Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

S pogledom u prošlost

Poštovani čitaoče, zakržljala svest jednog pokolenja o prošlosti očevidni je znak nipodaštavanja sadašnjosti, a samim tim  i odricanja od  budućnosti.  Zbog toga je ovo Knjiga sećanja. Sećanja na prošlost srpskog filma, njegove kulturne i umetničke vrednosti, dela i autore. Sećanja kao duhovne datosti našeg postojanja, ali i sabranoga  znanja o onome što smo u prošlosti bili, danas jesmo i sutra želimo da budemo. Knjiga sećanja sačinjena od dužnog poštovanja prema svima onima  koji su svojim imenom i delom, duhom i pregnućem,  učinili da srpski film i srpska kinematografija postoje sve do naših dana.

Ali ovo je i Knjiga proslave jednog velikog jubileja – Sedamdeset godina od osnivanja Udruženja filmskih umetnika Srbije.

Sve je počelo početkom pedesetih prošlog stoleća (videćemo to i u ovoj knjizi) kada je u okviru opštih ekonomskih i društvenih promena u ondašnjoj državi i društvu, posle raskida sa Sovjetima i prelaska na sistem radničkog samoupravljanja, došlo do reorganizacije jugoslovenskog kinematografskog sistema. Ukidanjem Komiteta za kinematografiju Vlade FNRJ i republičkih komiteta filmski umetnici i njihovi saradnici do tada stalno zaposleni u državnim filmskim preduzećima, dobili su otkaze.  Figurativno rečeno bili su „izbačeni na ulicu“ i „gurnuti“ u status slobodnih (samostalnih) filmskih radnika (umetnika). Za ono vreme, imajući u vidu vladajući  društveni i ideološki poredak, po svemu nesvakidašnje rešenje. Kako god da bilo, ovime je stvorena potreba i otvoren društveni prostor za osnivanje   strukovnih udruženja koja će štititi interese „slobodnjaka“ na tržištu umetničkog rada i brinuti o njihovim socijalnim pravima.  Tako je 4. Juna 1950. godine osnovano Udruženje filmskih radnika Srbije (akr. UFRS), kasnije, 1980. godine, reorganizovano i preimenovano u Udruženje filmskih umetnika Srbije (akr. UFUS), kako se i danas zove.

Malo je poznata činjenica na koju ovde želimo da ukažemo, sasvim sumarno, da je UFUS od početka svoje delatnosti osim što je brinuo o socijalnoj zaštiti i drugim radničkim pravima svojih članova sve vreme bio i aktivni činilac ukupnog razvoja srpskog filma i srpske kinematografije. Spomenimo samo neke od tih aktivnosti. Na inicijativu filmskih umetnika, a unutar pravnog statusa Udruženja filmskih radnika Srbije formirana su bila dva preduzeća od kapitalnog značaja za srpski film i njegovu kinematografiju: prvo je bilo UFUS (Udruženje filmskih umetnika Srbije), formirano od strane slobodnih filmskih radnika 1953. godine, koje nakon što je samostalno proizvelo 17 igranih i više od stotinu dokumentranih filmova početkom šesdesetih biva pripojeno Avala filmu; i drugo, osnovano 1966. godine najpre pod nazivom „Servis za organizovanje proizvodnje i prometa filmova – UFRS (akr. Udruženje filmskih radnika Srbije)“, kasnije preimenovano u  TRZ „Centar film“ – sa osnovnom svrhom „organizovanja proizvodnje i prometa filmova kroz udružuvanje filmskih radnika u filmske radne zajednice“. U okrilju ove „filmske radne zajednice“ čiji se poslovni prostor nalazio pod krovom UFRS-a samo je Živojin Pavlović, nadmoćni klasik srpskog filma, snimio pet svoja najznačajnija filma, a većinu od svojih filmova  snimili  i autori takozvane domaće  „češke škole“.

Udruženje filmskih umetnika Srbije u posedu je osnivačkih prava i prvog posleratnog stručnog filmskog časopisa „Film“ – lista za pitanja filmske umetnosti i kulture“. List je osnovan 1950. godine od strane Saveza filmskih radnika Jugoslavije, sa prenetim pravima na Udruženje filmskih radnika Srbije. Film je izlazio u Beogradu i štampan je u štampariji novinske kuće „Borba“ i imao redakciju sastavljenu uglavnom od beogradskih filmskih radnika. Njegov prvi glavni urednik bio je beogradski književnik Aleksandar Vučo, a potonji Vicko Raspor,  značajno ime naše filmske kritike i delatnik nepresušne energije, dugogodišnji umetnički direktor „Dunav filma“ u periodu filmskog stvaralaštva doajena srpskog filma u oblasti kratkog i dokumentarnog filma, Krste Škanate, Milenka Štrbca, Vlatka Gilića, Živka Nikolića, Aleksandra Ilića. Među istaknutim saradnicima lista bili su, pored Raspora, i reditelji Radoš Novaković, prvi predsednik UFRSa, Vladimir Pogačić, dugogodišnji upravnik Jugoslovenske kinoteke, Voja Nanović, Žika Mitrović, Aleksandar Saša Petrović, ali i dvojica naših docnije najznačajnijih filmskih teoretičara  doktori profesori Vlada Petrić i Dušan Stojanović. Ukupno je izašlo 40 brojeva ovog lista pre nego je nestao sa srpske i jugoslovenske kulturne scene. Na tragu njegovog nasleđa i nasleđa kasnijeg časopisa „Filmograf“, Udruženje filmskih umetnika Srbije 2006. godine pokreće časopis „Novi Filmograf“, koji i danas postoji, nažalost, samo u elektronskom formatu.

Osim ovoga UFUS  1980. godine preuzima osnivačka prava i obaveze, takođe od strane Saveza filmskih radnika Jugoslavije, znamenitog „Instituta za film“, institucije od kapitalnog značaja za širenje i očuvanja filmske kulture u nas, koji 2004. godine pritisnut nevoljama „društva i duha u tranziciji“ menja naziv u „Filmski centar Srbije“. Osnivačka prava „Instituta za film“, odnosno kasnije „Filmskog centra Srbije“, decembra 2011. godine UFUS prenosi na Republiku Srbiju, na osnovu ugovora zaključenog između UFUS-a i Ministarstva kulture (br. 022-00145/2011-01).

I konačno, mada ne i najmanje važno, 2016. godine UFUS pokreće inicijativu i osniva agenciju za zaštitu autorskih prava, „Ufus Afa Zaštita“, sa sedištem u prostorijama UFUS-a, Terazije 26, od koje se očekuje, nakon početnih poteškoća i nesnalaženja u radu, da  u ovoj, 2020. godini, profunkcioniše u punom kapacitetu, što znači da bi trebalo da započne sa isplatom autorskih honorara (tantijema) svim filmskim autorima u Republici Srbiji za kablovsko reemitovanje  njihovih filmova.  Trenutak dugo očekivan i posvemu  istorijski za srpske autore, srpsku kinematografiju i sam UFUS.

Poštovani čitaoče, ovo je drugi svezak UFUS-sove  Knjige sećanja iako numerisan kao prvi. Zašto je to tako obrazložili smo u uvodniku prvog svezka koji je izašao 2015. godine pod naslovom „Spomenar – Udružanja filmskih umetnika Srbije“. Tamo su navedene okolnosti i neposredni podsticaj  za rađanje projekta, a to je – osnivanje nagrade za životno delo Udruženja filmskih autora Srbije, 2008. godine, i želja da se o njenim prvim dobitnicama, ali i kasnijim ostavi pisani zapis. U spomenutom uvodniku stoji: „Još  na samom početku dalo se uvideti da se sa zasnivanjem ove nagrade u mnogome zakasnilo. Da je ovo priznanje trebalo uspostaviti mnogo ranije, možda čak tamo sredinom sedamdesetih godina prošlog veka kada su se prve generacije naših posleratnih sineasta počele da povlače sa profesionalne scene, da bi se postojanjem jedne ovakve nagrade ne samo dopunjavale i ispisivale lične autorske biografije nego i ispisivala i sama istorija srpskog filma, a u njenom sklopu i istorijat Udruženja filmskih umetnika Srbije (…) Ne možemo, a i ne smemo da se ovde ne prisetimo, bez namere i mogućnosti da u tome budemo iscrpni, i plejade onih koji bi da su bili u prilici svakako više nego zasluženo bili nosioci ovoga priznanja (…) Zbog toga smo i odlučili da ovu knjigu podvedemo pod broj Dva, jer ona Prva čeka da bude sačinjena“. I evo ta Prva – koja je čekala da bude sačinjena – sada se nalazi pred nama. Između njenih korica kao u nekom imaginarnom panteonu nagrađenih nalaze se imena petnaestorice naših kolega, samo zbog prirode posla nužno odabranih od strane  urednika ovog preduzeća.  Izbor nije bio nimalo lak. Od početka smo bili svesni činjenice da će ostati mnogo onih kako reditelja i scenarista, tako i snimatelja, scenografa, kompozitora, kostimografa, ali i montažera, tonaca, filmskih kritičara, teoretičara, istoričara… čija imena zaslužuju da budu ubeležena u ovaj imaginarni panteon primaoca Ufusovog priznanja, ali koja će ostati van njega, što je i razumljivo, sudeći da bi nam za tako nešto bilo potrebno kudikamo više prostora. Zato svaki onaj koji  ovu Knjigu sećanja broj 1 bude držao u rukama mora to da ima na umu. I ako ne drugačije onda po merilima svoga pamćenja, ukusa i kriterijuma, dopunjava ovu knjigu, večno važnu i otvorenu… I seti se pesnikovih reči: „Sve što prođe  večnost jedna biva“ (Branko Miljković).

Žarko Dragojević

________________________________________

Predgovor iz knjige “70 godina Udruženja filmskih umetnika Srbije”

 

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious