Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Strah i euforija

Posle jednogodišnje pauze, u Beogradu je obnovljen festival autorskog filma, pod imenom ,,Novi festival autorskog filma’’. Program festivala uključio je 16 filmova u zvaničnom, premijernom programu i 13 filmova u pratećem programu.

Otvaranje festivala proteklo je u znaku svojevrsnog skandala oko prikazivanja filma Letnja palata reditelja Lu Jea (Kina/Francuska). Organizator je mamio gledaoce izazovnom najavom u programskom flajeru u kojoj stoji da Kina preti prekidom diplomatskih odnosa svakoj zemlji koja film prikaže, da bi zatim, zbog  protesta Kineske ambasade u Beogradu i intervencije nekih državnih funkcionera, uoči samog otvaranja, povukao film. Posle protesta u javnosti i ostavke predsednika saveta festivala, film je prikazan na još tri projekcije (posle “subverzivne”, jutarnje novinarske projekcije prvog dana, koja je jedina išla sa filmske kopije) prepune gledalaca, ovoga puta besplatne. Lordan Zafranović, predsednik žirija, otvorio je tako festival tek četvrtog dana njegovog trajanja (!). Više od bilo čega drugog, ovaj slučaj pokazuje naše kolektivno nesnalaženje u odnosu na svet i svetsku politiku. Sporo se budimo iz agonije, što pokazuje i ,,naknadna pamet’’ u vezi sa projekcijom Letnje palate.

Teškoće oko organizacije i finansija, i veoma kratak rok pripreme festivala, verovatno su doprinele tome da jedan broj filmova u glavnom programu nije bio odviše reprezentativan u kontekstu ranije reputacije festivala, koji je godinama održavao najviše standarde u izboru politički i umetnički nezavisnog i beskompromisnog filmskog stvaralaštva. Na sreću, dobar deo filmova istakao se svojom kreativnom snagom, iskrenošću i umetničkim angažmanom. Festival je bio izuzetno dobro posećen, a dok se održavao, beogradski bioskopi bili su u štrajku (što još jednom ukazuje na loše stanje u svim segmentima naše kinematografije).

Žiri festivala, u sastavu Lordan Zafranović, Faruk Lončarević i Srdan Golubović, posle svih komplikacija vezanih za prikazivanje filma Letnja palata, dodelio je ovom filmu novoustanovljenu nagradu za slobodu filmskog stvaralaštva ,,Pogled u svet’’, dok je nagradu ,,Aleksandar Saša Petrović’’ za najbolji film festivala u zvaničnoj selekciji dodelio ostvarenju Neću da spavam sam reditelja Cai Ming-Lianga (Tajvan/Francuska/Australija). Specijalnu nagradu žirija  dobili su filmovi Euforija ruskog reditelja Ivana Viripajeva i Sve džaba Antonija Nuića (BIH/Hrvatska/Srbija).

Iako nagrade ne mogu da pripadnu svima, čudno je da su zaobišle neka od najubedljivijih ostvarenja na festivalu, kao na primer film 13 autora Gele Babluianija (Francuska/Gruzija), Ulica Crveni put autorke Andree Arnold (UK/Danska) ili Gledaj u oba pravca autorke Sare Vot (Australija). S druge strane, razumljiva je politika isticanja ostvarenja značajnih u lokalnim okvirima. Sve džaba, na primer, je suviše razvučen, film ,,tanke’’ dramaturgije, sa skoro nepodnošljivo klišeiziranim početkom, ali veoma dobar u smislu kritike patrijarhalne kulture i nasilja prema ženama. Filmu pomaže veliki šarm glavnog junaka u interpretaciji Enisa Bešlagića, kao i mnogih epizodnih likova, sve do ubedljive Nataše Janić nagrađene za ovu ulogu Zlatnom arenom u Puli.

Rumunski film 12:08  – Istočno od Bukurešta (u originalu: Bilo je ili nije bilo?), nagrađen u Kanu 2006. Zlatnom kamerom i nagradom za evropski film, za nas kao publiku iz bivših socijalističkih zemalja svakako je bio još interesantniji. Ekonomičan u strukturi i trajanju, u okvirima “estetike minimalizma”, film je eksplicitno podeljen u dva dela. Prvi deo, koga odlikuju dokumentarizam i naglasak na “obične ljude” u skromnoj, ofucanoj soc-realističkoj ikonografiji stanova, kafana, hodnika i ulica, prikazuje nekoliko markantnih stanovnika provincijskog gradića i njihovo najuže okruženje: žene, ljubavnice, komšije. Jedan od njih je novinar koji pokušava da okupi goste u svojoj emisiji. U drugom delu, dvojica junaka pojavljuju se kao gosti u zastarelom TV studiju sa bednom scenografijom, u kome novinar-urednik , na godišnjicu svrgavanja Čaušeskua, pokušava da vodi razgovor na temu ,,Da li je bilo revolucije u našem gradu?’’ Razgovor u studiju poprima apsurdni tok, svodeći se na diskusiju da li su se trojica lokalnih alkoholičara pre samog podneva pojavila na trgu izlazeći iz kafane. Gledaoci koji se uključuju u program sa prezirom opovrgavaju goste, koji se  trude da odbrane tezu ,,da je bilo revolucije’’. Na samom kraju filma, vidimo pusti grad u kome sviće, ali sve ostaje kao što je i bilo.  Drugi deo filma je posebno zanimljiv i ima ne samo društvene, već i filmsko-estetičke teorijske konsekvence. Naime, ovde je kamera postavljena na mesto televizijske kamere, i dok glumci glume ,,za televiziju’’, oni glume i za nas. Ovakva postavka kod gledaoca filma izaziva nelagodu i osećaj da se iluzija realnosti filma može svakoga časa raspasti, ali istovremeno otvara važna pitanja televizijske manipulacije i propagande:  šta je istina a šta je istorija,  kako se istorija stvara, kao i teorijska pitanja filmskog prostora i vremena. Autentični utisak, uz podrhtavanja ,,tv-kamere’’ i nevešta kadriranja, maestralno je izveden, dok papirna foto-scenografija kao pozadina iza gostiju samo pojačava istovremeno artificijelan i dokumentaran utisak.

Neću da spavam sam Tsai Ming-Lianga i 13 Gele Babluianija autorski su filmovi u pravom smislu te reči. Oba reditelja likovna i montažna svojstva filma ističu u prvi plan, kreirajući svoj autentični autorski svet. U Neću da spavam sam, radnja filma je gotovo minimalna u odnosu na njegovo trajanje: Ravang neguje povređenog Hsiaoa, bolničarka neguje nepokretnog bolesnika. Sa veoma malo dijaloga, film se koncentriše na atmosferu i odnos ljudi i prostora u kojima borave. Idući ka kraju film deluje sve više nadrealno, da bi mu u poslednjim scenama reditelj dao racionalni i poetski smisao: ljudi izloženi čudnom zagađenju nose maske, ali uprkos tome tek tada postaju potpuno bliski. Film 13, snimljen u crno-beloj tehnici, likovno je pročišćen kako bi se još više istakla do tančina precizna dramska struktura. Film je hičkokovski ne samo po suspense-u i noir atmosferi, već i po  strukturi, koja je čvrsto zategnuta uz pomoć story-board-a, kako ističe kritičar Hauard Fejnstin. Bazirajući se na modernom usmenom folkloru, za koji mnogi tvrde da je istinit, koji kaže da se bogataši zabavljaju organizujući  lov na ljude ili, u ovom slučaju, ruski rulet, u kome se deklasirani i potlačeni bore do smrti, Babluiani (koji je i autor scenarija) gradi šokantan i jezivo realističan triler, koji je na više nivoa metaforičan. Kroz priču o sudbini mladića koji, ne znajući o čemu se radi, uleće u ovu krvavu priču i pobeđuje u kružnom dvoboju iza koga ostaje dvanaest mrtvih (na kraju filma i sam mladić, naravno, biva ubijen), dok bogataši ulažu milione evra kladeći se u ljudske živote, 13 metaforično svedoči o tome odakle dolaze velike pare u Zapadnom društvu, o sudbini siromašnih i potlačenih, i o zasnovanosti moderne moći na brutalnosti, beskrupuloznosti i nasilju.

Sudbina – u rukama žene?

Na ovogodišnjem festivalu svojim kvalitetom izdvojilo se nekoliko filmova koji  društvena i istorijska pitanja pokreću iz ugla ženske sudbine. Ženska junakinja ovde je u centru dramske radnje, obeležena kako emotivnom sudbinom vezanom za decu i partnera/e, tako i pokušajem da u datoj situaciji otkrije i sačuva sopstveni integritet. Time njena priča postaje izraz svekolikih ljudskih težnji. Neke od ovih filmova režirale su žene.

Letnja palata autora Lu Jea, film koji je izazvao toliko kontroverzi, izvanredan je primer kako se na nasilje odgovara velikom ljubavnom pričom. Jeu je u dva navrata zabranjeno da snima filmove u Kini. Bez dozvole realizovao je film Reka Sudžou, dok je u Letnjoj palati koristio dokumentarne snimke zbivanja na trgu Tjenanmen 1989, koje kineske vlasti nisu prethodno odobrile. Prilikom prikazivanja filma u Kanu 2006. Je je izjavio da će učiniti sve da film bude prikazan u Kini, pa i izbaciti scene koje vlasti ne odobravaju. Ovo ostvarenje je daleko od toga da bude politički pamflet. Snimci korišćeni u filmu prikazuju samo kolone studenata u protestu, a ne i krvave scene , dok se igrani deo koji se bavi ovim istorijskim trenutkom diskretno i redukovano orijentiše samo na najbliže okruženje glavnih junaka dok se uključuju u studentsku pobunu, prekidajući radnju na mestu gde drama tek počinje – kada vojnici okupiraju trg. Ovim ,,zvučnim’’ prećutkivanjem samog zločina na Tjenanmenu film ga, čini se, još strašnije osuđuje.

U Letnjoj palati  autor se odlučuje da ravnopravno prati dve linije radnje, koje se uzajamno prepliću: sudbinu glavne ženske junakinje i sudbinu generacije studenata koji su učestvovali u pobuni na Tjenanmenu 1989. godine. To filmu daje epsku dimenziju i čini ga u svakom smislu bogatim, ali ga pomalo i komplikuje, tražeći od gledaoca koncentraciju i vreme za praćenje (film traje dva i po sata). U rediteljskom postupku film je zgusnut, sa velikim brojem kadrova i  maestralnim masovkama u središnjem delu filma, koji prikazuje studentski život (ova ,,prenaseljenost’’ kadrova je i realna s obzirom na kinesku populaciju). Ove scene stoje u kontrastu sa ,,usamljeničkim’’ scenama Ju Hong, kada pati i razgovara sama sa sobom, među kojima se izdvaja divna scena u praznom bazenu, sa “macama” koje lete preko devojke (referenca na Amarkord). Film takođe odlikuje izvanredno osmišljen izbor i upotreba muzike, koja snažno podvlači smisao svake scene. Ona se kreće od kolektivističke, vesele zapadne muzike na studentskim zabavama, koja ukazuje na još uvek postojeću psihološku neizdiferenciranost mladih, do emotivno nabijenih,  tužnih instrumentala, koji prate trenutke razočaranja i tuge Ju Hong, ali i njenog životnog partnera. Lik Ju Hong je izuzetno složen. Ovu mladu ženu odlikuje želja za životom ali i neka generička patnja, koja je vodi u samodestruktivnost. Ona oseća da je Džou Vei čovek koga će uvek neizmerno voleti, ali ga uprkos tome napušta. Razuzdana seksualnost koja odlikuje ovaj lik posledica je emotivne neuravnoteženosti, ali i metafora slobode, izraz iskonske težnje ljudskog bića da bude slobodno u ljubavi sputanoj moralnim ograničenjima sredine. Film odlikuju eksplicitne ljubavne scene,  vrlo autentične, ali za Kinu i veoma smele.

Drugi tok predstavlja pokušaj kvazidokumentarističke rekonstrukcije života pripadnika ove generacije tokom više od jedne decenije – od 1988. do 2003., sa minuciozno ispisanim egzaktnim natpisima gde se junakinja/junak u tom trenutku nalazi, u kojoj pokrajini, gradu i kojoj godini – što doprinosi realnom utisku i našem razumevanju njihove sudbine. Letnja palata predstavlja još jedan uspeli doprinos filmovima o mladim revolucionarima i tzv. ,,izgubljenoj generaciji’’, koja postoji u različitim istorijskim periodima: od američkih pisaca ,,izgubljene generacije’’ posle Prvog svetskog rata, preko revolucionarne šezdesetosme, o kojoj su snimljeni mnogi filmovi, do ,,generacije Tjenanmena’’ i, konačno, Srbije i njene mlade generacije devedesetih, o kojoj govori odličan film Olega Novkovića Sutra ujutru.

Dvoje glavnih junaka, Ju Hong i Džou Vei predstavljaju zapravo dve Kine.  Ona  posle pobune i lične emotivne krize napušta studije i vraća se u unutrašnjost, simbolišući unutrašnju, zatvorenu Kinu.  On provodi nekoliko godina u Berlinu,  zatim se vraća u Peking i predstavlja prozapadnu, modernu, otvorenu Kinu. I jedna i druga su razočarane, izložene teškim iskušenjima, ali ne mogu jedna bez druge. Preko dva individualna karaktera i njihove izuzetne ljubavne priče reditelj istražuje dva lica, dva karaktera jedne zemlje.

Euforija, rediteljski debi ruskog pisca, glumca i reditelja Ivana Viripajeva, jeste vizuelno i emotivno uzbudljiv film, koji govori o fatalnoj ljubavi između udate žene i mladića iz istog sela. Emocije koje pokreću radnju jesu stid, strah, ljubomora, mržnja i ljubav. Elementarne ljudske emocije ovde su tretirane jednako kao osnovni prirodni elementi: voda, zemlja, šuma, vazduh, vatra (naziv jedne od drama Viripajeva, kao i umetničkog pokreta koji je osnovao, glasi ,,Kiseonik’’). Glavni junaci ne preispituju svoje emocije, oni ih samo prate. Autor to smatra potpuno prirodnim. Oni su begunci bez mogućnosti izbavljenja, povratka.  Film prikazuje okrutne uslove života, nasilje i stihijsku, iracionalnu prirodu ljudskih odnosa, kojima dominiraju elementarni nagoni i strasti. U tom surovom svetu ljubav izaziva tektonske poremećaje. Viripajevljeva Euforija odslikava antropološki pesimizam i fatalizam,  razgrađujući mit o ,,toploj ruskoj duši’’. S druge strane, iskazana vera u prirodu čija lepota ispunjava film i empatija prema ljubavi dvoje ljudi gledaocu pruža mogućnost izlaza.

Ključni element u poetici ovog filma je prostor, koji je istovremeno i fizički, i mentalni, i duhovni, ali i pozorišni. Film predstavlja čudnu simbiozu dobrim delom pozorišne dramaturgije i zadivljujućeg ekspresionističkog tretmana vizuelnog u filmu, od nepreglednih kadrova stepske ravnice i divne obale širokog Dona do jarkih, čistih boja kostima i pejzaža i čak animiranih sekvenci nadrealne lepote. Sve to je praćeno izvanrednom muzikom .

Ulica Crveni put, debitantski film engleske rediteljke Andree Arnold (dobitnica Oskara za kratki igrani film) i dobitnik nagrade žirija u Kanu 2006.g., je istinitija i opuštenija obrada teme gubitka kakvu je koristio Kješlovski u okviru  Tri boje plavo. Film prikazuje žensku junakinju koja radi kao službenica na CCTV, nadzirući ljude u siromašnoj četvrti Glazgova, koja će u pokušaju da se osveti doživeti intenzivnu seksualnu vezu sa muškarcem iz iste četvrti koji je u automobilskoj nesreći slučajno ubio njenu porodicu (muža i kćerku).  Nadgledanje ljudi koje se vrši preko sistema kontrole putem kamera i monitora, CCTV, izraz je utopijske ideje da se društvo može idealno urediti. Briljantni detalj u kome glavna junakinja vidi neko ,,komešanje’’ na monitoru, za koje se ispostavlja da je ,,običan’’ seks,  pokazuje problem uspostavljanja granice između normalnog ponašanja i tzv. ,,incidenta’’, odnosno prestupničkog ponašanja – upravo ovu granicu ljudi stalno prelaze, te je stoga idealno uređenje društva samo iluzija. Upravo žena koja radi u ovom sistemu kontrole iskusila je nešto potpuno ,,van kontrole’’ – izgubila je svoje najbliže u nepredvidljivoj saobraćajnoj nesreći. Kada tokom rutinskog nadgledanja ulice Red Road prepozna čoveka koji je, po njenom mišljenju, prekratko ležao u zatvoru posle nehotičnog ubistva njene porodice, Džeki odlučuje da ga progoni i silazi među ljude koji žive u četvrti koju nadgleda. Tu nailazi na marginalnu zonu života u upropašćenim soliterima na rubu grada, koju film prikazuje u tradiciji britanskog socijalno angažovanog filma. Ona upada na žurku u stanu na vrhu solitera, i sprijateljuje se sa Klajdom, njegovim drugom i njegovom devojkom. Kroz njihove likove  uverljivo je prikazan život ljudi iz radničke klase, koji u nemaštini i apatiji žive nagonski, jureći kratkotrajna zadovoljstva (seks i alkohol). Paradoksalno, muškarac-povratnik iz zatvora (koji je ne prepoznaje), u izvanrednoj interpretaciji Toni Karana, inače sirov i promiskuitetan, prema junakinji razvija i emotivni odnos. Čitava dramaturgija filma usmerena je ka ,,velikom finalu’’, ka ključnoj sceni koja se odigrava nešto pre kraja filma: to je briljantno režirana i odglumljena scena seksualnog odnosa između dvoje ljudi, iskrena u podjednako važnom tretmanu nagona i emocija. Posle toga će karte pasti, i Džeki će Klajda optužiti za silovanje, ali će nakon razgovora s njim odustati od tužbe. Prikazujući žive ljude i složenost ljudskih emocija u teškim situacijama, film se na kraju ispostavlja   umetnički uspešnim i  izuzetno poštenim.

Gledaj u oba pravca, film australijske rediteljke Sare Vot, sa 19 osvojenih nagrada i 13 nominacija, kroz smelu i lepu kombinaciju igranog sadržaja i, povremeno, crtane animacije nudi priču o neurozama savremenog čoveka. Glavna junakinja stalno zamišlja nesreće koje joj se mogu dogoditi, dok prolazi pored stvarnog poprišta nesreće, u kojoj je čoveka pregazio voz. Na mestu nesreće ona upoznaje novinara, koji fotografiše udovicu poginulog. On je izbezumljen jer je saznao da ima rak, od koga je nedavno umro njegov otac. Tema smrti je stalno prisutna: mediji izveštavaju o železničkoj nesreći u kojoj je poginulo mnogo ljudi, devojčina majka je takođe umrla, a njihov prijatelj novinar istražuje nesreće za koje sumnja da su samoubistva. Kroz priču o fotografiji i nesrećama ljudi koji su s njom u nekakvoj vezi, film prikazuje probleme današnjeg čoveka, njegove zebnje, strahove i otuđenost, ali i potrebu ljudi jednih za drugima. Priviđanja nesreće svake vrste koja se dešavaju glavnoj junakinji (odlična Džastin Klark), kao i ljubavni nesporazumi više parova, imaju i humorističnu notu. Kraj filma je ubrzan i malo idealističan u odnosu na ostali ton filma. Posle svih mogućih oklevanja, nepoverenja i bolesti autorka nudi spas u pozitivnom završetku narativa – srećnom kraju za sve parove: u ponovo pronađenoj bliskosti.

Treba pohvaliti odličnu inicijativu umetničkog savetnika festivala Srđana Vučinića da javne ličnosti, umetnici i intelektualci predstave neka od značajnih dela iz istorije filmske umetnosti. Prateći program u Muzeju kinoteke, u okviru koga su prikazana ostvarenja Vitoria De Sike, Bergmana, Koktoa, Felinija i drugih bio je odlično posećen, dok su izlaganja Jovana Ćirilova, Predraga Ognjenovića, Olje Ivanjicki, Marka Babca, Zorana Simjanovića i Gorana Petrovića donela pravo osveženje. Ovu praksu svakako treba nastaviti.

Rubrika: Vesti
Tag:
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious