Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Za vaskrs srpskog filma

Poštovani čitaoče Novog Filmografa,

Sigurno je da ćete postaviti pitanje, sebi i nama, čemu ovaj međubroj Vašeg i našeg časopisa? 

I to u godini jubileja srpskog filma, sto godina od snimanja prvog srpskog igranog filma, Karađorđe, Čiča Ilije Stanojevića. Jedan deo odgovora daćemo sami: uprkos uloženom trudu, nismo uspeli da prevaziđemo finansijske teškoće izdavanja časopisa koje nas prate od samog početka.  Međutim, ono što je mnogo važnije, verujemo da ćete odgovor na gore postavljeno pitanje  pronaći i sami između korica ove sveske časopisa, u tekstovima koje smo odlučili da ponovo štampamo  i koji se svi od reda  tiču  traumatičnog stanja u kojem se nalaze srpski film i kinematografija.

Pre više od decenije počeo je kolaps srpskog filma, koji još traje. Sa siledžijskom privatizacijom  (čija je prva žrtva bio Beograd film, a samo čudom to još nije postala i Avala film, negdašnja kičma domaće produkcije), sa  opskurnom tranzicijom u kojoj su glavni faktori bili korupcija, malverzacije i diletantizam (tajna istorija Filmskog centra Srbije), sa paradom neukusa, neznanja i bahatosti (prvi, „nacionalni“ festival u Novom Sadu – „naša kolektivna trauma“, ali uveliko i Beogradski festival kratkog filma), bez reda i zakona, sa nestankom srpskog filma sa velikih i značajnih svetskih festivala, sa iščeznućem i poslednjih bioskopa u Srbiji, sa svetkovinom nekompetencije i neodgovornosti od vrha do dna – postao je srpski film  strašna kolateralna šteta društvenog meteža u kome živimo. Neminovno se to odrazilo na njegov izgled sa jedva primetnim izuzecima. U politički korektnom srpskom filmu danas caruju bolest, nasilje, pornografija, „kreativni diletantizam“ i ruženje naroda, sa izgubljenim perspektivama udvaranja belosvetskim festivalima i fondovima koji za nas sve manje mare. Za koga se prave ovi filmovi? Ko odlučuje o značajnim narodnim parama koje idu za film? Ko postavlja jedne te iste komisije od jednih te istih poslušnika vladajuće garniture, koji sredstva dodeljuju jednim te istim „politički korektnim“ rediteljima, člankopiscima, ljubimcima i pitomcima iste te nomenklature?

Poduži je spisak ovih pitanja za jedan redakcijski uvodnik. Nemoguće ih je ovde nabrojati, ali ih ne smemo zaboraviti.

Samo još jedno.

Namera da se poništi kontunuitet srpske kinematografije novim, inače nemuštim i maglovitim konceptom „kulturne industrije“ (industrija bez tržišta – u današnjoj Srbiji danas ima pedesetak, ako i toliko, preostalih bisokopa!) naravno da se odražava i na različite vidove unapređenja filmskog stvaralaštva, na obrazovanje, kritiku i istoriju, filmsku kulturu u najširem smislu. Rečju, na sve ono što čini život filma. Sudbina „Novog Filmografa“, o tome ponajbolje govori. Podrška onih čija je dužnost da pomognu gotovo je presahla. Naš stručni filmski časopis prepušten je sudbini. Uz pomoć prijatelja filma i filmskih umetnika Srbije do sada smo nekako uspevali da izdamo bar jedan broj godišnje, koliko da se i ovo pogubno vreme zabeleži i održi stvaralački  kontinuitet.

Sada je i to postalo nemoguće.

Uveravamo Vas da nismo klonuli, nastavićemo borbu za opstanak našeg časopisa  i vrednosnu obnovu srpskog filma i njihovu egzistenciju.  Šta moramo da znamo? Da borba nikada nije uzaludna. Šta treba da činimo? Da nastavimo da se borimo i kada nam se čini da je sve uzalud. Čemu smemo da se nadamo?

Vaskrsu srpskog filma iz mrtvih.

Redakcija

Rubrika: Vesti
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious