Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Stara gospođa i dalje sija

Da je film Novi svet – Zlatna vrata pobedio, 63. Mostra dobila bi pravo mesto u pamćenju, kao povratak  italijanske kinematografije na velika vrata.

Moralni pobednik 63. Venecijanskog festivala bila je Kraljica Stivena Frirsa. Najduže će pamtiti četvročasovni dokumentarac nagrađen kao najbolji u dokumentranom programu venecijanske sekcije ”Horizonti” Kad lišće uvene: Rekvijem u četiri čina Spajka Lija. Najsuperiorniji film festivala bio je  Privatni strahovi na javnim mestima francuskog maestra Alena Renea. Zapažen je bio i film Suša Mahmata Saleha Haruna, autora iz Čada, minimalistički produkt jedinog afričkog autora u konkurenciji ovogodišnje Venecije. Film govori o kraju građanskog rata u Čadu, objavi amnestije  i pokušaju da se prekine potreba za osvetom. Najbolji učinak na mlađu publiku imao je igrani film Itana Houka Usijanje, simpatična mala priča o prvoj ljubavi, neobičan iskren i lep film sa spontanim štimungom i šarmom sedamdesetih. Obožavaoci Dejvida Linča još jednom su ostali  “paf”  zbog filma Inland Empire, dok su oni koji Linča ne vole i ne žele da ga kapiraju  bili toliko glasni da su ga na konferenciji za novinare pitali:”Da li je skoro bio kod psihijatra?”.”Nisam i ne vidim potrebu da idem, a vi?” – odvratio je Linč, koga je teško iznenaditi. Za domaćine je  bilo najznačajnije  što su imali dva filma u konkurenciji – izvanredan Novi svet – Zlatna Vrata  Emilija Krijalezea i vrlo dobar Zvezda koje nema  Đanija Amelija.

Kraljica je onoliko sjajna koliko je sjajna  Helen Miren u ulozi kraljice Elizabete Druge. No, ona ne bi bila tako i toliko dobra da nije bilo sjajnog scenarija Pitera Morgana. Ovaj film govori o nedelji posle pogibije  princeze Dajane, maja 1997. Morgan je na veoma precizan način ponudio Frirsu materijal za  kombinaciju igranog i dokumentarnog. Frirs  je ovo prepleo i postigao  upečatljiv, ali diskretan sudar tradicije i modernog, što je  i suština ove priče. Poenta je pronađena  tamo gde je na izgled nije bilo. Ko će pobediti – kraljica ili narod, tradicija ili savremenost? Da li bivšu princezu sahraniti van dvorskih protokola, kao sav ostali svet ili sa svim dvorskim počastima? Film je  prepun  preciznih i vešto iskorišćenih detalja iz dvorskog života, promućurnih zahteva i zahvata političara novog kova Tonija Blera, koji je neposredno pred Dajaninu smrt postao premijer. Njegov delikatan odnos sa kraljicom, koji na kraju perasta u “poslovno “ prijateljstvo, svakako je najzanimljiviji deo filma. Film Kraljica imao je kao kraljicu Helen Miren, koja se usudila da igra kraljicu Elizabetu, još živog monarha i to tako, da je dobila  nagradu za najbolju žensku ulogu  Venecijijanskog festivala.

Linčov film  Inland Empire, čiji naslov ni be trebalo prevoditi jer je reč o imenu dela Los Anđelesa između San Bernardina i Riversajda, gde se nalazi najviše holivudskih filmskih studija, na upečatljiv način se bavio mešavinom fikcije, snimanja filma  i relanog života samih protagonista. Ovo  svoje ”zamešateljstvo” Linč je izveo tako da se na kraju pitamo da li smo gledali  film o snimanju filma ili film o životu njegovih protagonista. Fantastična Lora Deren odigrala je još jednu odličnu ulogu posle, takođe “Linčovih,  Divljih u srcu.

Na sasvim drugačiji način, realnošću i fantazijom bavio se stari velemajstor Alen Rene u svom filmu Privatni strahovi na javnim mestima, nastalom po pozorišnom komadu Alena Ajkberna “Srca”. Ostajemo sa dilemom da li smo gledali ljubavne fantazije njegovih junaka ili se to zaista  i desilo akterima ovog prelepog filma o traganju za ljudskom srećom, koja je, kako Rene kaže, u samim fantazijama o sreći, jer se sreća, po njemu,  realno ne može dostići. U isto vreme ovaj film je  jedna savršena, suptilna i dubinska  studija karaktera.

Spajk Li sa svojom epopejom Kad lišće uvene: rekvijem u četiri čina takođe je obeležio ovo izdanje Mostre. Lijev film govori o stradanju Nju Orleansa od uragana “Katarina”, 29 . avgusta 2005. Građenje napetosti počinje od prvih kadrova; najpre je slikano približavanje i najava uragana, a njegovo dejstvo se “gleda” kroz priče preživelih, preispitivanje onih koji su doprineli tragediji stanovništva, kao što su guvernerka Luizijane Ketlin Blanko ili gradonačelnik Nju Orleansa Raj Nagin, koji je posle  tragedije nestao  iz javnog života i politike. Tu su i izjave  policajaca koji su pokušavali da dejstvuju  u nemogućim uslovima i bez opreme. Među spasiocima se našao i Šon Pen,  ali i   Hari Belafonte, koji su svojim pojavama  hteli da skrenu pažnju ne samo američke nego i svetske javnosti na veliko stradanje  i nebrigu za Nju  Orleans. Ovo je jedan  od najangažovanijih kritičkih filmova o aroganciji bogate Amerike prema onoj  siromašnoj i “obojenoj”, a intoniran je kao politički triler. Predsednik Buš se šetao tamo-amo po svetu i Americi, a preko Nju Orleansa je samo preleteo avionom. Nije sišao među nastradale,  kao što je  učinio Lindon Džonson, kada je uragan ”Betsi” 1965. ugrozio ovo područje. Jednom rečju, Nju Orleans je jedva disao i jedva preživeo. Četvrti čin Rekvijema.. je zapravo jam session na sahrani jedne od žrtava katastrofe.U njemu se u specifičnom džez štimungu opeva tragedija i iskazuje tuga zaboravljnih, unesrećenih (siromašnih)   Amerikanaca . Žrtve glasno pevaju i kroz bluz komentarišu  svoju nesreću.

Festival je  doneo i dva veoma dobra italijanska filma. Zvezda koje nema Đanija Amelija   govori o sudaru civilizovane i bogate Italije sa siromašnom  Kinom.. Film spada u film” otkrivanja” one najsiromašnije Kine, kakvu nikad do sada na filmu nismo videli. No, iako je u Veneciji  pobedio jedan  kineski  film, “film iznenađenja ” Džang Kea Mrtva priroda, koji je progovorio o Velikoj brani na Jangceu, koja će potopiti domove, a sa njima  živote, uspomene  i korene čitavog jednog vremena , čini se da je pobednik mogao biti isto tako italijanski film Novi Svet -Zlatna vrata Emilija Krijalezea. Ovaj film se  zasniva na pismima nekadašnjih doseljenika sa Sicilije u Ameriku. Venecija ga je dočekala ovacijama  i to pred pred sam  kraj festivala. Priča o iseljavanju cele jedne porodice sa Sicilije, njeno putovanje brodom preko “velike vode” i prvi kontakti sa Novim Svetom na ostrvu Elis ,“Ostrvu suza” , na vratima  Njujorka (“Zlatna vrata” zemlje u kojoj “novac raste na drveću”) je toliko autentična da vas mora potresti. Ovo je zapravo film o putovanju kroz  vreme i prostor, obogaćen slikama  zemlje iz snova, koju niko od aktera, pre toga,  nije video. Njegova upečatljivost je u čudensom spoju suprotnisti autentičnog, dokumentarističkog i poetske nadgradnje, koju je realnim činjenicama pridodao Krijaleze. Da je ovaj film pobedio, 63. Mostra dobila bi pravo mesto u pamćenju, kao povratak  italijanske kinematografije na velika vrata.

 

Rubrika: Vesti
Tag:
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious