Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Žarko Dragojević: Veliki Bata

Najnovija knjiga Božidara Zečevića, nadmoćnog autoriteta u domenu srpske filmološke misli, „Veliki filmski znak“ delo je od prvorazrednog duhovnog i kulturnog značaja. Ne samo zbog toga što tematizira ime i delo bez sumnje najvećeg srpskog i jugoslovenskog filmskog glumca Velimira Bate Živojinovića (1933-2016) već i zbog toga što to čini na način neponovljive naučno istraživačke akribije i misaone pronicljivosti.

piše: Žarko Dragojević

Iako u osnovi monografija o jednom životu i jednoj blistavoj glumačkoj karijeri ovo je knjiga i o mnogim drugim stvarima filma i naše kulturne istorije. U pitanju je kapitalna filmološka studija u kojoj se u širokom luku autorovog multidisciplinarnog pristupa glavnoj temi dela, počev od antropološke, preko etno-psiohološke, strukturalističke, kulturno-istorijske, sve do semiološke i estetičke tačke gledišta pristupa proučavanju ne samo fenomena filmskog glumačkog artizma Bate Živojinovića  nego, rekli bismo, i fenomena filma uopšte; njegove za nauku i dalje složene i tajnovite estetske prirode, na jednoj, te glamurozne društvene i ideološke upotrebe, na drugoj strani.

Zečević tekst svoje knjige deli u pet odeljaka – Koreni, Narodni junak, Antijunak, Poetika glume, Povratak zvezde – dodajući svemu na kraju i posebni  šesti odeljak kao neku vrstu corpus separatuma celini rada  –  Semiološki postskriptum. I osim  prvog odeljka u kojem se pored navođenja biografskih podataka iz Batinog „predfilmskog“ života susrećemo  i sa analizom njegove ličnosti sagledane u svetlu Cvijićevih antropoloških spisa i u njima etno-psihološkog opisa Srba Šumadinaca, čiji je Bata, prema pisanju Zečevića, tipični izdanak, u svim ostalim odeljcima središnja tema autorovog istraživanja jeste fenomenologija Batine glume zasnovano na sveobuhvatnoj analizi mnoštva likova iz filmova u kojima je igrao i u kojima je najviše kao glumac ostvario. To se odnosi najpre na filmove „Vlak bez voznog reda“, „Kozara“ i „Neretva“, reditelja Veljka Bulajića, u kojima se i začinju koreni jedne kasnije posvemu mitske glumačke pojave u jugoslovenskom i srpskom filmu posebno u žanru takozvanog „partizanskog filma“, uočava Zečević; zatim filmove „Neprijatelj“ i „Povratak“, reditelja Živojina Pavlovića, „Skupljači perja“ i „Maestro i Margarita“, Aleksandra Petrovića, filmove „Most“, „Diverzanti“ i „Valter brani Sarajevo“, bosanskog reditelja Hajrudina Krvavca“, „Tren“, Stoleta Jankovića, „Pas koji je voleo vozove“, Gorana Paskaljevića, „U raljama života“, Rajka Grlića, „Život je lep“, Bore Draškovića, sve do filma „Lepa sela, lepo gore“, Srđana Dragojevića, i posebno na filmove „Tri“, Aleksandra Petrovića“ i „Breza“, hrvatskog reditelja Ante Babaje, bez dvojbe Batinih najznačajnijih i najvećih glumačkih ostvarenja.

Šta je filmska gluma? Šta je njen sadržaj, a šta forma? Pitanja su pred kojima se Zečević našao u nastojanju da nas u svojim razmišljanjima približi tajni Batinog glumačkog umeća i njegove filmske harizme. Sasvim tačno i skrupulozno odmah konstatujući da se magijska snaga Batine glumačke ličnosti ogleda ponajpre u fenomenu  njegove filmske fotogeničnosti.

“Kozara”

Biti fotogeničan je presudno sredstvo filmskog glumačkog izraza. Suština filmskog glumačkog dara. Magično i dominantno svojstvo filmske slike, njene estetske sveprisutnosti. Fotogeničnost je katalizator procesa ucelinjenja fizičke egzistencije glumca sa likom koji otelotvoruje na ekranu u predstavu jedne jedinstvene egzistencije. Priroda ovog svojstva filmske slike je veoma složena i o njoj je dosta pisano. Francuski antropolog Edgar Moren (Morin, Edgar) u svome delu „Film ili čovek iz mašte“ definiše fotogeničnost kao efekat koji proizilazi iz prenošenja u fotografsku sliku osobina koje pripadaju mentalnoj slici na osnovu svojstava senke, odraza i dvojnika koji se nalazi u samoj prirodi fotografskog udvajanja. Drugim rečim, filmska slika je čulna, fizička predstava sa psihičkim odlikama. Ona „ima dušu“, kazuje Moren, i u tome ga u stopu prati Zečević. Glumac na platnu i glumac u prirodi doista ne zrače isto i nisu isto.  Zašto je neko fotogeničan a neko nije, ne da se do kraja objasniti. To je tajna filma, ali i tajna čovekove prirode, njegove neponovljive individualnosti. „Zar nije dostojna pažnje činjenica da na platnu niko ne liči na sebe?“, upitaće se, filozofski začuđeno,  francuski sineasta Žan Epsten (Epstein, Jean) još dvadesetih godina prošlog veka u svome slavnom eseju – „Inteligencija jednog mehanizma“. „Valjda na mome licu ima nečeg što pripada svim našim ljudima“, reći će Bata skoro sto godina kasnije, čitamo kod Zečevića.

“Valter brani Sarajevo”

„Partizanskom filmu“ koji je bio „bioskopska apologija tekovina NOB-a (1941-1945) u razdoblju „druge Jugoslavije“ (1945-1991)“, ali i jedini autohtoni filmski žanr jugoslovenskog filma, čiji je Bata Živojinović bio istinski sinonim, Zečević u svojim analizama poklanja posebnu pažnju. Zahvaljujući svojim ulogama u „partizanskim filmovima“ Bata Živojinović je zapravo i stekao filmsku popularnost mitskih razmera. Postao je „narodnu junak“, kako slovi Zečević, „skrojen od arhetipskih niti“, kao Miloš „beskompromisan, odlučan i svestan da se smrću pobeđuje“. Poredeći ga sa žanrom američkig vesterna Zečević u „partizanskom filmu“ pronalazi strukturu bajke oslanjajuću se u svojim zaključcima na poznato delo ruskog folkloriste Vladimira Propa – „Morfologija bajke“. Pa ipak ta partizanska filmska bajka osim što je imala svoju univerzalnu strukturu bila je ispunjena i posebnim ideološkim sadržajem. Svestan ove činjenice Zečević će se na kraju svojih razmišljanja zapitati: „Da li je – nakon istorijskog ishoda stvari  – Valter danas mrtav?“. U ovome trenutku teško je dati precizan odgovor na ovo pitanje. Film se razlikuje od života, ali jednom mitologizovana ličnost glumaca na ekranu nije ništa manje realna od samog života. Svojstvo filma da „mitologizuje istoriju, a istorizuje mit“ zasniva se upravo na ovoj estetskoj i socio-psihološkoj činjenici.

“Tri”

Napose u konačnici svoga rada nazvanom –Semiološki postskriptum – Zečević će pokušati da nas približi još jednom aspektu tumačenja  Batinog glumačkog umeća ovoga puta metodom semiološke analize Batine igre u dva, napred već spomenuta, doista velika filmska ostvarenja, prvi je „Tri“, reditelja Aleksandra Petrovića, rađenom po motivima proze Antonija Isakovića, a drugi „Breza“, hrvatskog reditelja Ante Babaje, snimljenom prema proznom delu Slavka Kolara.  Naravno, film se ne može definisati kao čisto semiološko polje s obzirom da je  razumevanje znakovne strukture filma samo jedan od koraka u pravcu razumevanja njegove celovite estetske forme. Zbog toga će se Zečević na samom kraju svoga rada vratiti vokaciji filmskog kritičara pa sa dosledno estetičkog stanovišta proglasiti filmove „Breza“ i „Tri“ (ovim redom) najboljim jugoslovenskim filmovima svih vremena, koji ne bi bili to što jesu da u njima svoje najveće filmske uloge nije odigrao upravo Bata Živojinović.

“Breza”

Bilo kako da je, ostaje činjenica da je ovako inspirativno, gusto napisano i sadržajno filmsko štivo  u ovome trenutku na našoj kulturnoj sceni moglo da izađe samo iz pera Božidara Zečevića.

Knjigu je izdao „Niški kulturni centar“, 2019.

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious