Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Tri zapisa o jednom autoru

Razumevanje žrtve           

Odnosom prema delikatnim ljudskim životnim dramama sagledanim u istorijskom, društvenom, kulturnom i psihološkom kontekstu, Želimir Gvardiol je stekao ugled značajnog filmskog dokumentariste.

Želimir Gvardiol, reditelj

Ne nastojeći da utvrdi istorijsku istinitost velikih zbivanja, on prati njihove posledice kao najdublje traumatične tragove u pojedinačnim ljudskim sudbinama. Čitanje tih tragova je suočavanje sa emocijama tragičnih životnih junaka, čije patnje govore o produženom trajanju događaja koji neminovno upućuju na svoj početak. Svojim odnosom prema tim osećanjima kao autentičnom dokumentu i najdubljoj potvrdi ljudskog postojanja, autor iskazuje izuzetan senzibilet za razumevanje tragičnog ishoda kojim su pojedinci obeleženi kao žrtve. Sagledavajući okolnosti koje su svojom snagom dale takav pečat individualnim životima, autor ocrtava njihovu sudbinsku neminovnost kao posledicu čovekove nemoći da u datim okolnostima nešto drugo i drugačije učini. Zato i poslovično pitanje njegove odgovornosti za ono što mu se dogodilo, bledi pred uvidom u tragove koje je život ostavio na njemu.

Bojan Jovanović

Živeti i umirati na Balkanu

U filmskom opusu Želimira Gvardiola srećemo širok spektar tema iz savremenog života ljudi na Balkanu. Zahvaljujući originalnom pristupu temama, filmovi Ž. Gvardiola prevazilaze implicitni  sociološki uvid u stvarnost i postaju lucidno filozofsko svedočenje o tragičnim ljudskim sudbinama u balkanskom prostoru poremećenih civilizacijskih vrednosti.

Film “CRNI GAVRANI”  tematizuje sukob generacija nastao usled različitog vrednovanja  politike Slobodana Miloševića i srpske vlasti tokom NATO bombardovanja Srbije 1999. Film “KAKVI SMO TAKVI SMO” posvećen je životu duševnih bolesnika na ostrvu Ugljan i njihovoj čežnji za slobodom. Život ispod dostojanstva  osiromašenih ljudi koji čekaju smrt u domu za stare tema je filma  “NE ZNAM NI GDE, NI KAD, NI KAKO” . Film “OTAC ,SIN, SVETI DUH” prati sadašnji težak život  nevinih stradalnika  iz gradjanskih ratova na Balkanu tokom 90 godina XX veka koji je dodatno obeležen porodičnom tragedijom. Nepostojanje pravne države u Srbiji, odnosno nemogućnost pripadnika nekadašnje gradjanske klase da kroz proces restitucije povrate svoju imovinu koju su im posle Drugog svetskog rata nacionalizacijom preoteli titoisti  tema je filma  “ TO JE SAMO MOJE”. Film “ZLOČIN I KAZNA”  obradjuje temu porodične tragedije,  ubistva muža nasilnika koje je počinila žena boreći se za svoje dostojanstvo. Film “SUMNJE I TAJNE” je tragikomično svedočenje o kontinuitetu uzurpacije vlasti koji se ogleda u otimanju stana senilnoj starici od strane predstavnika vlasti, sudije i njegove žene.

Ličnostima čije životne sudbine ovekovečuje, Gvardiol pristupa sa autorskim nastojanjem “da poštuje ljudsku individualnost, da otkriva značaj svakodnevnog, da ljudima sa dna društvene lestvice vrati dostojanstvo i značaj”, kako je moralni i humanistički kredo autora dokumentarnog filma svojevremeno definisao engleski reditelj  Lindzi Anderson.

Gvardiol u filmovima ne koristi spikerski tekst, koji je najčešće sredstvo jednodimenzionalnog ideološkog manipulisanja živom stvarnošću, odnosno stvaranju socijalne konstrukcije stvarnosti.

Dramatične ispovesti ljudi o svojim životima, snimljenih u tradiciji poetike filma istine (cinéma verité), autor podiže na nivo svojevrsnih filmskih  psihodrama. Ljudi otkrivaju svoje duše ne samo verbalnim iskazima već i neverbalnim jezikom lica, tela i gestova, zahvaljujući izvanrednim krupnim planovima i sugestivnoj montaži. Gvardiol uspeva da u izjavama ljudi pronadje i narativno artikuliše konflikte i zaplete koji grade njihove životne priče ispunjene egzistencijalnom napetošću i tragičnim osećanjem života. Autor  otkriva ontološka pulsiranja ljudskih bića kreativno koristeći sposobnost filmske kamere da, pomoću precizno artikulisanih krupnih planova, psihoanalizira ljude. Autor gradi svojevrsni  vizuelno-zvučni filmski tekst, “ekransku stvarnost” pomoću brižljivo odabranog repertoara kinematografskih  kodova koji filmskoj stvarnosti daju kredibilitet i punoću života. Na taj način, Gvardiol iza svakodnevne prividno banalne realnosti razotkriva arhetipske, večne i univerzalne drame čoveka, bića bačenog u svet i osudjenog da u svetu bez milosti pronadje smisao  postojanja i trajanja. Svojim ličnostima Gvardiol prilazi sa razumevanjem i saučestvovanjem što u doživljaju filmskog gledaoca budi katarzičan osećaj empatije prema ljudskim bićima i njihovim nesrećama. Filmovi Ž.Gvardiola, među kojima srećemo antologijska dela, nisu samo svojevrsna apologija, (odbrana) dokumentarnog filma već i intelektualni izazov na večitu temu razlika u estetici dokumentarnih i igranih filmova. Razmatrajući ove filmske vrste u svetlu ontologije i filozofije egzistencije može se reći da dokumentarni film traži od autora kompleksniju kreaciju i potpuniju arhetipsku kredibilnost snimljenih životnih prizora, na šta je svojevremeno ukazao američki reditelj Lajonel Rogozin:“Spontano uhvatiti stvarnost, udahnuti joj život mnogo je složenije nego aranžirati život sa glumcima pred kamerom”.

Jovan Jovanović

Od ljudske tragedije ka tragičkoj farsi

U svojim kratkometražnim dokumentarnim filmovima Želimir Gvardiol postojano se bavi ljudima u rubnim, graničnim situacijama egzistencije. Tek takvi, prožeti neizmernom patnjom, krivicom, neumitnom smrću ili neizlečivom bolešću, otkrivaju nam njegovi junaci one potencijale ljudskog bivstvovanja koje svakodnevica, prerušena u trivijalno, najčešće od nas skriva. Prolazeći kroz trajno iskustvo stradanja, ovi su likovi u isti mah kao po pravilu okruženi nekom velikom tajnom, nečim što ih nadilazi, kako u fizičkom tako i u metafizičkom pogledu. Tako su štićenici azila za umobolne na ostrvu Ugljan, u filmu Kakvi smo takvi smo (1990) okruženi morem kao večnim životvornim principom, ali i nepremostivom ogradom od pravog sveta i života; dok su u filmu Ne znam ni  gde, ni kad, ni kako (1994) stare osobe opkoljene bedom i nadolazećim ništavilom tokom rekordne hiperinflacije u Srbiji 90-ih; a u Crnim gavranima (2001) vidimo oca suočenog sa nepojmljivim Molohom države i državne politike, koja ga poziva da primi posmrtni orden za sina jedinca koga je izgubio u ratu, tokom NATO agresije na Srbiju 1999. U dokumentarnom triptihu Otac, sin, sveti duh (1998) – sam vihor rata predstavlja onu „silu nemerljivu“ koja pojedinca ne samo da nadilazi, već ga i do neprepoznavanja preobražava, čineći ga bestijalnim stvorenjem, potpunim strancem ili hendikepiranom osobom i žrtvom u odnosu sa najbližim srodnicima. Sam naslov možemo razumeti kao travestiju ili čak gorku ironiju kanonizovanog hrišćanskog trojstva – konkretizovana kroz mrak i karamazovštinu pojedinačnih ljudskih udesa, novozavetna simbolika Oca, Sina i Duha Svetoga saobražena je košmaru istorije koji smo krajem XX veka preživeli. Uprkos svemu, ni ono drugo glasovito hrišćansko trojstvo – Veru, Nadu i Ljubav – ne bi trebalo isključivati kao latentni sloj i skriveno naličje ovoga dela.

Koliko se sećam, jedna čuvena Godarova „novotalasovska“ teza govori o tome da dokumentarni film treba da teži igranoj formi, i obrnuto. Vrednost Gvardiolovih dokumentaraca upravo je u dramskom naboju i gradaciji, u uvek prisutnom dramskom sukobu (najčešće između opštih principa i pojedinca), kao i u naglašenom stradanju i tragičkoj krivici njegovih junaka. Sve ovo jasno ukazuje na formu koja se približava i sustiče sa dramaturgijom igranog filma; to je posebno i u svim segmentima vidljivo u Zločinu i kazni (1990) jednom od najsnažnijih dela ovog autora. Drama o ženi koja je u očaju ubila svoga muža, nasilnika, i u zatvoru odlučila da ipak rodi njegovo dete, kao da sadrži već gotov, razvijen sinopsis igranog filma – i zbilja scenario Duška Premovića za treću priču igranog TV-filma Neko me ipak čeka (2009) verovatno je dobrim delom inspirisan i Gvardiolovom dokumentarnom storijom.

Dokumentaristički opus Želimira Gvardiola razvijao se u protekle dve i po decenije, i rekao bih da u novijim radovima ovaj autor teži nekoj vrsti žanrovskog eksperimentisanja i vlastitog menjanja: tako film Sumnje i tajne (2012) upotrebom muzike, kadriranjem i monatažom kao da najviše stremi tragičkoj farsi, po svemu novom obliku u odnosu na tretman stvarnosti ranijih dela ovog autora.

Srđan Vučinić

/ Preuzeto iz Kataloga – o filmovima Željka Gvardiola povodom njegovih autorskih večeri na STRUMICA OPEN FESTIVAL (avgust 2014.) i OSCE Odeljenje za medije, Beograd (avgust 2014.) /

Rubrika: Vesti
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious