Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Svi moji trikovi su tužni

Uz pojam oksimorona Malkolm Le Grajs nas uvodi u problem virtuelne stvarnosti –(V)irtual (R)eality.

Insistira na istoriji iluzije predstavljačkih umetnosti, bez obzira da li se radilo o vernosti modelu “kroz liniju obraza ili nabora tkanine”, o načinima dočaravanja perspektive, dubine, preko primene matematičkih modela za merenje sveta, i, što je još važnije, na kreiranje predstave prostora, do mehaničke reprodukcije, koja nužno vodi u VR. Po Le Grajsu, radilo se oduvek o pasivnoj žudnji za mađijom, opsenarstvom, “zadovoljstvom u zaluđivanju” i konsekventno, “žudnji za stvarnjem Pigmaliona/Frankenštajna”, nečeg “onoliko živog koliko i mi sami ”.

Ali, tu se uvek radi o iluziji, tj. kompjuterskom stvaranju iluzije, čiji smo mi živi, stvarni user-i i manje ili više, pasivne žrtve. Ipak, kompjuterske igre, ti stvarnosno superiorni mutanti svojih hladnoratovskih predaka – vojnih digitalnih simulatora, posebno onih u kojima VR opažamo u prvom licu jednine, jasno pokazuju da se samo inicijalno služe metodom “iluzionizma”, da bi nas postavile u “scenu”. Tačno je da su one tu da nam obezbede senzorne uslove uzorne prisutnosti, što punije svesnosti (digitalnog) sveta oko ili isped nas i naše istovremenosti sa tim svetom. Ali to, uglavnom, mogu i ostali filmski i elektronski medijski preci. Prava, bitna, stvarnosna razlika je u mogućnosti našeg angažovanja u VR stavrnosti: naš pokret mišem (reakcija na VR stimulus i još više našu radoznalost, znatiželju, žeđ za spoznajom, ali i svest o mogućnosti da svojom voljom i datim VR moćima promenimo okolnosti VR sveta) izaziva pokret VR “kamere”, koji doživljavamo kao pokret naših digitalnih čula.

Na dnu našeg vizuelnog “obzora”, u prvom planu uvek su naše VR ruke/oruđe/oružje, te je stvarnost našeg prisustva u VR svetu, jednaka prisustvu, recimo, nuklearnog fizičara u svojoj laboratoriji, koji kroz neprobojno, olovno staklo, radi na smrtonosnim izotopima, VR je mogućnost reagovanja na poteze VR stvarnosti. I još i više, mogućnost da za(po)čnemo radnju, lanac događanja, narativ… i da ga kontrolišemo, u skladu sa slobodno prihvaćenim ograničenjima subjektivnih i objektivnih VR okolnosti. Ali mi prosto “ne uranjamo u proširenu iluziju prisustva”, nego delujemo u okvirima VR stvarnosti; mi stvaramo i usavršavamo (postojeću) VR stvarnost. Ali mi stvaramo VR stvarnost i kao test sopstvenih sposobnosti i kao trenažer sopstvenog usavršavanja, kao sistem prepreka i zadataka, nalik onima koji u bajkama stvaraju heroja čak i od ruskog Ivana Budalice.

Naravno, može se prigovoriti: sav naš kreativni angažman u (i oko) VR stvarnosti je – samo jedna digitalna iluzija. Ali, budizam (a i mnoge religije, kao i, recimo, grupa vrhunskih svetskih astro-fizičara, matematičara itd, poznatih kao “Prinstonska gnoza”) isti prigovor, odavno, postavlja našem odnosu prema fizičkoj, životnoj stvarnosti – Lebenswelt-u. Paradoksalno, pokušaj da se razabere naša civilizacijska dilema o VR, preduzeće filmski narativ, služeći se digitalnim pomagalima. Takođe paradoksalno, filmu bi bilo nemoguće da se uverljivo bavi kompjuterskom stvarnošću bez pomoći kompjutera, iako je vežbanje ljudskog oka učinilo da se razni VR trikovi i njihove slabosti uoče već posle drugog ili trećeg gledanja kultnog serijala Matriks . Ali, tehničke probleme rešavaće budući software i hardware. Filozofske dileme o stvarnosti ostaju.

VR Matrix,case study

Stvarnost je čudna igračka. Trebalo bi da je samo fenomenon, pojava, predmet iskustva. Mi smo subjekt, stvarnost je objekt. U jedinstvu subjekta i objekta leži istina, i to bi trebalo da mu je tu negde. Ali, šta ako mi, kao filmski projektor, iz glave projektujemo ono što zovemo “stvarnost”, i sve, i svi što nas okružuju samo su mi sami, u igri koju igramo sami sa sobom i koja je jedini smisao naše egzistencije? Ovaj paradoksalni obrt, u filozofiji nazvan solipsizmom, Kant je smatrao preprekom, koja se mora ukloniti da bi dalje filozofiranje bilo moguće. Ali solipsizam nije moguće ukloniti. Mnogo lakše je da on ukloni nas, ili stvarnost kakvom nam je bezbedno da je vidimo – jer dovoljno je da, recimo, zaspimo ili to učini naš razum, pa da postanemo Logos, Savaot, Bog Otac, Tvorac Svega i Svedržitelj ili Mesija – Spasitelj, ako smo skromniji. Savremena politička stvarnost, na primer, svakodnevno nam pokazuje primere jednog takvog, pohlepnog, samoživog, prepredenog solipsizma.

Ali, šta ako su uloge promenjene? Ako je stvarnost subjekt, a mi objekt kojim ona manipuliše? Shvatate, ispada da je najlakše dovesti u pitanje same osnove našeg postojanja. Zato ljudi više vole da ne misle.

I eto u kojoj su bezbednoj, konceptualnoj dramaturškoj uvali braća Vašovski ukotvili svoj mali čun, nazvan Matriks.

Ako ne znate ili ne želite da znate o čemu govorim, nemojte čitati ovaj “spoiler”, jer ne želim da vam kvarim spokoj i zadovoljstvo. Ni u stvarnosti, ni u Matriksu, ni u stvarnosti Matriksa.

A upravo o toj stvarnosti – stvarnosti Matriksa je reč.

Naime, neko (ili nešto digitalno, budući da potiče sa nečeg tako nestvarnog kao što je Internet) ko bi, po razbarušenosti stila, mogao biti vrlo mlad čovek po imenu Skot Eksli, napisao je članak koji se zove “Matrix Revolutions Spoiler”. Mukotrpno (po sebe i čitaoca) on dokazuje da je stvarnost Matriksa u stvari privid: nisu samosvesni roboti pokorili čovečanstvo, već je sasvim obrnuto. Naime, objašnjava Eksli, posle “Druge renesanse” (vidi Animatriks), roboti, koji su pokušali da osvoje svet i izgubili rat, osuđeni su da, u stvarnosti Matriksa, budu ljudi. “Ergo”, tvrdi on, i Neo i Morfej i Triniti samo su lakoverne robotičke, koje žive u kažnjeničkoj iluziji, pod administracijom ljudi – pobednika i čuvara.

Sve što Eksli dokazuje jeste i duhovito i promućurno. Postoji samo jedna greška: on tvrdo veruje da je to što on govori “prava istina o stvarnosti Matriksa”. Na žalost po rigidnog Ekslija, svi njegovi dokazi su elastični kao stvarnost i istovremeno su dokazi za nekoliko sasvim oprečnih stvarnosti – kako onoj Ekslijevoj tako i onoj protiv koje on istupa.

Pristanimo, dakle, na igru stvarnosti.

Recimo, mašine su zaista pobedile u Drugoj Renesansi, ali samo da bi spasle ljude od njih samih (dakle i dalje i te kako poštuju Asimovljeve zakone robotike – to nepoštovanje Eksli prebacuje navodnoj verziji Vašovskih). Ljudi jesu priključeni na “Matriks” da bi mu davali energiju, ali “Matriks” postoji samo da bi usrećio ljude, stvorio ljudima mašinski raj koji oni sami sebi nisu mogli da stvore. Što bi mogao biti logičan kraj jedne mašinske i kibernetičke revolucije. I tako možemo objasniti Eksliju rad koji Matriks obavlja koristeći energiju ljudskih baterija, a koji evidentno nije objašnjen u prva dva Matriksa i pratećim pripovestima. Taj i takav raj može biti sebi cilj, neka vrsta staračkog doma za ljudsku vrstu, koja je sebe penzionisala sopstvenom nesposobnošću da dalje napreduje.

Ali, isto tako, taj mašinski raj može biti funkcionalan: on je inkubacioni trbuh u kome sazreva larva na putu ka leptiru, tehno-materica u kojoj zri nova vrsta nad-, pod- i sl. ljudi, pa bila to zaista bića poput Nea ili Smita, ili kao nekakva sasvim drugačija bića, čiji su navedeni likovi samo simbolična predstava. U tom slučaju, mašine su i dalje poslušna oruđa, programirana da čoveku stvore uslove za novi evolucioni/revolucioni skok Sapiensa ka nekom aspektu Superiora. Postoji, naravno, mogućnost da je ta evolucija isključivo moralne prirode, pa bi uz nužna proširenja duhovnog plana, “Matriks” bio jedinstveni univerzitet transcendiranja, pretvaranja olova ljudske duše i duha u zlato Kamena mudrosti. I čitava priča bila bi samo niz vrlo realističnih testova na tom putu. (“Matriks” bi mogao biti i tehno-materica u kojoj mašine evoluiraju u ljude – vidi film Demon Seed ,SAD, 1977, Donald Kemel – u svetu u kome ljudi više i ne treba da postoje, osim kroz ono što su ostavili u mašinama .)

Sasvim suprotno, “Matriks” može biti i kažnjenička kolonija kako za ljude tako i za mašine, koji krše, kako ljudske tako i robotičke zakone, u kome je i postapokaliptički svet Ciona , samo jedan nivo zatvora ili krug iste iluzije pakla, izvan koga sasvim harmonično funkcioniše svet ljudi i mašina, koga “Matriks” štiti. Smisao postojanja jedne takve kolonije bio bi postepena rehabilitacija kako ljudskih tako i mašinskih prestupnika.

Je li ovo konačna lista mogućnosti koje “mit Matriksa” generira? Sumnjam. Siguran sam da će kreativan čitalac, ako ga to zabavlja, na bazi datih podataka iznaći još neku.

I odmah evo jedne: Matriks je samo razuđena kompjuterska igrica braće Vašovski (t.j. one grupe čiji novac i opskurne interese ta dvojica, svesno ili nesvesno, predstavljaju) i koja dodaje samo još jedan nivo “Dungeons” (ali sasvim stvarnim tamnicama duha u kojima umesto krvi cure vreme i energija) ali bez “Dragons”-a.

Naravno, kao i u svakom kazamatu, što-šta se tu da naučiti, pa se sve vraća ka istoj priči.

Ta vrsta imperijalne drskosti, sa kojom nam se o nos besi, da smo svi mi, koji se “Matriksom” na bilo koji način bavimo, njegovi zatočenici (kako u sinematičnoj tako i u egzistencijalnoj stvarnosti), hteli mi to ili ne, nije česta, i pokazuje obest samo najvećih među imperijama.

Ali kako i oni sami to vole da kažu: “the bigger they are, the harder they fall” (što su veći – teže im pad pada).

Upravo zato je stvarnost čudna igračka. Popustljiva koliko i ogromna, uvek je ono što sami od nje napravimo.

 

Rubrika: Vesti
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious