Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Tomislav Gavrić: Kosovo i Metohija – zaboravljena filmska tema

Počeo bih  s nečim što je možda neprimereno jednom filmologu koji bi da se petlja u istoriju, pravo i politiku, ali mislim da pozajmljeni iskazi na kojima gradim svoje izlaganje  na temu Kosova i Metohije u srpskoj kinematografiji, uopšte uzev, pogodno ilustruju i temu o kojoj se danas raspravlja.

piše: Tomislav Gavrić

Podsećanja radi, Kosovo i Metohija su, ipak, eksplicite visokonaponski urgentna politička tema, sa možda (ne)očekivanim ishodom.

Još za vreme Prvog svetskog rata, Srpski narod je nedvosmileno pokazao da mu je pre svega stalo do zajedničkog života s drugim jugoslovenskim narodima na koje je istorijski upućen. Velikodušno je odbacio Londonski pakt koji mu je nudio mogućnost stvaranja Velike Srbije. Od stvaranja Jugoslavije 1918. godine tada još pod drukčijim imenom, Srpski narod je najskupljom cenom platio svoj presudan udeo u nastanku te,kako se ispostavilo fatalne državno-pravne tvorevine. U toku Drugog svetskog rata srpski komunisti su revnosno i uporno, služili toj ideologiji učestvujući u projektu avnojevskih granica, baš kao što je po njegovom završetku srpski narod dostojanstveno prešao preko strahovitog zločina koji je nad njim počinjen, a sredinom prošlog veka, kako piše akademik Danilo Basta  „Srpsko komunističko rukovodstvo je sluganjski učestvovalo u pripajanju-poklanjanju, u duhu bratstva i jedinstva, potkopaoni čkog kraja Kosovu“.

Učestvujući 1971. godine u jednoj raspravi o ustavnim amandmanima za Ustav koji je donet 1974. godine, akademik Mihailo Đurić je, između ostalog,  rekao: “Treba biti načisto s tim da je Jugoslavija već danas gotovo samo geografski pojam, budući da se na njenom tlu, tačnije, na njenim razvalinama, i to pod maskom doslednog razvijanja ravnopravnosti između naroda koji u njoj žive, uspostavlja nekoliko samostalnih, nezavisnih čak međusobno suprotstavljenih država (…) da je očigledno da granice današnje Srbije nisu nikakve, ni nacionalne ni istorijske granice srpskog naroda“. Đurić je odrobijao za takve izjave, ali i anticipirao događaje koji će uslediti. Ustavom iz 1974. godine Srbija se prosto razbija i njen suverenitet prenosi na pokrajine koje su imale sve elemente državnosti.

Dokle smo stigli? Do toga da jedan narod koji je velikodušno  odbacio Londonski pakt bude proglašen za  osionog agresora, otimača svoje sopstvene teritorije Kosova i Metohije kao dela svoje države, i doživi da  lažni mirotvorci- NATO koalicija na čelu sa SAD zbog navodno počinjenog genocida od strane Srba nad Kosovskim albancimana- na Srbiju od 24 marta do 10 juna 1999. godine izruči iz svojih bombardera  šest tona osiromašenog uranijuma. I pored toga, što Povelja UN jasno zabranjuje regionalnim mirotvorcima da izvode nasilne akcije koje Savet bezbednosti nije odobrio.  Alen Badju u eseju „O ratu protiv Srbije“ objavljenom 2006 godine piše da se u tome što je nazvano Kosovski sukob, rat koji je trajao od 1996-1999. godine, ne pominje kao što se ne pominje ni onaj ko je u ratu. Trupe ljudskih prava osvajaju spornu teritoriju kakva god da je (…). Odluku da se Srbija napadne donela je tajna konklava, mada je Milošević pristao na sve uslove iz Rambujea, sem na jedan, neprihvatljiv za celu naciju, da bude okupirana od NATO snaga“.

Okupacija Kosova i dalje traje, s tim da su 17 februara 2008. Kosovski Albanci- uz pokroviterljstvo i podršku Sjedinjenih Američkih Država i vodećih zemalja Evropske Unije- jednostrano  proglasili otcepljenje od Sbije,  tj. svoju nezavisnu i samostalnu državu koju su kroz dva-tri dana, te zemlje i priznale. A da, pritom, nigde u svetu do sada nacionalna manjina nije imala pravo na svoju državu. Jedna nacionalna zajednica ne može sama sebe određivati da li je narod ili nacionalna manjina. Sa istorijskog gledišta Kosovo i Metohija su nerazdvojivi deo Srbije. U okviru srpskog etničkog prostora Kosovo i Metohija je sakralno-geografsko, duhovno središte srpskog naroda. Takođe, teritorija Kosova i Metohije iznosi oko 12,3 odsto celokupnog državnog prostora Srbije i za Srbiju ima veliki geopolitički, geostrateški i vojni značaj.

Dugo je vladala ova agonija, skoro četiri decenije, od  uviđanja Mihaila Đurića mudrog političkog filosofa koji je sagledao tu lažnu ravnopravnost i lažno bratstvo i jedinstvo, tu državno-pravnu tvorevinu u kojoj je Srbija najviše davala a najmanje dobijala, kojoj se i danas spočitava da hoće da bude Velika Srbija. Strah od navodne hegemonije Srba i strah od Srba kao hegemonista bio je uvek alibi za hegemoniju nad Srbima, kao najjačim nacionalnim i političkim faktorom integracije prethodne Jugoslavije. Srpsko jugoslovenstvo kao iskreno nacionalno opredeljenje utemeljeno na prevazilaženju etničke determinante nacionalnog, pokazalo se kao smetnja u ostvarivanju nacionalnih ciljeva istorijski neafirmisanih i neaktualizovanihj kolektiva sa kojima se krenulo u avanturu zajedničke države. Činjenica da ne žele državu u kojoj žive, državu srpskog naroda, iskazaće se, kako piše Bojan Jovanović, „u projekciji potisnute i nepriznavane istine u obrnutom smislu: da ih država ne želi, a da ih narod te države ignoriše i mrzi“. Ne mogu, a da se i na ovom mestu, ne prisetim Jovana Dučića: “Srbin je izvesno od svih naroda na Istoku najmanje sklon mržnji. Ne mrzi ni jedan narod oko sebe. Ako uopšte koga mrzi to je onda svog suseda, kakvog svog brata preko ulice, ili onog Srbina na gornjem spratu ili onog Srbina na donjem spratu.

A kako se sve to reperkutovalo na stanje u srpskoj  kinematografiji i filmu, tj. na temu o kojoj danas raspravljamo? Hronološki, u kratkim crtama, ovako. Prvi relevantan dokumentarni filmski zapis  o tome kako je izgledalo Kosovo početkom tridesetih godina 20 veka bio je dokumentarni nemi film zagrebačkog lekara Draga Hloupeka u trajanju od 28 minuta pod naslovom „Kroz naše Kosovo“ – snimljen 1933. godine – čiju jednu kopiju poseduje Jugoslovcenska kinoteka gde su snimljeni Priština, Janjevo, Lipljan, Kosovska Mitrovica, Uroševac, Trepča, Zvečan, Gračanica, Šar planina, Kačanska klisura. Ovaj dokumentarni film je, u stvari, nastao kao porudžbina tadašnjeg Ministarstva zdravlja u okviru šireg projekta zdravstvenog prosvećivanja.

1939. godine u okviru Velike proslave 550 godina Kosovske bitke država je odlučila da se snimi  dokumentarni film o svečanostima vezanim za proslavu. Jedan od pionira filma u Srbiji Kosta Novaković uputio je svoga snimatelja Mihajla Popovića da snimi ambijent i samu proslavu. Na sam dan proslave Popović  je snimio masu naroda na Kosovom polju. Najstariji podatak o snimanju delova nekog igranog filma na Kosovu datira iz 1930 godine . Oficir, književnik, novinar i filmski reditelj Stanislav Krakov, snimio je film o stradanjima i pobedama u Prvom svetskom ratu. Prva nema verzija  filma pod naslovom „Za čast otadžbine“ (alternativni naslov „Požar na Balkanu“) prikazana je 1930. godine, druga proširena verzija pod naslovom „Golgota Srbije“, 1940. godine-a njegova ponovna premijera 1993. godine.

Ako izuzmemo dokumentarne filmove  koji su pothranjeni i arhivirani u fundusu Jugoslovenske kinoteke, koji nisu predmet naše analize,  prvi posleratni film  sa temom Kosova i Metohije bila je  „Prva svetlost“ Žike Mitrovića, evidentiran u srpskoj filmografiji  kao dokumentarni film na temu „borbe za elektrifikaciju Kosova“, ali skoro u celosti rađen postupkom igranog filma, tj. sve scene u filmu su „odigrane“ od strane onih koji su dovedeni pred filmsku kameru. Posmatran iz današnje perspektive, kako dobro uočava reditelj i filmolog Žarko Dragojević, ovaj film zasnovan na lažnim simetrijama predstavlja filmsku i ideološku paradigmu ne samo vremena u kojem je nastao, nego i čitave jedne epohe srpskog filma stvaranog pod stegom titoističkog jugoslovenstva njegove društvene i državotvorne prakse koja se zasnivala na suštinski nepromenjenom antisrpskom, samim time i antijugoslovenskom političkom nasleđu komunističke partije Jugoslavije izgrađenom u periodu  između dva svetska rata.

Ne bismo smeli tvrditi da su filmski reditelji upražnjavali, ono što akademik Basta opravdano  pripisuje srpskom komunističkom rukovodstvu – sluganjstvo u pripajanju-poklanjanju Kosova- pogotovo kada je reč o reditelju koji je 1964. godine sa filmom „Marš na Drinu“ postavio mogući obrazac nacionalnog istorijskog spektakla, ali ovaj film gotovo na programskji način izlaže sve ono što će u ideološkom i društvenom smislu u narednim godinama uslediti i oblikovati političku stvarnost Kosova i Metohije, sve „istine i laži“, opsene i zablude jedne politike koja će ovu oblast, sa stanovišta sudbine srpskog naroda, dovesti do sunovrata i tragičnog istorijskog bilansa. Spikerskim tekstom već u prologu filma po scenariju Fride Filipović, u to vreme Žikine životne saputnice a kasnije vrsne prevoditeljke s francuskog jezika, eksplicirana je ideološko-propagandna sadržina „Prve svetlosti“. Navodimo prema Žarku Dragojeviću iz njegovog eseja „Raspinjanje istine na lažnim simetrijama“:

“Daleko od železnice i prometnih puteva, na granici između Metohijske ravnice i grčevitog planinskog venca koji deli Kosmet od Crne Gore i Sandžaka leži mesto koje se zove Istok. U njemu već stolećima žive Šiptari Srbi. Sulj Aljuš iz Donjeg istoka predsednik sreskog odbora Narodnog fronta dobro pamti jedan strašan dan u leto 1941. godine kada su četnici izvršili pokolj i pljačku nad Šiptarima, a odbornik Ilija Živanović četiri puta je za svoga života morao da napušta ognjište i beži poslednji put 1941 od fašističkog terora kada su balisti hteli da popale napuštene srpske domove. Istočki Šiptari sa Sulj Aljušem na čelu zaustavili su ih i sprečili u tome. A u Narodnoj državi konačno su nestali razlozi mržnje i razdora, počela je zajednička borba za bolji život“.

Uspostavljanje simetrije u svemu: i u krivici i u stradanju i u zločinu i u istorijskoj sudbini dva naroda i u njihovom socijalnom i ekonomskom položaju. U ovome se sadrže svi posleratni ideološki postulati politike tobožnjeg bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije. A prema formuli: Srbima na krajnje licemeran način a prema Šiptarima krajnje udvorički.

Svi likovi su bili Jugosloveni, nisu imali nacionalnu pripadnost-bili su nadnacionalni. Reditelji koji su pravili ove filmove, naravno opravdano vođeni  profesionalnim i materijalno-egzistencijalnim razlozima, da rade i snimaju,  neminovno su  upadali u zamke propagandno- ideološke mašinerije, diktate,  direktne  pretnje  i naloge kulturnih ideologa. Kompromis su često nalazili u žanru partizanskog filma, koji je uveo Žika Mitrović, još u predratnom periodu zadojen stripom i vesternom. U tim filmovima- „Ešalon doktora M“ (1955),“Kapetan Leši“  i „Obračun“- oba 1962. godine- likovi Albanaca su i dobri i loši: dobri su naravno na strani partizana i revolucije, a loši su na strani neprijatelja (fašista i balista).

Miki Stamenković, inače reditelj dobrog zanata, snimio  je 1968. godine film „Vuk sa Prokletija“ u žanrovskoj matrici porodične melodrame i socijalne drame, o albanskoj zajednici na Kosovu kao patrijahalno utemeljenoj. Tema je obećavala ali reditelj nije imao znanja da da se suoči sa, u osnovi, mitskom matricom pomoću koje bi ozbiljnjije pristupio temi. Bio je to prvi film na albanskom jeziku za koji su scenario napisali Abdurahman Šalja i Murtez Peza, mešavina ideološkog narativa i tradicionalnih motiva o suživotu Srba i Albanaca na Kosovu i Metohiji u vreme italijanske okupacije; o Albancu kome su italijanski okupatori ubili dva sina a kad najmlađi pređe na njihovu stranu i kad ubije svog pobratima, Srbina otac ga ubija, jer je prekršio zakone zavičaja. Ovde je bila simpatična, pa možda i dobronamerna ideja da se Albanci prikažu kao  arhaična državi lojalna zajednica sa starinskim kodeksom baziraniom na čojstvu i junaštvu, ali se poistovećivanjem Srba sa komunistima gura u stranu krvavi međunacionalni sukob i genocidno stradanje srpskog naroda u njemu.  Ovaj film je možda mogao da bude jedna od ispričanih filmskih priča sa temom Kosova i Metohije, o beskrupuloznom albanskom nacionalizmu koji se u težnji za  nacionalnom afirmacijom služi svim sredstvima,  pokazuje izuzetnu prilagodljivost kroz funkcionisanje zajednice gde su interesi zajednice podređeni interesima svih njihovih članova, pa je funkcionisanje paradržavnih odnosno paradruštvenih organa moguće kao njen unutrašnji tajni život. Ta karakterna osobina, udaljenost od kolektivnog identiteta, govori o uspešnosti dosadašnjih albanskih nastojanja da ostvare etnički čist prostor Kosova i Metohije i na njemu svoju etnički čistu republiku odnosno državu.

Stamenković je 1972. godine snimio partizanski film „Kako umreti“ u maniru napred iznete simetrije u svemu, o ratnim drugovima Srbinu Bori Vukmiroviću i Albancu Ramizu Sadikuu. Kada ih balisti uhvate, Ramiz koji se mogao spasiti to odbija, i  zagrljeni, zajednički staju pred streljački stroj.

Ovu lažnu simetriju prvi razbija Žarko Dragojević. Ramiz i Boro nisu više drugovi, nisu više nadnacionalni, oni imaju nacionalnu pripadnost, ali nemaju istu karakterologiju. Njegov film iz  1988. godine pod naslovom „Kuća pored pruge“ je drama  kolektiviteta, o srpskoj porodici koja se iselila s Kosova u tzv. užu Srbiju, pošto je jedan njen član (kćerka) silovana od strane Albanaca. To je porodična tragedija, ali i politička anticipacija događaja koji će uistinu uslediti, ne imaginacija nego opservacija, „nikakva doktrirarna umetnička spekulacija nego zagledanost u stvarnost života“.

Predrag Golubović je 1984. godine snimio „Crveni udar“, sa temom o navodnoj komunističkoj diverziji rušenja rudnika Trepča u Kosovskoj Mitrovici u vreme Drugog svetskog rata, koji je danas jedna od najvažnijih tačaka kad je reč o ekonomskom aspektu, jer  je Srbija u nju ulagala sredstva svojih građana i održavala je na opštu korist. Kasnije se ispostavilo da diverzije nije bilo i da srpski komunisti nisu imali cilj da je sruše, jer je pripadala engleskom kapitalu, i da bi stoga ona bila protumačena kao vandalski čin.

Što se reditelja albanske nacionalnosti tiče koji su se bavili temom Kosova, zanimljivo je reći da su   Besim Sahačiju i Ekrem Krijaziju, snimili dva filma zanemarljiva za temu o kojoj govorimo, i to prema memoarima tadašnjeg predsednika  Autonomne pokrajine Kosovo Fadilja Hodže, i scenariju Petrita Imamija profesora dramaturgije na FDU u Beogradu, u kojima se veliča učešće Kosovskih Albanaca u NOR-u. Sahačiju, koji je 1975 godine, snimio dokumentarni film „Tito na Kosovu“, snima „Vetar i hrast“ (1979), i Krijaziju iste godine „Kad proleće kasni“. Za ovaj drugi, vredan pomena samo je  podatak da je Živojin Pavlović izbegao ponudu da ga režira, i da je Krijaziju 1981. osuđen kao albanski nacionalist. S tim u vezi iznosimo još jedan zanimljiv podatak. I za ostalu trojicu klasika  srpskog filma (Aleksandar Petrović, Dušan Makavejev i Puriša Đorđević)  se isto tako može reći da ih kosovska tema nije baš privlačila.

Ali stvar stoji drugačije sa rediteljima koji ih u klasifikacijskom smislu nasleđuju, tj. dolaze kao druga generacija klasika. Oni s promenljivim uspehom prilaze temi Kosova i Metohije. Ako izuzmemo Mišu Radivojevića kojeg tema Kosova nije zanimala, njoj su na određen način pristupila trojica pripadnika druge generacije klasika. Srđan Karanović je svoj prvi film na temu Kosova „Za sada bez dobrog naslova“, snimio 1988. godine. Ovaj film su pratile teškoće od  pritisaka pa i ucena od strane producenta, do prvobitne odluke da to bude dokumentarni film da bi na kraju- žanrovski gledano- ispala melodrama sa elementima krimi filma i komedije apsurda. U njemu se Karanović  poigrava sa medijima, političkim i drugim stereotipima. To je, u osnovi film, o mentalitetu tuđeg naroda u kojem Karanović ulazi u polje srpsko-albanskih odnosa u prethodnoj Jugoslaviji. „Film u filmu“ ili „film o filmu“. O nasilno prekinutoj ljubavi Albanke i Srbina. Reditelj iz Beograda dolazi sa ekipom da snimi slučaj. Događaj se beleži pomoću snimaka zvanične televizije i ličnih video-zapisa reditelja, da bi na kraju od svega toga pokušao da napravi igrani film. Dokumentarno sagledavanje kosovskog sindroma samo je okosnica za filmsku priču uravnoteženu na liniji tragično/komično, i ironično/apsurdno. U filmu nema dobrih i loših jer, po mišljenu samog Karanovića iskrenog jugonostalgičara,  nije dobro da povodom kosovske drame ljudi počnu proglašavati pripadnike jedne nacije negativcima a druge velikim mučenicima, jadnim i dobrim mučenicima. Drugi njegov film na temu Kosova i Metohije istorijska melodrama „Besa“(2009),  priča je o srpskom učitelju-oficiru koji u Prvom svetskom ratu dobija poziv za vojsku i u svojoj varošici ostavlja svoju tek venčanu ženu pokrštenu Štajerku na čuvanje sredovečnom albanskom seljaku, inače seoskom poslužitelju, koji mu daje besu (zavet) da će je zaštititi od svih zala. Ovaj film je zanimljiv u dramaturškom smislu (zaštita ugleda trećeg lika), tj.srpskog učitelja, što će reći odsutnog, Drugog, koji se može nadati i očekivati da će poslužitelj poštovati besu, ali ovaj dramaturški postupak snižava kapacitet osnovne teme.

Prva srpsko-albanska koprodukcija „Medeni mesec“ (2009), u režiji Gorana Paskaljevića,  spada u film tranzicije možda bismo mogli reći postnacionalni film. Paskaljević prati sudbinu dva mlada para albanskog i srpskog, koji odlaze u Ameriku da nađu sreću. Albanski par putuje  brodom preko veze, a srpski vozom preko Budimpešte za Beč sa pozivnim pismom tamošnje filharmonije. Isti ih motivi vuku u svet, gde se kulturološki zamenjuje srpsko-albanski kontekst strahom od engleskog jezika. Ova tranziciona drama o strahu od Drugog i Drugosti izmešta svoje dešavanje u vode jezičkog (američkog) imperijalizma. Oba para ne uspevaju da ostvare postavljeni cilj, jer na njih tamo jednako gledaju s podozrenjem.

Goran Marković koji za sebe kaže „da ne pripada nikakvoj nacionalnoj kinematografiji, i vidi sebe kao privatno biće koje korespondira sa ostalim svetom putem filma“, snimio je dva filma na temu Kosova i Metohije. „Variola vera“ (1982) je film katastrofe, društvena drama sa elementima horora. Glavni junak je jedna beogradska bolnica-koja se sticajem okolnosti našla u centru bolesti-koja preti epidemijom (velikih boginja) i zato biva izolovana od sveta. Postupkom dramaturgije metafore odnos bolnica-okolina dobija efekat drame u drami, a elementi horora postaju sve periferniji u odnosu na stvarnu dramu. Marković problem lokalnog univerzalizuje, mada je 1972. godine istinska epidemija došla sa Kosova, u vreme kada su se mnoge stvari u političkom smislu zataškavale, što se može protumačiti kao direktna aluzija. Sam Marković kaže da je od te aluzije odustao, jer su činjenice daleko drastičnije i govore u prilog aluzije na Kosovo više nego sam film. Drugi film, „Mnoštvo i manjina“ (2017), Marković je snimio 2016. godine na Kosovu na koje je otišao, prema sopstvenom priznanju, treći put (pre toga je bio dvaput –jedno od njih je bilo skijanje), kada, kako kaže, prvi put upoznaje suštinu problema na Kosovu. Ideja je nastala u vreme inscenacije njegovog pozorišnog komada „Govorna mana“ u koprodukciji s Narodnim pozorištem iz Prištine sa sedištem u Gračanici 1997. godine, što će rezultirati dokumentarno-igranim filmom „Mnoštvo i manjina“, čija je tema traganje za ličnim identitetom („Da li mogu da budem neko drugi“). Problem je u tome „Ko je taj ‘neko drugi’: glumac Rastko Lupulović, koji se zamonašio u Visokim Dečanima, ili sam reditelj Marković? Ovo je, takođe, svojevrsni filmski putopis ili filmski esej, dokumentarni roud muvi, u kojem grupa koju sašinjavaju  glumci, reditelj Marković, nekoliko lica iz raznih razloga vezanih za Kosovo- čiji je spiritus movens dramaturškinja i spisateljica Ivana Dimić, voditelj Simposiona koji se odvija u terenskom vozilu kojim putuju ka Kosovu- posećuje manastire i crkve da bi u Gračanici na otvorenoj pozornici predstavili pozorišni komad.

Gorčin Stojanović je 1998. godine snimio film „Stršljen“, za koji je koscenarista bio Faruk Begoli,- uz Bekima Fehmijua-, u psihoanalitičkom ključu rečeno, žrtva „podeljenog identiteta“ (ličnosti koja se bori da svoje etničko poreklo pomeri prema drugom  kolektivitetu koji ga ili prima ili odbacuje). Priča o nemogućoj ljubavi albanskog Romea i Srpske Julije. O mladoj Beograđanki koja se zaljubljuje u plaćenog ubicu albanske mafije iz koje ne naziremo bilo kakve značajnije implikacije kosovskog sindroma.

Iz najnovije produkcije filmova sa temom Kosova i Metohije izdvajaju se dva filma: „Enklava“(2015) Gorana Radovanovića, koji je samo naizgled filmska bajka. O jednom desetogodišnjem srpskom dečaku čija porodica ostaje na porodičnom imanju na Kosovu i njegovom prijateljstvu sa tri albanska dečaka. Film je i potresna politička i društvena drama dečaka koji odrasta uz oca pijanca nemoćnog da suštinski sagleda situaciju i dedu na samrti. Film uspeva da kod gledaoca izazove emociju i empatiju, na momente razbije stereotipe, nudi veru i pomirenje; možda dovoljno za srećan filmski kraj, koji se u stvarnosti ni izbliza ne nazire.

Oleg  Novković svojim filmom „Otadžbina“ (2016) otvara drugu stranu kosovske Pandorine kutije. Dok Radovanovićev film govori o onima koji su ostali na Kosovu i Metohiji i mučenički trpe šikaniranja, tema Novkovićevog filma je mogući povratak prognanih koji se možda spremaju da se na njega vrate; film o „povratku u otadžbinu“, na „kosovsko ognjište“. Apokaliptičan i poetski intoniran scenario Milene Marković u kome su neki prepoznali pravoslavni i etički narativ (možda je pre u pitanju halucinatorna psihoza u psihijatriji označena kao spoj mističkih i erotskih tema),  bio je dobar podtekst  za kosovsku dramu, dramu o sudbini izbeglih i neprihvaćenih, u kojoj možemo prepoznati i univerzalnost sada aktualne teme o izbegličkoj krizi koja potresa evropski kontinent. Sagledana u toj analogiji sa širim evropskim kontekstom, ona svakako ne potresa toliko briselsku evrokratiju, ali se uklapa u trend transnacionalnog filma, u tom smislu što postavlja jedno od mogućih pitanja: Da li se posle apokalipse i zločina mogu preispitivati pojmovi povratka, pomirenja, nacionalnog identiteta, straha od „ pridošlica“ itd. O ženi koja je za vreme rata na Kosovu izgubila dete. Radi u Beogradu kao pevačica u retoranu koji drži kršteni kum njenog preminulog deteta. Ojađena gubitkom deteta i ljudima oko sebe koji žive svoje živote, mrzi posebno one koji imaju decu koju po njenom mišljenju nisu zaslužili; utehu često nalazi u manastirima. A njen bivži muž iskušenik napušta manastir jer umišlja da mu je Božjom primisli dodeljen poseban zadatak, misija, u jednoj slaboumnoj devojci vidi Boga i sa njom počinje nov život.

Šta možemo konstatovati? Tema Kosova i Metohije u srpskom filmu je  „propuštena filmska priča“. Doduše u velikim kinematografijama, najbolji filmovi o ključnim nacionalnim temama nastaju vekovima kasnije. Ali  kod nas se predugo čekalo. Film Zdravka Šotre „Boj na Kosovu“ po scenariju Ljubomira Simovića snimljen i prikazan 1989. godine povodom obeležavanja 600 godina od Kosovske bitke ,takođe je propuštena šansa, ali ne i samo isključivom krivicom njegovih autora već skromnim sredstvima uloženim u njegovo snimanje, neadekvatnom organizacijom i angažovanjem nadležnih državnih institucija itd. On nije nacionalni istorijski spektakl tipa filma Žike Mitrovića iz, da se podsetimo, 1964. godine. Ovaj film ni izbliza nije ono što bi moralo da predstavlja prototip našeg nacionalnog filma čiji postlat nalazimo u rečima Radovana Samardžića filosofa istorije: „ Kad saznanje istorije postane osnova samosvesti jednog naroda, oslobađa se duhovna supstanca koja u suptilnijim slučajevima može postati filosofija istorijskog ponašanja, ideja vodilja u objašnjenju smisla da se iz stanja nesrećne egzistencije pređe u slobodan život“. Jer, poreklo nikad ne umire. Kosovo je otelovljenje pripadnosti duhovnog porekla Srba i identiteta Srba, ali i mesto opredeljenja samog duha. Mi danas, kako piše Bogoljub Šijaković, „nemamo „kulturu pamćenja žrtve“: „Zaborav žrtve je pobeda nasilja , a primiti dar žrtve znači osigurati mesto žrtve u svom identitetu, u svom nasleđu i sledbeništvu“. Zaboravili smo sopstvene višemilionske žrtve. Srpski narod,  uz jevrejski i jermenski, spada u narode s procentualno najvećim brojem žrtava u novijoj istoriji (19 i 20 vek). Kosovski zavet je bio jedan od oslonaca moralnog bića srpskog naroda, koji nas uči da samo onaj ko je sagledao svoju nevolju i svoj poraz biće kadar i da ih prevaziđe. Jedan od načina da sve ovo sagledamo je i fillmska umetnost. Uostalom,  ideja saznanja istorije putem filmske umetnosti nije novijeg datuma. Poljski filmolog Boleslav Matuševski 1898. godine najavljuje mogućnost primene filma kao istorijskog izvora, a Grifit je 1916. godine pisao da će u budućnosti istorija govoriti putem filma.

Dozvolite mi da na kraju, samo u kratkim crtama, iznesem nekoliko teza o „temi nacije“ u savremenom filmskom kontekstu, koja, čini mi se, objedinjuje sve dosad izrečeno. Ona pre svega  pretpostavlja pojam suvereniteta naroda sa svojom sopstvenom političkom teritorijom. Pored toga, upotreba nacionalnog jezika i razvoj narativa stavljenih u nacionalni kontekst nisu dovoljni da konstituišu temu nacije. Oblici podeljene pripadnosti se moraju eksplicitno tematizovati uz striktnu intenciju da se u žižnu svest dotične nacije unese ubeđenje o zajedničkoj pripadnosti. Tema se ne zasniva na književnom delu već se njime pomaže. Razlika između „večne teme“ i „savremene teme“ nam pomaže da razjasnimo pojam nacije. Ali isto tako, kontekst rasprave o pitanju „večni ili savremeni filmovi“ ima veoma veliki značaj koji se do izvesne mere može odraziti na ukupnu nacionalnu filmsku politiku određene zemlje. Grubo govoreći, „večne teme“ unose u fokus predmeta stvar koja odjekuje preko istorijskih i kulturnih granica. One su u svojoj tendenciji univerzalne ili nazovi univerzalne. Večne teme i večni tematski pojmovi stalno se usredsređuju na različite tipove kulturno relevantnih diskursa o istoriji kulture. S druge strane, „savremene  teme“ obuhvataju samo pojmove koji nastaju u sopstvenoj zemlji visoko su releventne i specifično istorijsko kulturno formirane. Pojmovi kao što su ponos, ljudska priroda, patriotizam-večni su tematski pojmovi. Savremeni filmovi su često politički motivisani i služe kao argument u raspravama u datom društvenom kontekstu. Svrsishodnije je, pak, uočiti različite vrste naglašavanja u filmovima nego kriterijume koji nam omogućuju da definitivno identifikujemo teme koje pripadaju samo jednoj od ove dve kategorije.

Ovom kratkom teorijskom intervencijom samo pravimo uvod za jedan predlog. Da nadležne institucije pomognu inicijativu Udruženja filmskih umetnika Srbije i Srpskog filmološkog centra da se organizuje  skup na kojem bi se-uz učešće  u prvom redu filmskih radnika, ali i  poslenika iz drugih oblasti umetničkog stvaralaštva- razgovaralo na  na temu Nacionalnog filma: Da li on u Srbiji uopšte postoji, i, po mogućstvu, sagledati i odrediti pravce njegovog daljeg razvoja. Saopštenja sa tog skupa bila bi objavljena u zborniku.

(Beseda sa okruglog stola „Kosovo i Metohija – istorija i kultura“, u Palati Srbija, mart, 2018.)

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious