Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Reforme na “evropskom putu”

Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma 2005. Da sve, a naročito istorija, počinje od nas, to odavno znamo. Od 1945, 1980,1988… pa i 2000-te.

I ko zna još koliko puta ćemo počinjati od početka. Takva nam je izgleda narav. “Oni pre nas su toliko grešili da ih ne samo da ne treba pominjati, nego im treba izbrisati sve tragove postojanja i rada pre nas”. Kontinuitet je za nas najpogubnija ideja, jer bi, u slučaju isticanja kontinuiteta, bili umanjeni svi naši nadčovečanski napori na reformatorskom putu. Preporoda nema ako ne zatrpamo sve što je postojalo pre nas.

Učimo u hodu. Ne interesuju nas tuđa, a još manje prethodna iskustva. Ne pitamo za cenu našeg inovatorstva. Ako negde i grešimo, nema veze, istorija će potvrditi da smo bili u pravu.

Tradicija je anahronizam, dostojanstvo je odsustvo diplomatske mudrosti, udvorištvo je ključ za Evropu.

Povod za ovakve uopštene opaske su vrlo konkretne reforme tradicionalnog Beogradskog (doskora Jugoslovenskog) festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma – nekada popularnije nazvanog “Martovski festival”, koji će od sada verovatno biti “aprilski”.

Da se odmah razumemo. Nije problem u internacionalizaciji Festivala, već u tretmanu domaćeg filma i domaćih autora. Potpisnik ovog teksta, dok je bio u mogućnosti da utiče na tokove događaja, kao direktor 50. Festivala, i sam se zalagao za internacionalizaciju Festivala, i to odmah posle 50. jubilarnog. To je, zajedno sa svojim saradnicima, smatrao prirodnim tokom stvari i prirodnim razvojem ove manifestacije. Ali nikako ne na štetu domaćeg filma i domaćih autora. Ideja je bila da se stranci dovedu, a mi da se posebno potrudimo da oni budu ravnopravni sa domaćim autorima i da prevaziđemo, eventualnu, lokalpatriotsku pristrasnost, što  u svetu nije retka pojava.

Ta internacionalzacija desila se 2004. godine, ali sa gorkim ukusom u ustima mnogih  domaćih autora. Jer, zaista je bilo otužno gledati kako se  udvara pojedinim strancima, naročito onima sa Zapada, dok se domaći  autori, kao i oni strani manje atraktivni ili važni, gotovo i ne primećuju. Činjenica da su strani filmovi prikazivani u boljim popodnevnim i boljim večernjim terminima, a domaći u onim kada se obično ruča ili vari, govori najbolje kakav je tretman imao domaći film.

Ove godine, bar što se tiče termina prikazivanja, stvar se malo popravila, ali ne i opšti utisak o položaju domaćih autora. To najbolje ilustruje činjenica da je organizator propisao kotizaciju za domaće filmove (3000 dinara po filmu za producente-!? i 1500 dinara za samostalne autore i filmske akademije-?!?!), dok su stranci pozivani da učestvuju besplatno!? To je ono što bi se u narodu reklo – “kljukanje masne guske”, i na najbolji način govori koliko je “novoj koncepciji” stalo do domaćeg filma. Zar to ne potvrđuje osećanje da su domaći autori na svom Festivalu postali “građani drugog reda”? I da još jednom podvučemo: nije stvar u parama, već u tretmanu.

Kao posebno vredne detalje svojih “reformi” organizatori ističu “pooštrenje kriterijuma prema domaćem filmu” i redukciju nagrada.

I o tome se nešto mora reći.

Istina je da su dokumentarni i kratki filmovi sve više “autorski projekti”, po principu “jedan čovek-jedan film”, ali još uvek ima i onih koji film shvataju kolektivnim delom, pa imaju scenariste, snimatelje, montažere, glumce, scenografe, animatore, kompozitore… Još uvek postoji i režija… Još uvek bi mladima veoma stimulativna bila debitantska nagrada. A nagrade za ove autorske komponentre su ukinute i svedene na nekoliko s maksimalno uopštenim formulacijama. A zašto? Verovatno da bi se domaći  autori destimulisali i smanjili produkciju, a time i olakšali posao organizatorima! U tome se i uspelo. Jer, ovogodišnja ponuda domaćih autora od sto dvadesetak filmova je dvostruko manja nego ranijih godina. Problem eventualne hiper-produkcije, ako je to uopšte problem, ne rešava se opštom destimulacijom produkcije, već kvalitetnim selekcionim komisijama, s jasnim estetskim kriterijumima. U svakom slučaju, ukidanje “specijalnih nagrada” ne može nikoga ni na šta da podstakne.

A o “mini-filmu” da i ne govorimo. Zar je moguće da oni koji su “kreirali” novu koncepciju i ukinuli nagradu za ovu vrstu filma nemaju svest o tome koliko je za poslednjih tridesetak godina snimljeno, i za ovaj Festival prijavljeno, filmova kraćih od pet minuta? Zar je moguće da niko nikada nije čuo ili pročitao bar jedan od, mnogih, objavljenih eseja  o “poetici sažetosti”? Zar je moguće da nemaju svest da je haiku poezija vrhunac poetskog izraza i da bi ona nekim autorima kratkog filma mogla da bude jedan od ideala? Zar je moguće da nisu primetili da se i kod nas snimaju low-five filmovi? Teza o svetskom trendu ka dugometražnom, visokobudžetnom dokumentarizmu jednostavno nije tačna.

Da apsurd bude veći, organizatori su Festival otvorili omnibusom Vizije Evrope, koji čini dvadeset pet petominutnih mini-filmova najpoznatijih evropskih reditelja!

Da li je moguće da kolege koje vode Festival nemaju osećanja i svesti o svim formalnim, žanrovskim, produkcijskim i stilskim raznovrsnostima domaćeg dokumentarnog i kratkog filma? Zašto se pravi kopija najsterilnijih stranih festivalskih koncepcija? Ko ima pravo da vrši nasilje nad autentičnošću i raznovrsnošću naše produkcije i nameće svima svoja shvatanja, ili, bolje rečeno, da ukalupljuje Festival, koji je opšte kulturno dobro, u svoj (moramo reći – ograničen) sistem poimanja.

Da li je, posle pola veka postojanja ovog Festivala, potrebno da podsećamo na neke notorne činjenice: da je naš Festival najstariji festival ove vrste u Evropi, a verovatno i u svetu; da je uvek bio nacionalni i kao takav, uz pulski, jedno od najvećih blaga domaće kinematografije; da su brojni selektori iz sveta redovno dolazili da na njemu biraju bisere za svoje festivale; da se u svetu, do pojave Kusturice, za naš film znalo samo u vezi sa dokumentarnim i kratkim filmovima; da nam nikada u ovoj oblasti nisu cvetale ruže i da su dokumentarni i kratki filmovi pravljeni više od ljubavi nego s parama; da je u poslednjim godinama primećena nesvakidašnja pojava – da imamo sve manje para, a sve više filmova (!?); i konačno, da je to jedini prostor u kome mladi autori mogu da naprave svoje prve korake… A za sve inovacije, nove ideje i nove autorske grupe Martovski festival je uvek imao sluha, bio je najveći motiv autorima i generator stvaralačke energije.

Zašto to sve neko sada želi da uništi, da marginalizuje, da obezvredi, da zaustavi, da domaće autore ponizi, mlade obeshrabri? Da li su u pitanju bolesne sujete, zlobe “sirotih malih hrčaka”, ili sitne kupovine poziva u goste od onih kojima se ovde udvara?… Da li zaista moramo da, za tako nisku cenu i iz niskih pobuda, prodajemo svoju autentičnost? Da li je moguće da ne možemo da pronađemo dostojanstveniju formulu za kulturnu razmenu sa svetom.

Odgovori na ova pitanja pojaviće se sami, i to veoma brzo. Jer, Festival je, iako je bio nacionalnog karaktera, bio svetskog značaja. Ovim putem kojim sada ide postaće, sigurno je, obična međunarodna, da citiramo Krstu Papića, “mala seoska priredba”.

Na “svečanom otvaranju”, bilo je žalosno i slušanje gudačkog kvarteta i gledanje tih devojaka (za koje nam je uskraćena informacija ko su), koje su pokušavalele da sviraju “April u Beogradu”, a delovale kao da su im gudala teška po desetak kilograma, ili, još bolje rečeno, kao da su se te večeri prvi put srele. Žalosno je bilo i gledanje u članove žirija koje su, kao neku cirkusku atrakciju, izveli pred publiku da u nju zure, dok je na platnu već  emitovan nepotpisan insert iz filma Mikija Stamenkovića, dobitnika nagrade za životno delo.

I tog čoveka je svima bilo žao, jer se radi o izuzetnom posleniku  našeg dokumentarizma i vrednom istraživaču filmskih arhiva, koga se neko konačno setio , ali previše kasno, kada je sve počelo da tamni i gubi smisao.

O nedopustivim i komičnim improvizacijama na završnoj ceremoniji, možda opširnije nekom drugom prilikom. Ovog puta, samo ukratko. Svakog savesnog gledaoca morao je da povredi i izazove mu osećanje sramote, skandal sa dodelom “Grand Prix»-a. A reč je o iranskoj rediteljki Sudebe Babagap, prošlogodišnjoj dobitnici ovog najvišeg priznanja, koja je ove godine dovedena u Beograd da otvori program iranskog kratkog filma u Muzeju Kinoteke i uruči “Grand Prix” na kraju Festivala. Na žalost, zbog površnosti i neodgovornosi organizatora, niti je otvorila program iranskog filma, niti je uručila “Grand Prix”. Brza ispravka greške pred publikom, na završnoj ceremoniji, samo je uvećala i fokusirala skandal.

Opšti utisak je da u organizaciji Festivala nemaju dovoljno svesti o ozbiljnosti jedne međunarodne manifestacije i odgovornosti koju ona nosi. Jer, kako, pored navedenih propusta, protumačiti mogućnost da se na Festivalu ponovo (zvanično) prikazuju filmovi koji su na istom Festivalu već bili prikazani ranijih godina(?!); da kratki igrani filmovi prekoračuju propozicijama predviđeni limit od trideset minuta; da se filmu sa očiglednom igranom strukturom i autorskim postupkom dodeljuje nagrada za dokumentarni film… Sve su to neverovatni propusti, nespojivi sa ozbiljnom međunarodnom manifestacijom. Ima se utisak, da su naše tradicionalno “nema veze”, “lako ćemo” i “svejedno je”, previše prisutni u organizaciji Festivala. Ili se namerno krše tradicionalna pravila i prnicipi, pošto “kada nema pravila sve je dopušteno”?

I konačno moramo da prokomentarišemo i pitanje gde je publika. Odgovor je i tu jednostavan. Ali, po našoj poznatoj naravi, jednostavne stvari nam teško dolaze do pameti. Publike nema u ranijem broju, jer nema dovoljno domaćih filmova i domaćih autora. A svakome ko je godinama pratio ovaj Festival mora da bude jasno da su do sada najveći deo publike činili autori, njihovi saradnici, akteri, prijatelji i mnogobrojna rodbina. Kvalitet stranih filmova, koji je neosporan, u našoj sredini još uvek nije dovoljan i podsticajan faktor za privlačenje publike. A i ovu tezu potvrđuje činjenica da su projekcije domaćih filmova bile posećenije od daleko kvalitetnijih projekcija stranih filmova.

Sve u svemu, neka je ovakav Festival na časti i savesti onima koji su smislili ovu “novu reformatorsku koncepciju”, kao i onima, iz redova osnivača, koji je podržavaju.

 

Rubrika: Polemike
Tag:
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious