Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

S pogledom u prošlost

Poštovani čitaoče, zakržljala svest jednog pokolenja o prošlosti očevidni je znak nipodaštavanja sadašnjosti, a samim tim  i odricanja od  budućnosti.  Zbog toga je ovo Knjiga sećanja. Sećanja na prošlost srpskog filma, njegove kulturne i umetničke vrednosti, dela i autore. Sećanja kao duhovne datosti našeg postojanja, ali i sabranoga  znanja o onome što smo u prošlosti bili, danas jesmo i sutra želimo da budemo. Knjiga sećanja sačinjena od dužnog poštovanja prema svima onima  koji su svojim imenom i delom, duhom i pregnućem,  učinili da srpski film i srpska kinematografija postoje sve do naših dana.

Otvori

In Memoriam Goran Paskaljevic (1947-2020)

Goran Paskaljević  je autor jedinstvenog stilskog i poetskog nadahnuća u srpskom filmu,  sa opusom, i po umetničkim kvalitetima i po obimu, evropskog filmskog formata. Za svoj umetnički rad ovenčan je mnogobrojnim  domaćim i inostranim nagradama i priznanjima.

Rođen je u Beogradu, 1947. godine; diplomirao je režiju na filmskoj akademiju FAMU u Pragu, 1972. godine, u klasi profesora Ermana Klosa. Nakon stasavanja na Radio Televiziji Beograd filmsku karijeru započinje kratkim igranim filmovima „Lapot“ (1972) i „Potomak“ (1974), oba nagrađena  visokim priznanjima na Festivalu dokumentarnog i kratkog filma u Beogradu.   Svoj prvi dugometražni igrani film „Čuvar plaže u zimskom periodu“ režira 1976. godine, za koji biva nagrađen Zlatnom arenom za režuju u Puli i nagradom CIDALC -a u Berlinu.   U godinama koje će doći uslediće uspešna rediteljska karijera i plodonosan stvaralački rad na još petnaest igranih filmova:  „Pas koji je voleo vozove“ (1977), „Zemaljski dani teku“ (1979), nagrađen bronzanom arenom u Puli i Grand Prixs u Avelinu,  „Poseban tretman“ (1980), Zlatna arena za režiju u Puli i nominacija za Golden Globe u Holividu, „Suton“ (1980), Grand Prixs UNICEF-a, „Varljivo leto“ (1984), „Anđeo čuvar“ (1987), u ediciji International Film Guide za 1987. godinu, nalazi se na četvrtom mestu liste deset najboljih, „Vreme čuda“ (1989), nagrada kritike u San Sebastijanu, „Tango argentino“ (1992), „Tuđa Amerika“ (1995), „Bure baruta“ (1998), nagrada kritike za najbolji film godine, „Kako je Hari postao drvo“ (2002), „San zimske noći“ (2004), „Optimist“ (2006), „Medeni mesec“ (2009), „Kad svane dan“ (2012).  Za skoro sve svoje filmove Goran Paskaljević će primiti pregršt domaćih i inostranih priznanja. Pored drugih dobitnik je i nagrade „Bernard Viki Most“ za humanizam u svojim filmovima 2007. godine, kao i nagrade „Aleksandar Lifka“, za doprinos evropskoj kinematografiji, Palić, 2008. godine, da bi 2007. godine  bio odlikovan i francuskim Ordenom za umetnost i književnost.

Filmski poeta, liričar, melanholik i realista, kad je potrebno i kritičar društvene stvarnosti, Goran Paskaljević danas stoji na pijedestalu srpskog filma i srpske kulture na samom njegovom vrhu, dostojan priznanja za životno delo koje mu dodeljuje njegovo matično  Udruženje, čiji je deo organa upravljanja bio i sam  dugi niz godina.

Filmsko delo za uzor i kulturno pamćenje. Goran Paskaljević.

_____________________________________________

(Tekst obrazloženja Nagrade za životno delo Udruženja filmskih umetnika Srbije dodeljene Goranu Paskaljeviću 2019. godine. Tekst obrazloženje sačinio, Ž.D.)

Sokolski bioskop u Jugoslaviji

Posle Prvog svetskog rata sokolska društva su uz  predavanja prikazivala filmove. U saradnji sa Jadranskom stražom i „Putnikom”, sokolska društva su propagirala letovanja na Jadranu. Sokolsko društvo u Vršcu priredilo je četiri filmske predstave o lepoti Jadranskog mora 8 i 9. marta 1926. za škole, građanstvo i vojsku. Tom prilikom održano je predavanje o važnosti Jadranskog mora. Filmove su dobili od Jadranske straže. (1) Značaj filma kao prosvetnog sredstva u Savezu Sokola uočen je 1931. Tada je počeo rad na stvaranju zbirki filmova i dijapozitiva, snimanju prvih filmova (Letovanje sokolskog naraštaja na Paliću, Jedan dan života sokola-naraštajca) i filmskih žurnala (O Novom Sadu, Sport na Fruškoj gori). Rad filmske sekcije delio se u nekoliko pravaca: snimanje filmova sa sokolskom sadržinom, stvaranje sokolske filmske arhive, organizovanje prosvetne propagande putem filma (2). Sokolski prosvetni odbor kupovao je projekcione aparate za uzani film i delio ih župama. Prilikom III tečaja Savezne prosvetne škole u Novom Sadu 1934. g. projekcioni aparati predati su župama Osijek, Karlovac, Kranj, Skoplje i Sarajevo. Projekcioni aparati koje je poklonio župama bili su konstruisani za pogon ili rukom ili motorom. Gde je bilo struje korišćen je Cajsov aparat (16 mm) a u mestima bez struje upotrebljavan je aparat Pate-bebi za prikazivanje filmova od 9 mm širine (3). Sekcija je sem filmova o sokolima snimila sahranu kralja Aleksandra „Pogreb Kralja Aleksandra I“. Predavanja uz upotrebu filmova bilo je 1933. 281, a 1934. 306. (4)  Prilikom Uskršnjeg okružnog izleta, koji je priredio „Putnik” po Bosni i Dalmaciji, dr. Kapamadžija, referent Sokolskog Prosvetnog Odbora za film, snimao je 1933. u Sarajevu, Mostaru, Dubrovniku, Cavtatu, Splitu, Solinu i Trogiru. U filmu ,,Izlet na Jadran” prikazan je put od Novog Sada uskom prugom preko Užica-Višegrada. Film je obilovao lepim slikama i predelima. (5)

Sem sokolskih filmova sokolska društva i čete prikazivali su zdravstvene filmove dobijene od Higijenskih zavoda.  Sokoli su smatrali da „sa našim kulturnim filmom treba da dođemo i u najzabačenije selo Jugoslavije i unesemo znanje, kulturu i civilizaciju“. U članku „Sokolski film na selu“ opisano je  prikazivanje filmova u sokolskom domu S. D. Predvor i u školi u Olšavki: „Nemoguće je opisati kakav je utisak ostavio film na njih. Biće jasnije, ako napomenem da nekoji od njih još nisu ni voza videli. .. . To je najkraći prikaz kako je delovao sokolski film na selo. Mi samo želimo da ga što češće vidimo.“(6)

Izveštaji iz župa u kojima je počelo prikazivanje filmova govorili su da je akcija sa filmom „naišla na neopisivo oduševljenje i odziv našeg težačkog sveta“. Iz župe Mostar javljali su da „seljaci iz udaljenih sela po nekoliko kilometara silaze u masama sa brda, sa bakljama i lučem, zajedno sa ženama i decom da vide sokolski film i čuju sokolsko predavanje.“ (7) U Knjizi za sokolsko selo” isticali su : I staro i mlado, i muško i žensko skupi se da gleda “Čuda koja  igraju po platnu”. Poslije završetka prikaza čitava okolina s naročitim uživanjem pripričava s velikim interesovanjem o tim čudnim prikazima sjećajući se  i najmanjih pokreta u filmu prikazanih, te jedva čekaju prikaz drugog filma.” Sokolska četa u Divinu prikazala je 13. januara 1937.  u prostorijama osnovne škole vaspitno-higijenski film Dvije seke”. Film je snimljen u okolini Zagreba i prikazivao je odgoj deteta u tri čina. Bio je prikazan uporedan život dve sestre seljanke. Jedna sestra je posle završene domaćičke škole u Zagrebu primenila sve korisne stvari koje je naučila u školi i to : odgoj dece, kućanstvo i domaćinstvo. Druga sestra je potcenjivala školovanje, i zadržala dotadašnji primitivan način života. Film je prikazan uz predavanje, koje je bilo sastavljeno prema sadržaju filma. Projekciji filma prisustvovalo je oko trista gledalaca. Film je izazvao senzaciju u selima. Članovi čete nameravali su da film prikažu u još nekoliko seoskih četa. (8)

Na Vidovdanskom sokolskom sletu u Splitu 1931. nastupilo je 500 članova seoskih sokolskih četa iz župe Skoplje.  Za njih je bilo priređeno prikazivanje filmova u bioskopu. Dvorana bioskopa Kino Karaman, koji je vlasnica gospođa Karaman, besplatno ustupila, bila je puna. Prikazani su dokumentarni (kulturni) filmovi. Mnogima je to bio prvi put da vide filmove. Stjepan Roca objašnjavao im je šta će videti. Kad su videli ratni brod Dalmacija” zagrmelo je u dvorani : Živila naša ratna mornarica!” Živila vojska!” Na kraju bili su prijatno iznenađeni kada su videli na platnu Gračanicu, Dečane, Sv. Đorđa Nagoričkog i ostale zadužbine. Na platnu su bili prikazani gradovi Kumanovo, Skoplje, Priština, Peć, Prizren, Bitolj, Ohrid, Štip, Kočane, Strumica…. . Grupa po grupa upoznavali su svoj grad i moglo se čuti njihovo tumačenje i zadovoljstvo. Kad su videli sliku seljaka iz Kaštela, zagrljene sa seljacima iz Skopske Crne Gore koja je bila snimljena 1928, prilikom posete primorskih sokola Skopskoj Crnoj Gori, nastalo je klicanje Jadranu i Južnoj Srbiji, bratstvu i jedinstvu. Prolaznici su se zaustavljali pred glavnim ulazom u bioskop pitajući se šta se u kinu događa. (9)

Među filmovima koje su u međuratnom periodu snimali sokoli isticao se dugometražni dokumentarni film „Oj  letni  sivi  sokole” o taborovanju  novosadske sokolske župe  na  Bledu jula 1934. Sokolska štampa pratila je rad na filmu i njegovo kasnije prikazivanje širom Jugoslavije. U „Sokolskom glasniku” od 22 decembra 1932. izašlo je saopštenje da će Prosvetni odbor Saveza SKJ prirediti taborovanje za oko 150 sokola svih kategorija sa teritorije župe Novi Sad na Bledu jula 1933. Predviđeno je da taborovanje koje je trebalo da traje 30 dana bude snimljeno za film. (10) Na inicijativu Prosvetnog odbora novosadska sokolska župa  organizovala je taborovanje na  Bledu Zvučni film od 2.500 metara prikazivao je život u taboru od jutra do mraka. (11)

Na filmu je prikazan  uzoran  život  sokolske  omladine i  lepote  slovenačkih  predela. Poselo  u taboru   posetila  je  kraljica  Marija  sa  sinovima. Nekoliko  dana  posle  njih, tabor  je  posetio kralj Aleksandar. Mih. Milovanović je u „Sokolskoj prosveti” opisao posetu kralja sokolskom taboru 17 jula 1934 . Kralj Aleksandar je došao iznenada, u pratnji jednog oficira. Hteo je da vidi sokole onda kada nisu očekivali goste. Zatekao ih je kako popravljaju svoj najveći šator-hangar koji je porušila oluja. Čim su ugledali kraljev automobil, kako ulazi na kapiju, sokoli su poskakali sa krova šatora i opkolili svog kralja i pozdravili ga “Sokolskim pozdravom” : „Sokolskom snagom svom, Za Kralja, za Narod, za mili Dom: Zdravo ! Zdravo ! Zdravo ! “. Proveli su ga kroz ceo tabor, od šatora do šatora, da bi sve pregledao i video. Kralj se o svemu raspitivao, ulazio u šatore, razgledao taborske postelje, „a kada naiđosmo na šatore, koji su nosili imena velikih sokolskih pokojnika : „Brat Gortan”, „Brat Malej”, „Brat Veljko Čubrilović” i dr., Kralj dugo zastajkivaše, i ozbiljnim dostojanstvenim pogledom posmatraše cvećem okićene table sa natpisima,” Otišli su u kuhinju, gde se kralj raspitivao o ishrani, o organizaciji nabavke namirnica … . Posle pregleda unutrašnjeg uređenja tabora, sokoli su priredili na brzinu mali program. Dve vežbe sa muškom i ženskom decom, vežbe na vratilu i razboju i nekoliko veselih dečjih igara bili su improvizovani program. Kralj je posle svake tačke aplaudirao i čestitao vežbačima. Posle pola sata kralj je završio posetu.  Film  je od  strane  Ministarstva  prosvete  preporučen   celokupnoj  školskoj omladini. (12) Film je naručio Savezni prosvetni odbor Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije a snimila  ga je  Škola  narodnog  zdravlja iz  Zagreba. U snimanju  su  iz  Škole  učestvovali    reditelj  Kamilo  Bresler, pedagog  Škole  i  član sokola;  Aleksandar Gerasimov, inžinjer  i  Anatolij  Bazarov, operater. Od  istaknutih   sokola  u  taboru  su  radili  sa  omladinom  Milan  Stevanović, prvak  u  vežbama  na  vratilu  i  taborski  horovođa  kompozitor  Svetolik   Pašćan.  Pašćan  je  napisao  tekst   i  komponovao  muziku  za  film.  Prosvetni  odbor S.S.K.J. štampao  je  knjigu  o taborovanju  na  Bledu. Knjiga „Oj letni, sivi sokole” bila je ilustrovana  sa  108 snimaka  iz  filma (13) Dr. Milivoj Pavlović istakao je u svom članku  „Oj letni, sivi sokole” da, uz prosvetni odbor iz Novog Sada, velike zasluge Velje Popovića, člana Prosvetnog odbora Saveza Sokola i referenta za trezvenjaštvo i taborovanje, za priređivanje taborovanja na Bledu 1934. Tabor na Bledu bio je uređen kako se poželeti moglo : zdravstveni uslovi, kupanje u jezeru, letnje vežbalište, uređen logorski život, dopunjen sokolskim predavanjima, poselima, pesmom, muzikom i diletantskim predstavama. Knjiga o taboru ilustrovala je taj život, to je sokolska smotra i značajno sredstvo za sokolsku propagandu. U tekstu dat je opis života u taboru : dolazak, sređivanje tabora, svakodnevni život, ručak, odmor, izleti nedeljom i praznikom, predavanja i duhovna zabava („Kad se telo odmara, onda duh stvara”) posela, poseta kralja Petra kao prestolonaslednika i starešine Saveza Sokola, sa kraljicom a docnije posetu kralja Aleksandra. Knjiga je bila dopuna filma, a film se mogao smatrati ilustracijom knjige. Velja Popović je pokazao, kakav je značaj života u prirodi, na čistom vazduhu, u bratskoj sredini. Pisac je istakao da je knjiga primer koji je trebalo podražavati. O svim letovanjima trebalo je ostaviti trajnog spomena. (14)

Štampa Saveza Sokola pratila je prikazivanje filma i reakcije gledalaca. U svojim Izveštajima o radu Uprave Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije starešinstvo sokola je izveštavalo u kojim  mestima je bio prikazan film.

„Oj  letni  sivi  sokole”  bio   je   prikazan 1936.    na   Dvoru  kralja  Petra II. Jedna  kopija  filma  bila   je  čuvana   u  dvorskoj  biblioteci (15).

Film je svečano prikazan 19. februara 1937. u beogradskom bioskopu „Uranija” uveče i narednih dana. Premijeri su prisustvovali kraljevski namesnik  dr. Ivo Perović, ministar vojske i mornarice general Marić, … diplomatski predstavnici, članovi uprave, prosvetnog odbora i načelništva Saveza SKJ. Pred samo prikazivanje filma član uprave Saveza Sokola dr. Milorad Dragić u svom govoru istakao je : „… „Oj letni sivi sokole” jeste apoteoza, pesma i himna radu i pravim zdravim radostima života.”  U režiranju filma od strane Saveza Sokola  učestvovali su Velja Popović i Mihailo Milovanović. Muzičku obradu je izvršio Svetolik Pašćan, a razvijanje, sinhronizovanje, kopiranje i umnožavanje filma izvršeno je u Higijenskom zavodu u Zagrebu. U filmu su bili prikazani Bled, Vintgar, izvor Savice, Triglav, … .  (16) U okviru proslave otvaranja Sokolskog doma u Sarajevu, 6 novembra 1937. film „Oj  letni  sivi  sokole” prikazan je u bioskopu „Imperijal”. Pre početka filma prosvetar župe Sarajevo Ljubunčić ukratko je izneo značaj sokolstva. Projekciji filma su prisustvovali brojni predstavnici vojske, banske uprave, opštine, Saveza SKJ i Sokolske župe Sarajevo, sokoli i građani. (17)

Film je 1937. prikazan u Beogradu, Prilepu, Kosovskoj Mitrovici, Starom Trgu, Bitolju, Prištini, Prizrenu, Šabcu, Valjevu, Crvenki, Čačku, Pančevu, Zemunu, Zenici, Starom Bečeju, Mostaru, Tesliću, Kovinu, Kragujevcu i Sarajevu.

Prikazan je 1938. u Vukovaru, Sušine Đurđenovcu, Jagodini, Novoj Gradiški, Sisku, Kumboru, Karlovcu, Nišu, Ćupriji, Dubrovniku, Petrinji, Crikvenici, Novom Vrbasu, Bitolju, Čakovcu, Zaječaru, Zagorju ob Savi, Sinju, Delnicama, Požarevcu, Nem. Elemiru, Buljkesu, Novom Mestu, Sremskoj Mitrovici, Vršcu, Bačkom Petrovom Selu, Slavonskom Brodu, Ljubljani, Staroj Pazovi, Jaša Tomiću, Sremskim Karlovcima, Daruvaru, Kutini, Virovitici, Jesenicama, Bledu, Brčkom, Bijeljini, Korčuli, Bosanskom Šamcu, Somboru, Laškom, Debeljači, Hrasniku i Domžalama. (18)  Godine 1939. Film je prikazan u Trbovlju, Subotici, Rumi, Mariboru, Tržiću, Zagrebu, Ljubljani, Splitu, Celju, Šibeniku, Tuzli, Sevnici, Slovenjgradcu, Banja Luci, Murskoj Soboti, Bjelovaru, Osijeku, Žuri, Vinkovcima, Slavonskoj Požezi, Derventi, Ljutomeru, Škofjoj Loci, Titelu i Ohridu. (19)

Reakcije publike su bile različite. Film je bio prikazan u Sokolskom Domu u Sremskoj Mitrovici. Posetila ga je sva školska i sokolska omladina, dočim ostala publika nije pokazivala dovoljan interes. Izveštač lista „Oko Sokolovo” iz Beograda komentarisao je : „Steklo se uverenje da naša odrasla publika zapostavlja film ovakve vrste filmovima s tuđinskim obeležjima i erotičnom i avanturističkom sadržinom. Već zato što je film na našem jeziku i što se njime manifestuje ljubav prema narodu i otadžbini  ne  bi trebalo da bude ovakvih pojava, koje bi nam takvo uverenje nametale.” (20) U izveštaju iz Trogira od 14 marta 1939.  isticalo se : „Jučer se u Trogiru prikazivao naš prvi Sokolski ton film „Oj letni sivi Sokole”. Davane su dve pretstave koje su bile odlično posećene od članova i prijatelja sokolstva. Ovaj tehnički odlično uređeni film ostavio je svojim sadržajem izvanredan utisak na publiku, koja je mnoge scene iz sokolskog života popratila sa oduševljenim pljeskom i poklicima.” Urania Ton kino u Novoj Gradiški pisala je Savezu Sokola : „Film je odličan. Kad budete imali sličnih filmova molimo, izvolite nam odmah javiti.” (21) U Kneževu i Belom Manastiru 4 i 5 maja 1939. prikazan je sokolski film „Oj letni sivi sokole !”. U članku u „Bratstvu” istaknuto je da je  film na sve gledaoce ostavio snažan utisak. (22)

Sokolski Opšti prosvetni tečaj održan je od 6 do 20 avgusta 1939. u Saveznoj prosvetnoj školi u Beogradu. Tečaj je održan u studentskom domu u Beogradu. Tečajcima su bili prikazani uzani filmovi sa sokolskih sletova i medicinski film „Bič čovečanstva”. Specijalno za tečajce prikazan je film „Oj letni sivi Sokole!”.  (23)

Sa filmovima iz slovenskih zemalja i filmom  „Oj letni sivi Sokole!” sokoli su hteli da se suprostave prevlasti stranih filmova u Jugoslaviji.   Pera Sekulić je u knjižici   „Sokolsko delovanje u Subotici” o uticaju stranog filma istakao :  „Kakav je po pravilu sadržaj tih filmova ?  Najčešće razoran po vaspitanje naše omladine, a veoma često štetan za naše nacionalne interese. Život razbojnika i gusara, kako onih po moru i divljim šumama, tako i onih po salonima, budoarima i vrlo otmenim krugovima. Ništa dobrog, ništa plemenitog i lepog ne pokazuje omladini, koja je u dobu kad traži pravce u svom životu i kad treba sebe da izgrađuje na jakim moralnim temeljima. — Husarska uniforma na bioskopskom platnu i zvuk poznatih melodija, kakve sve prohteve ne izaziva i kakve sve uspomene ne oživljava kod nekih naših sugrađana ?”  (24)

Film je bio prikazan i  iseljenicima u SAD. Novine „Amerikanski Srbobran” iz Pitsburga donele su veliki članak o prikazivanju filma, u kome je između ostalog stajalo : „Stariji, uz lepo uživanje gledanjem ovih filmova, … melodija lepe pesme, slušanjem milozvučnog jezika – videli su nešto i za pouku: Kuda bi stigli i doprli u našim narodnim organizacijama, da uvedemo u naše organizacije onu disciplinu, složan i planski rad, koji se video među Sokolima i Sokolicama na Bledu! Nije čudo što su ovo letovalište Sokola posetili Kralj i Kraljica, i što u spomen knjizi pročitasmo ime i kraljevića Tomislava … . Nema spora, ko god je ovaj govoreći film gledao, svaki je izašao sa programa radosnijega srca i uzdignute duše; a moguće i tugom za svojim starim zavičajem. Ne meri se sve samo sa fizičkom merom i novčanikom.”(25)

Članovi  Saveznog Prosvetnog odbora Saveza Sokola učestvovali su i u snimanju filmova koje su snimali drugi za sokole. U bioskopu Urania” 1939. prikazivan je nekoliko dana film “Jugoslovenski Sokoli na IX sletu bugarskih “Junaka” u Sofiji”. Film koji je snimila firma Mišković iz Beograda, bio je dužine 528 metara. Snimanjem je upravljao prof. Bogoljub Krejčik uz pomoć Jovana Šepe i Dragoljuba Atanackovića, članova Prosvetnog odbora SSKJ. Snimljeni su su svi važniji momenti sa sleta na kojem je učestvovalo preko 7.000 sokola i sokolica iz Jugoslavije. Film je prikazan u zemunskom bioskopu “Korzo” i poslat u unutrašnjost za prikazivanje u većim bioskopima u gradovima. (26) U 1939. snimljen je  „Slet u Sofiji”. Snimanje je koštalo 20.000 dinara. S filmom je raspolagala firma Stevana Miškovića do 1 maja 1940. (27) Filmove  „Beogradski slet 1937” i „Sokolski slet u Skoplju” prikazivao je Artistik film iz Beograda. Bili su prikazani 1938. u : Kosovskoj Mitrovici, Novom Sadu,  Novom Pazaru, Šidu, Svilajncu, Beogradu, Sarajevu, Prištini, Borskom Rudniku, Čačku, Vršcu, Bijeljini, Temerinu, Borovu, Trbovlju, Perlezu, Žablju, Tuzli, Begej Sv. Đurađu, Mostaru, Kumanovu, Vukovaru, Mariboru, Požarevcu, Pakracu, Korčuli, Petrovgradu, Nišu i Skoplju. Prihod od prikazivanja zvučnih filmova od 31. marta 1938. do 24. marta 1939. bio je 36.332,95 dinara. Celokupni prihod od prikazivanja  zvučnih filmova do 1939. bio je 75.070,50 dinara. Savez Sokola osnovao je Fond za normalni film, za koji je bio izrađen pravilnik. Fond je bio samostalan. (28)

Artistik film prikazao je filmove  „Sokolski slet u Beogradu” i „Sokolski slet u Skoplju” 1939. u Bačkoj Palanci, Vukovaru, Subotici, Petrovcu na Mlavi, Debeljači, Borovu, Mariboru, Kumanovu, Begej Sv. Đurđu, Osijeku, Vrdniku, Kruševcu, Pančevu, Kovinu, Erdeviku, Zenici, Tuzli, Starom Futogu i Banatskom Karlovcu.  Od prikazivanja zvučnih filmova zarada je bila 80. 204 dinara. Fond za normalni film brinuo se za snimanje filmova sokolskog i nesokolskog sadržaja.

Prikazivani  su normalni (35 mm) i uski (16 mm) filmovi. U 1939. snimljena su 3 filma od 16 mm. Snimljen je u boji Sokolski slet u Sofiji kao i  svečanosti u Bukureštu i Auto trke.  Sokolska župa Skoplje prikazala je 1939. 10 uzanih filmova pred 3.485 gledalaca. Po broju gledalaca uzanih filmova 1939.  sokolske jedinice i ustanove  dolazile su redom : Škola Car Uroš u Beogradu, Župa Šibenik, Društvo Sodražica, Župa Sarajevo, Župa  Kragujevac, Sokolsko društvo Beograd Matica, Sokolsko  društvo Titel,  Savez Sokola  Beograd, Osnovna škola Vojislav Ilić Beograd, Privrednik Beograd, Osnovna škola Matija Ban Beograd (sada škola Josif Pančić na Banovom Brdu), Sokolsko društvo Petrovaradin, škola Car Dušan  Beograd, Župa Varaždin,  Župa Kranj, Sokolsko  društvo Ruše,  Župa Osijek, V muška gimnazija  Beograd,  Soko I Beograd, Ruski Soko Beograd, Sport klub Jugoslavija Beograd. U sokolskim jedinicama prikazane su 1938. 1.264 kino predstave, a 1939. samo 794. (29) Kulturno – prosvetnom radu sokola više su odgovarali dokumentarni filmovi, ali zbog nerazvijenosti bioskopske mreže u tadašnjoj Jugoslaviji sokolska društva prikazivala su sem dokumentarnih i igrane filmove.  Filmski prikazi izazivali su senzaciju. Bioskop u Sokolskom domu Herceg Novi, davao je nedeljno 5 igranih filmova. Pošto su u Jugoslaviji dominirali američki i nemački filmovi, sokoli su se trudili da prikažu filmove iz slovenskih zemalja. U hercegnovskom bioskopu „Sokolski dom“ prikazan je 5 aprila 1941 godine sovjetski film u boji „Soročinski sajam“.(30)

Savez Sokola radio je na organizovanju prosvetne propagande putem filma. Sokolska društva prikazivala su filmove Jadranske Straže, Aero-kluba, … .U saradnji sa Higijenskim zavodima vaspitno-zdravstveni filmovi prikazivani su pre svega na selu. Zdravstvenim filmovima trudili su se da unaprede higijenska shvatanja na selu i tako preduprede izbijanje epidemija. Dokumentarnim filmovima propagirali su nove sportove kao što su smučanje, odbojka, košarka, jedriličarstvo i vazduhoplovstvo. Sokolima  je film bio i jedno od sredstava kojima su se služili da svojoj publici približe ostale slovenske narode. Sokoli su stvorili  Savezni inventar uzanih filmova. Članovi  Saveznog Prosvetnog odbora Saveza Sokola učestvovali su i u snimanju filmova koje su snimali drugi za sokole. Sokoli su  naročito  bili  ponosni  na  dokumentarni film  „Oj  letni  sivi  sokole”,  koji je  prikazivao taborovanje  novosadske sokolske župe  na  Bledu jula 1934.  Film je naručio Savezni prosvetni odbor Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije a snimila  ga je  Škola  narodnog  zdravlja iz  Zagreba.   Prosvetni  odbor Saveza S.K.J. štampao  je  knjigu  o taborovanju  na  Bledu, Oj letni, sivi Sokole” ilustrovanu  sa  slikama  iz  filma.  Film  je bio prikazan širom Jugoslavije i među iseljenicima u SAD.   U svojim Izveštajima o radu Uprave Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije starešinstvo sokola izveštavalo je u kojim  mestima je bio prikazan film. Sa takvim filmom sokoli su hteli da se suprostave prevazi stranog filma (američkog i nemačkog) u Jugoslaviji. Sokolska štampa pratila je prikazivanja filmova i reakcije gledalaca.  Reakcije publike o filmu „Oj letni, sivi Sokole bile su različite. Negde je film bio dočekan sa oduševljenjem, a negde je bio ignorisan od dela publike. Sem filma „Oj  letni  sivi  sokole” sokoli su prikazivali uzane filmove.  Neke sokolske jedinice nisu bile ažurne u slanju svojih izveštaja Savezu. Posle stvaranja Banovine Hrvatske 1939. došlo je do napada na sokolske domove u Banovini, što je omelo prikazivanje filmova, a izveštaji sokolskih jedinica su se često zagubili u poštama na teritoriji Banovine Hrvatske. Sve to je uticalo na iznete podatke u izveštajima o prikazivanju filmova.  Kinoteka u Beogradu je 9. juna 2018. u okviru Festivala nitratnog filma prikazala kratki film o proslavi Kosovske bitke 1939. u boji u trajanju od oko 11 minuta. Na špici je pisalo da je snimatelj Sifrid Trajković. Prikazano je paljenje sveća od strane patrijarha, polaganje venaca na spomenik, sam spomenik, parada vojske: avijacije, konjice, pešadije i artiljerije. Prikazana je scena kako Obilić ubija Murata. Zatim govor generala Nedića. Pa parada viteških organizacija: sokoli, skauti, četnici sa zastavama, bolničarke Crvenog Krsta u uniformama, Crnogorci u svojoj nošnji … . U redovima Saveza Sokola zajedno sa muškarcima učestvovale su i žene u svečanim sokolskim odelima, kako pri polaganju venaca tako i na paradi.

piše: Saša Nedeljković

član  Naučnog društva  za  istoriju  zdravstvene  kulture  Srbije

 

Napomene  :

  1. T, „Sokolsko društvo u Vršcu”, „Sokolski Glasnik”, u Ljubljani, 15. junija 1926, br. 10-11, str. 123, 124;
  2. Ljubodrag Dimić, Kulturna politika u kraljevini Jugoslaviji 1918-1941, I, Beograd 1997, str. 456;
  3. Ing. Bruno Mužina (Osijek) „Film“, „Sokolska Prosveta”, Beograd, Maj 1935, br. 5, str. 255;
  4. „Izveštaji za 5 redovnu redovnu glavnu skupštinu Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije u Beogradu 12 maja 1935, str. 62, 65;
  5. „Novi film SPO”, „Sokolska Prosveta”, Novi Sad, maja 1933. br. 5, str. 221; „Novi filmovi SPO”, „Sokolska Prosveta”, Novi Sad, juna 1933, br. 6, str. 296;
  6. „Sokolska prosveta”, Novi Sad , Januar 1934, god. IV, str. 45; „Sokolski film na selu,  „Sokolska Prosveta”, Beograd Januar 1935,  God.V, br. 1, str. 39;
  7. Ljubodrag Dimić, „Kulturna politika u kraljevini Jugoslaviji 1918-1941”, I, Beograd 1997, str. 456;
  8. Petar Ćulafić, Film u službi prosvećivanja sela”, Knjiga za sokolsko selo”,  Mostar Sarajevo februar 1937, br. 2, str. 25; S.R, „Kino pretstava u Divinu”, „Knjiga za sokolsko selo”,  Mostar Sarajevo februar 1937, br. 2, str.  11;
  9. Stj. Roca, Seoske čete iz Južne Srbije na Jadranu”, Soko na Jadranu, Split, avgust-septembar 1931, br. 8-9, str. 129, 130;
  10. „Uzorno taborenje prosvetnog odbora Saveza SKJ”, „Sokolski Glasnik”, Ljubljana, 22 decembra 1932, br. 51, str. 2;
  11. „Izveštaji za 5 redovnu redovnu glavnu skupštinu Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije u Beogradu 12 maja 1935, str. 81;
  12. „Sokolski film”, Vesti, „Oko Sokolovo” ,  Beograd, 1 marta 1937, br.4, str.84;   Mih. A. Milovanović (Novi Sad), „Viteški Kralj Aleksandar Prvi Ujedinitelj među Sokolima na Bledu 17 jula 1934 godine”,  „Sokolska prosveta”, Novi Sad, novembar 1934, br. 9, str. 370;
  13.  Velimir Popović, Mihajlo A. Milovanović, „Oj letni,sivi sokole,, Prosvetni odbor Saveza Sokola kraljevine Jugoslavije, Novi Sad, 1934, str. 33, 84, 98, 99,114,119;
  14. Dr. Milivoj Pavlović, Skoplje, „Oj letni, sivi sokole”, „Sokolski Glasnik”, Ljubljana, 1 januara 1936, br. 1, str. 6;
  15. Marija Blagojević, „Vizuelna kultura sokola, str. 49, „Sokolska knjižnica, (Rastko Srpska kultura na internetu www.rastko.rs)
  16. „Oj letni sivi sokole”, „Sokolski Glasnik”,Beograd, 5 mart 1937, br. 6, str. 4;
  17.  „Svečano otvorenje velebnog Sokolskog doma  Viteškog Kralja Aleksandra I Ujedinitelja u Sarajevu”,  „Sokolski glasnik“, Beograd, 20 novembar 1937, br. 36, str. 1; 
  18.  „Izveštaj o radu Uprave Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije za godinu 1938 podnet na IX redovnoj glavnoj skupštini Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije 23.aprila 1939 godine”, str. 73;                                                                                                                                                       
  19. „Izveštaj uprave Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije o radu u godini 1939, podnet X redovnoj godišnjoj skupštini 26 oktobra 1940”, str. 82;
  20.  Film „Oj letni, sivi Sokole ! ”, Sokolski život, „Oko Sokolovo”, Beograd, 9 Oktobar 1938,  br. 8;
  21.  „Izveštaj o radu Uprave Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije za godinu 1938. podnet na IX redovnoj glavnoj skupštini Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije 23.aprila 1939 godine”, str. 73;
  22. S, „Okružni sastanak u Belom Manastiru”, „Bratstvo”, Osijek, 10 maja 1939, br. 5, str. 85;
  23. Antun Milinković, Slav. Brod, „Savezni prosvetni tečaj”, „Bratstvo”, Osijek, august-septembar 1939, br. 9, str. 181, 182;
  24.  Pera Sekulić, Subotici pozorište!”,  „Sokolsko delovanje u Subotici”, Subotica 1936, str. 71;
  25. „Film, Oj, Letni Sivi Sokole”, u Americi”,  „Sokolski glasnik“, Ljubljana, 14 mart 1941, br. 11, str. 10; 
  26. „Sa velikim uspehom prikazuje se sokolski film o sletu u Sofiji”, „Sokolski glasnik“, Beograd, 18 avgusta 1939, br. 33, str. 5;
  27. „Izveštaj uprave Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije o radu u godini 1939, podnet X redovnoj godišnjoj skupštini 26 oktobra 1940”, str. 82, 83;
  28.  „Izveštaj o radu Uprave Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije za godinu 1938 podnet na IX redovnoj glavnoj skupštini Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije 23. aprila 1939 godine”, str. 73;
  29. „Izveštaj uprave Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije o radu u godini 1939, podnet X redovnoj godišnjoj skupštini 26 oktobra 1940”, str. 82, 83;
  30. Nebojša Rašo, „Srpski Soko Herceg -Novi“, Herceg Novi 2008, str. 63; Simo Čolović, „Herceg Novi u kinematografiji Crne Gore“, Herceg Novi, 2005 , str. 24;

 

 

  

 

 

70 godina Udruženja filmskih umetnika Srbije – kratka istorija

piše: Tomislav Gavrić

Na početku organizovane delatnosti posleratne jugoslovenske kunematografije, 1945. godine, tokom administrativnog perioda upravljanja koji je trajao do 1951. godine, organizaciona šema domaće kinematografije bila je preuzeta od Sovjeta. Na vrhu se nalazio Komitet za kinematografiju Vlade FNRJ (u rangu ministarstva) koji je u saradnji sa Odeljenjem za agitaciju i propagandu CK KPJ (Agitpropom) centralizovano rukovodio celom delatnošću. Država je kinematografiju finansirala u celosti kroz budžet. U okviru opštih promena u društvu i prelaska na sistem radničkog samoupravljanja došlo je i do reorganizacije jugoslovenske kinematografije. Otvori

Vlada Petrić – Od estetike oblika do estetike materijala

piše: Žarko Dragojević

”Preokupacija specifičnošću bila je i ostala osnovna karakteristika moga teorijskog pristupa filmu/videu” – izjavljuje profesor Vlada Petrić u jednome od svojih najskorije objavljenih tekstova pod naslovom Šta je suština filma?[1] Ovim stavom profesor Petrić još jednom iskazuje svoju neprekidno potvrđivanu doslednost i neodstupanje od  svog teorijskog modela proučavanja filma kojeg se sa impresivnom upornošću drži, evo, više će od pedeset godina. Ako bismo pokušali da proniknemo u razloge jedne ovakve istrajnosti na nečemu što je po prirodi stvari sklono transmutacijama i promenama, samo kritičko razmatranje zastupanog teorijskog modela o ”filmskim specifičnostima”  ne bi bilo dovoljno da nam pruži sva potrebna  objašnjenja.[2]

Od antičkih vremena do naših dana u beskrajnoj raznolikosti sveta umetnosti nije bilo moguće utvrditi, jedan, opšti i univerzalni princip tumačenja i razumevanja prirode umetnosti. Kao što pokazuje istorija estetičke misli umetnička dela su se u raznim epohama definisala, upoređivala i klasifikovala, na osnovu mnogih i raznorodnih merila: forme, sadržine, materijala, čula, tehničkih sredstava itd. I to uvek u sazvučju sa duhom epohe u okviru kojeg bi jedna umetnost nastajala, razvijala se i trajala, na jednoj strani, i dominantne ideologije života kojom bi se nadahnjivala, na drugoj. Tako da svaka umetnost osim što je deo čovekove kulturne istorije, deo je i njegovog civilizacijskog života. Zbog toga se i u oblasti proučavanja posebnosti pojedinih grana umetnosti polazilo sa različitih stanovišta, primenjivale razne metode istraživanja, u zavisnosti od mnogih faktora, među kojima je, ne i najmanje važan, faktor psihologije stvaraoca-istraživača, tačnije njegova unutarnja motivacija koja ga podstiče da se prikloni jednom istraživačkom modelu, a ne nekom drugom, i koja krči puteve dijalektici njegove stvaralačke misli. U tom svetlu posmatrano kogod malo podrobnije poznaje teorijske tekstove profesora Petrića, a naročito ako je prisustvovao bar jednom njegovom predavanju,[3] lako može da uvidi kako su autorove teorijske inspiracije i predmet teoretisanja direktno povezani i sa njegovim ličnim iskustvom u domenu filmske stvaralačke prakse.  Tamo je njihovo najdublje ishodište. Možda je upravo to i učinilo da se teorijski model proučavanja filma profesora Petrića od početka nalazio na  sredokraći između pojetičkog pristupa ( kako se stvara film ) i estetičkog ( kakvo dejstvo ima film ).[4] Na taj način u čisto teorijskom smislu on je, donekle, morao da izgubi na konzistentnosti, ali je umesto toga, na drugoj strani, dobio na disperzivnosti, pokazujući se  posebno korisnim i primenljivim u domenu filmske pedagoške prakse.

Druga velika i značajna inspiracija Petrićeve misli jeste Slavko Vorkapić. Holivudski filmski praktičar ( montažer i reditelj ) i teoretičar filma, naše gore list, Slavko Vorkapić, svojim dolaskom u Beograd i Jugoslaviju ( tadašnju državu ), ranih pedesetih prošlog veka, kada je i održao ciklus predavanja u kojima je izložio svoja shvatanja o ”vizuelnoj prirodi filma”,[5] izvršio je ogroman uticaj na našu potonju teorijsku misao o filmu, tada mladu i tek u začetku. Vorkapićeva misao o filmu kao autohtonom medijumu čija se suština ogleda u kinestetičkoj organizaciji kretanja na ekranu koja se ostvaruje na osnovu zakona vizuelne percepcije objašnjenih od strane Geštalt psihologije, od početka je bila prihvaćena od strane profesora Petrića i mutatis mutandis postala  postulatom njegovog kasnije izgrađenog estetičkog sistema. Tako za ovu misao pitanje filmske forme na planu vizuelnog kretanja postaje glavnim predmetom estetičkog proučavanja. Na specifičnostima medijuma – čulnoj iluzija pokreta na ekranu – zasnivaju se i specifičnosti filmskih izražajnih sredstava. Film jeste sintetična umetnost, dakle u sebi sadrži i elemente drugih umetnosti, ali njegova differentiae specificae jeste pokret. Otuda se podvlači razlika između izražajnih sredstava specifičnih za medijum filma i izražajnih sredstava preuzetih iz drugih medijuma. Prva profesor Petrić naziva sinematičkim, a druga izvansinematičkim izražajnim sredstvima. U sinematička izražajna sredstva ubraja specifično sinematička, fotografsko sinematička i teatarsko sinematička izražajna sredstva, dok u izvansinematička spadaju narativno-literarna izražajna sredstva. Kroz proces sučeljavanja unutar određene filmske strukture sinematički i izvansinematički elementi ostvaruju svoje holističko jedinstvo, a uloga strukturalne dominante u procesu ovog ucelinjenja pripada specifično sinematičkim sredstvima izražavanja, a to su: pokret kamere, montaža, optički efekti, ubrzano, usporeno i obratno kretanje, faktura pokretne slike, promena oštrine i dubine polja. Posle ovoga sledi završni kredo ove koncepcije da je samo zahvaljujući ulozi specifično sinematičkih sredstava oblikovanja na filmu moguće iskusiti tri sinematsko-estetska doživljaja koja nije moguće sresti ni u jednoj drugom medijumu, uključujući i televiziju. To su mizankadar, kinestezija i ontološka autentičnost.  I konačno, da bismo sve ove elemente, korišćena izražajna sredstva, jedne ucelinjene filmske forme, mogli da prepoznamo i teorijski objasnimo potrebna je ”dubinska analiza” date forme, što znači strukturalno raščlanjavanje filmskog umetničkog dela na njegove sastavne delove da bi se na taj način razotkrila i spoznala njihova funkcionalna vrednost i sinematsko-estetsko značenje u okvirima zadatog filmskog umetničkog sistema.  Ovu analizu moguće je obavljati samo za montažnim stolom ili uz pomoć nekog sličnog, za tu svrhu specijalizovanog, tehničkog pomagala.

Profesor Petrić, dakle, svoj pristup proučavanja filma uokviruje u polje jednog čistog estetičkog formalizma. Zbog toga njegov prosede isključuje bavljenje sadržajima filmskim, posebno onim narativno-literarnim, jer su to za njega izvansinematička sredstva izražavanja, već se bavi samo formama koje date sadržaje eventualno uznose do estetskog, odnosno omogućuju im sinematsko-estetsko uobličenje. Drugim rečima, predmet autorovog interesovanja nije ono šta?, na filmu, nego kako?

U načelu čvrsto držeći se svoje ortodoksije u traganju za specifičnostima filma, kao medijuma i kao sredstva umetničkog izražavanja, profesor Petrić je sve vreme vatreno i studiozno polemisao i sa drugim i drugačijim pogledima, posebno sa školom mišljenja semiološkog usmerenja, sedamdesetih i osamdesetih godina dominantnom kako u svetu, tako i kod nas.[6] Mada je govorio i pisao o nedovoljnosti semiološkog pristupa filmu, trpeo je njegov uticaj predlažući u jednom trenutku približavanje i izmirenje ova dva modela, estetičkog i semiološkog, zalažući se za njihov teorijski hibrid, moguću ”estetičku semiologiju filma”. Međutim, mnoga od ovih pitanja i polemika vreme je gurnulo u drugi plan pred navalom jedne nove i sudbinske upitanosti o budućnosti filma uopšte. I u traženju odgovora na ovo novo pitanje profesor Petrić ne posustaje.

Galopirajući razvoj filmskih tehnologija u poslednjih dvadeset godina relativizovao je mnoge domete klasičnih teorija i estetika filma. Pod klasičnim teorijskim i estetičkim mišljenjem podrazumevam mišljenje koje je za svoj predmet imalo klasični film. A pod klasičnim filmom podrazumevam film snimljen mehaničkom filmskom kamerom na celuloidnoj traci, koja nosi emulzioni sloj sačinjen na bazi jedinjenja hemijske supstance srebrnih soli. Taj i takav medijum ”pokretnih slika” sa sebi svojstvenim načinom projekcije, mehaničkim, polako silazi sa istorijske scene ustupajući mesto kompjuterski generisanim ”pokretnim slikama” i njenim, elektronskim, sistemima projekcije. Filmski medijum menja svoju fizičku strukturu. U takvom, novom filmu, u postupku nastajanja filmske ”pokretne slike” ne prolaze kroz proces svoje foto-hemijske izrade, već foto-elektronske ( ili elektromagnetske ),  što dovodi, neminovno, i do promene estetičkih mogućnosti tako nastale nove ”pokretne slike”. Jasno je da na planu forme te nove, nadolazeće, digitalne ”pokretne slike” malo se ili ni malo razlikuju od starih, foto-hemijskih, pokretne su i jedne i druge, spremne da upiju istovetne sadržaje, ali ono što ih čini drugačijim jeste materijal od kojeg su sačinjene. Drugim rečima, njihovo ontološko utemeljenje je potpuno različito. I tu se otvara pitanje estetike materijala. Nedovoljna izražajnost novih, digitalizovanih slika, u svakom slučaju kudikamo ”ružnijih” od starih, foto-hemijskih, potvrđuje činjenicu da je na planu estetskog osim forme kojom se sadržaji izražavaju, bitan, dakle, i materijal u kojem se izražavaju. Odnosno, prirodno (objektivno ) lepo materijala, predhodi umetničkom ( subjektivno ) lepom forme.

Ontološka koncepcija lepog proteže se još od antičkih vremena ( Platon ) pa sve do naših dana. Materija od koje nastaje ili u kojem nastaje umetničko delo u antici nije smatrana običnom, neutralnom, estetičkom građom, naprotiv, u njoj se video prvi stadijum ispoljavanja dela. Zbog toga se u srednjem veku o lepom materijala govorilo kao o nekoj vrsti njegovog božanskog nadahnuća. Pa ipak, u novijim vremenima, posebno u poslednja dva veka, preaovladavala su idealistička i formalistička shvatanja o lepom (estetskom ). U tom pogledu u dvadesetom veku najdalje je otišla uticajna estetika Benedeta Kročea, u kojoj ovaj italijanski filozof  u potpunosti odbacuje značaj materijalnog ispoljavanja umetničkog dela kao estetsku činjenicu. Forma je čista intuicija, mentalno, imaginarno svojstvo estetskog predmeta nezavisna od njegovog tehničkog i materijalnog određenja.[7] I to je ono što je važno za svet estetičkog izraza. Materijal je, dakle, nešto spoljašnje i nevažno.  Svakako da je bilo i suprotnih shvatanja, naročito u drugoj polovini dvadesetog veka, za ovu priliku spominjemo značajnu estetiku Nikolaja Hartmana i njegovu teoriju o pojavnim slojevima umetničkog dela u kojoj se ističe međusobna uslovljenost materije i forme.[8] Čak i filmska semiološka misao Kristijana Meza uzima ovu činjenicu u obzir kada, pozivajući se na danskog lingvistu Hjemsleva, govori da materija predstavlja početnu instancu u koju se forma utkiva i ispoljava, mada ona po sebi ne može da bude cilj semiološkog proučavanja, jer je cilj semiologije upravo da izdvoji formu koju materija manifestuje.[9]

Upravo ova epohalna i gromoglasna činjenica promene tehnološke i materijalne strukture medijuma ”pokretnih slika” primorava i sve klasične estetike filma da se prema njoj odrede. Profesor Petrić to čini tako što svoj estetički model izgrađen na filmskim specifičnostima nastoji da proširi i na druge vidove medijuma ”pokretnih slika”, videa, na primer. Tako u svojim poslednjim objavljenim tekstovima on govori o specifičnostima filma/videa ( ne više posebno filma a posebno videa ) što navodi na zaključak da ih smatra jednim jedinstvenim i istorodnim estetičkim fenomenom.  To, svakako i jeste tako ako se stare i nove pokretne slike posmatraju samo sa stanovišta njihove forme i kinestetičko-estetičkih mogućnosti koje odatle proističu. Međutim, time se u potpunosti zanemaruju fotogenična stvojstva  materijala iz kojih se te slike, bilo jedne (filmske), bilo druge( video ), projavljuju. S druge strane, na ovaj način samu ideju o specifičnostima filmskog medijuma profesor Petrić uvodi u vode protivrečnog, jer ako su i filmske i video i nastupajuće digitalne pokretne slike istorodni medijumski i estetički fenomeni, onda zapravo klasični film svojih specifičnosti nikada i nije imao. Ovo, naravno, može da bude i proizvoljan zaključak, ali na drugoj strani veoma ukazujući. Zapravo, u otklanjanju protivrečnosti trebalo je krenuti drugim putem. Profesor Petrić taj put zna, jer ga je sam i trasirao,  ali ga trenutno previđa.[10]

Žarko Dragojević, profesor Vlada Petrić, Božidar Zečević (s leva na desno)

Mada je veoma rano u temelje svoga estetičkog učenja, oslanjajući se na Bazena, ugradio već spominjani ( vidi gore ) kategorijalni pojam ontološke autentičnosti, profesor Petrić, u jednom od svojih polemičkih tekstova sredinom osamdesetih prošlog veka, konstatuje sledeće: ” Svestan sam toga i jedino što mogu da kažem je da još nisam u stanju  ( kao ni drugi teoretičari koji priznaju takvu ”moć” filmske kamere ) da odgonetnem u čemu je ontološka snaga kinematografskog snimka.”[11] Odgovoru smo danas, zajedno sa profesorom Petrićem, čini se bliži nego ikada ranije: ontološka snaga ( ali i izražajno-estetska lepota ) kinematografskog snimka temelji se na kinestetičkim osobinama pokretne slike, na jednoj strani, i njenim fotogeničnim svojstvima, na drugoj. A izvorište ove pojave je prirodna lepota materijala, njegovo ”božansko nadahnuće”, od kojeg su, pored svetlosti, kinematografski snimci sačinjeni,  dakle, u hemijskom jedinjenju srebrnih soli. U fizičkoj lepoti klasičnih filmskih slika ogleda se i duhovna. I tu se krug zatvara. Time se pokazuje da je ”filmska specifičnost” klasičnog filma dvostruko uslovljena: na planu forme, pokretnom slikom, i na planu materijala, srebrnim solima. Video, digitalne, hologramske, laserske i druge ”pokretne slike” budućnosti po obliku za sada jesu i verovatno će i ostati slične klasičnim filmskim slikama, ali njihovo ontološko biće sasvim je drukčije, otuda u estetskom pogledu za sada ( a verovatno će tako i ostati ) i mnogo siromašnije.

I konačno, pri kraju ove prigode, recimo da se profesor Petrić još u svojim mladalačkim danima strasne zaljubljenosti u film, u svojim prvim misaonim pregnućima na planu filmskog estetičkog stvaralaštva suočio sa pitanjem tehničkog razvoja filma i problemima estetičke prirode koje taj razvoj donosi, ali da ih je mladalačkim žarom i entuzijazmom nadskočio, iskazavši duboku veru u umetničku budućnost ”pokretnih slika”. Ta ga vera ni danas ne napušta. I tu je jedinstven. Zato za sam kraj evo nešto dužeg izvoda iz jednog teksta profesora Petrića, s početka šesdesetih, u kojem je polemišući sa Arnhajmom, njegovim predviđanjima da će razvoj tehnike uništiti filmsku umetnost,  ocrtao konture svoje trajne zaljubljenosti i nepokolebive vere u svetlu budućnost filma: ”Obogaćen zvukom i bojom, proširenih okvira, preporođen trećom dimenzijom, kinematografska slika budućnosti će se pretvoriti u novu f i k t i v n u  s t v a r n o s t koja će svojom snagom i svojom uverljivošću toliko privlačiti ljude u sebe da će joj se oni u potpunosti predavati (…) Trodimenzionalna slika će imati dejstvo kakvo na čoveka ima san: osećanje potpunog i ničim ograničenog prostora i vremena, fizičko kretanje kroz čistu i potpunu iluziju stvarnosti! Na tom vrhuncu svoga usavršavanja, kinematografija će ponovo stati pred istom dilemom pred kojom je stajala u samom početku svoga razvoja: da li da se usmeri ka prikazivanju autentičnog života, konkretnih činjenica, iskustva, čoveka, predmeta, ili ka apstrakciji, snovima, vizijama, transcedencijama. I opet će pravi smisao njene umetničke egzistencije biti u stvaralačkom povezivanju tih krajnosti koje sačinjavaju smisao života. To povezivanje će konačno omogućiti ”la reprezentation totale d’ame et de corps” – o čemu je Kanudo sanjao pre pedeset godina kada se film još nije smatrao umetnošću. I možda će kinematografija budućnosti morati najpre da ostavi ”totalnu viziju duše i tela”. Da stvarnost sagleda i spolja i iznutra, da bi, tek onda, zakoni klasične filmske estetike ustupili mesto novim principima koji će se, prirodno, iščauriti iz novog umetničkog izraza.”[12]

Profesoru Petriću čestitamo nagradu za životno delo Beogradskog festivala kratkometražnog i dokumentarnog filma.

___________________________________

Tekst je preuzet iz knjige “Stare i nove pokretne slike” autora Žarka Dragojevića, Beograd, 2012.

___________________________________

[1] Novi Filmograf, br. 1, Udruženje filmskih umetnika Srbije, Beograd, zima 2006.

[2] Da ne bih ovaj tekst opterećivao preobiljem fusnota navešću ovde zbirno nazive tekstova profesora Petrića koje sam imao u vidu pri ovom osvrtu na njegovo delo: Čarobni ekran,1962., Teorija sinh-zvuka,1974., Problemi semiotičkog izučavanja filma: deskriptivna  i kinematička analiza,1981., Nacrt za strukturalnu analizu filma, 1982., Sinematički daltonizam ili nedovoljnost isključivo semiološkog pristupa filmu, 1984.

[3] Potpisnik ovih redova nije imao tu čast da prisustvuje niti jednom predavanju proferora Petrića, ali je imao priliku da  pregleda desetočasovni video zapis jednog ciklusa predavanja koja je profesor Petrić održao u Filmskoj školi Dunav film, 1996/7. godine.

[4] Podnaslovi knjige Vlade Petrića, Uvođenje u film, Univerzitet umetnosti, Beograd, 1968. godina, su:  Kako se stvara film i Kakvo dejstvo ima film.

[5] Slavko Vorkapić je svoju čuvenu seriju predavanja o Vizuelnoj prirodi filmskog medijuma održao u Muzeju savremene umetnosti u Njujorku, 1965. A svoja prva predavanja u Beogradu održao je prilikom svog prvog posleratnog boravka u njemu, 1952/3. godine, a drugi put na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, 1969. godine.

[6] Pokojni profesor dr Dušan Stojanović, nadmoćni autoritet naše filmske teorijske misli, kao semiolog i urednik  Filmskih svesaka, časopisa za teoriju filma i filmologiju, zastupao je ovo usmerenje.

[7] Benedeto Kroče, Estetika, Beograd, Kosmos, 1934.

[8] Nikolaj Hartman, Estetika ( Aesthetik ), Beograd, Kultura, 1968.

[9] Kristijan Mez, Jezik i kinematografski medijum, Beogra, Institut za film, 1975.

[10] Najizrazitiji autor koji mnoge  teme klasičnih filmskih teorija i estetika na jedan mehanicistički način proširuje i na oblast novih, digitalnih medija, jeste američki teoretičar i praktičar novih medija Lev Manovič. Vidi njegovu knjigu: The Language of New Media, Cambridge, Mass: MIT Pres, 2001, i druge tekstove.

[11] Vlada PetrićKvaziteorija dokumentarnog filmada ili ne?, Filmske sveske, broj 3, Beograd, leto 1984., str. 181.

[12] Vladimir Petrić, Predgovor knjizi, Rudolf Arnhajm, Film kao umetnost, Beograd, Narodna knjiga, 1962., str. XLVI.

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious