Pre prve projekcije kod „Uranije“ novinar i književnik Boško Tokin održao je predavanje o domaćem filmu, a film je pratio orkestar pod upravom Karla Tartera. Za razliku od velikog interesovanja gledalaca za prethodno ostvarenje Adrija-Nacional Filma, film Na kapiji orijenta je privukao znatno manji broj gledalaca. Pre svega zato što u osnovi melodramska tema nije mogla da privuče onoliko zainteresovanih koliko je to prethodno učinila istorijska drama iz neposredne prošlosti. A posebno jer je tada, polovinom 1932. godine, zvučni film skoro potpuno ovladao beogradskim ekranima, te je daleko manje gledalaca bilo voljno da gleda neme filmove. Nažalost, ni kopija ovoga filma nije sačuvana, pa o njemu ne možemo da donesemo sud našeg vremena.

Tadašnja filmska kritika je, sa svoje strane, pozdravila ovaj film, gledajući u njemu pre svega novi korak u razvoju domaće proizvodnje i hvaleći upornost filmskih entuzijasta koji su ga realizovali. Navešću samo delove nekih tekstova: „Film je hteo da bude neka vrsta spomena na 20-godišnjicu oslobođenja Južne Srbije, te je u kontrastu između patrijarhalnosti Orijenta i naprednosti Zapada dato mnogo slikovitosti. Slike nisu ukočene, bezbojne i bez života. Vrlo prijatno deluje otsustvo uobičajene početničke obilnosti u pokretima i lažne osećajnosti. Odmerenost u mimici ima svakako da se upiše u zasluge reditelju g. Ignjačeviću.“ („Politika“) „Ovi pioniri su uspeli da nam stvore predstavu o lepim perspektivama našeg domaćeg filma. Jer kada su oni sa tako neznatnim materijalnim mogućnostima uspeli da stvore film Na kapiji Orijenta, onda će pod pogodnijim okolnostima nesumnjivo stvoriti mnogo više i ostvariti nade sviju nas.“ („Nedeljne ilustracije“)

Epilog

Jugoslovenski zakasneli „Zakon o uređenju prometa filmova“, koji je donet decembra 1931. godine, nije više mogao da utiče na sudbinu Adrija-Nacional Filma AD. Surovom logikom tržišta, bez razumevanja države za iskrene težnje usamljenih pionira domaćeg filma, ovo ambiciozno zamišljeno preduzeće se ugasilo. Ostavilo je za sobom trag kao najozbiljniji pokušaj rafiniranih intelektualaca koji su shvatali i tehnologiju i suštinu filmske umetnosti, da u međuratnoj Jugoslaviji organizuju filmske delatnosti na jednom višem i kulturnom nivou. Verovatno su zbog toga i brže propali od drugih pionira domaćeg filma koji su preživljavali, snalazeći se i snimajući naručene dokumentarne i reklamne filmove. Ranko Jovanović se vratio svojoj drugoj strasti – lingvistici. Objavio je Sistematski rečnik srpskohrvatskog jezika i sarađivao sve do poznih godina sa Odeljenjem za srpski jezik SANU. Njegova supruga Darinka Jovanović nastavila je da objavljuje tekstove kao novinar i da piše, a njena drama U mutnoj vodi izvedena je 1940. godine u Skopskom narodnom pozorištu. Milutin Ignjačević se potpuno posvetio novinarstvu i izdavačkoj delatnosti, pišući, pored ostalog, mnogo i znalački o filmu.

Nikada ne treba gubiti nadu: možda će u bliskoj budućnosti, iz mraka nekog filmskog depoa, izroniti kopije ili delovi kopija filmova Kroz buru i oganj, Na kapiji Orijenta i Nedeqne smotre Adrije br. 1. Tako bismo mogli da, na osnovu pravog izvornog materijala, stvorimo još potpuniju sliku ovog ambicioznog, značajnog i dragocenog pokušaja koji je ostavio trag u našoj filmskoj prošlosti, pre svega zbog želje da našu sredinu približi sedmoj umetnosti.

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious