Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Propuštena prilika

BELLE EPOQUE (POSLEDNJI VALCER U SARAJEVU), Srbija-Bosna i Hercegovina, 2007. Sam hod po mukama koji je pratio sedamnaestogodišnji nastanak ostvarenja Belle Epoque mogao bi predstavljati siže za celovečernji igrani film.

Nikola Stojanović

Snimljen 1990. godine, ovaj praktično poslednji jugoslovenski film, sa ekipom iz čitave SFRJ, usled eskalacije ratnih dejstava u Hrvatskoj i Bosni nije dočekao kraj svoje postprodukcije 1992. godine: negativ filma ostao je u Zagrebu, a tonski zapis u Sarajevu. I tako je, raskomadano, i doslovno podelivši sudbinu sa zemljom u kojoj je snimljeno, delo Nikole Stojanovića čekalo neko bolje vreme. Tek nakon 2003. godine, sa obnavljanjem kulturnih veza između zavađenih državica bivše Jugoslavije, krenulo se u ponovno dovršavanje ovog projekta. Telo Belle Epoquea, za razliku od desetina hiljada drugih (nažalost ljudskih tela), koja su zauvek raskomadali politika i „psi rata“, oživelo je za montažnim stolom, da bi letos ovo delo i trijumfovalo na Prvom filmskom festivalu Srbije – i ta mala pobeda umetnosti nad Molohom balkanske istorije svakako zaslužuje iskrene čestitke.

Priča filma smeštena je u Sarajevo u samo predvečerje prvog svetskog rata; u njoj pratimo sazrevanje i odrastanje jednog od pionira ne samo bosanskohercegovačke, već i kinematografije Balkana uopšte – Antona Valiča (tumači ga Davor Janjić). Njegov razvojni put, emotivni i seksualni, ali i intelektualni i moralni, prepliće se sa burnim istorijskim događajima, vezanim pre svega za ilegalni rad i akcije „Mlade Bosne“ koje će kulminirati Sarajevskim atentatom. Valićeva pasija prema čudu kinematografa vešto se dramaturški upotpunjuje sa njegovom ljubavnom vezom i (hipotetičnom) političko-špijunskom misijom u grotlu bosanskog „karakazana“. Valićeva seksualna inicijacija, u vezi sa prostitutkom i kabaretskom pevačicom (u tumačenju Vite Mavrič), koja je ujedno i dvostruki špijun Apisa i „Mlade Bosne“, dopunjuje se sa platonskom ljubavi prema jednoj od aktivistkinja „Mladobosanaca“ koja će junaka inicirati u svet istorije i velike politike. Tako je, u građenju sižejne strukture ovog dela, nađen uzbudljiv amalgam istorije i fikcije, faktografskih datosti i njihovog kreativnog nadograđivanja po principima „verovatnosti i nužnosti“ – a sve sa ciljem kompleksne i sveobuhvatne slike jednog minulog vremena, kao i sudbine pojedinaca u njemu.

Kao vrstan poznavalac filmske istorije i teorije, jedan od sigurno najboljih na celom prostoru bivše Jugoslavije, Nikola Stojanović odlično razume i protejsku prirodu filma kao medija, sposobnost filmske slike da u sebe asimiluje obilje ideja, narativnih rukavaca i motiva, simbola, istorijskih konotacija i žanrovskih uslovnosti. Belle Epoque tako, ravnopravno nosi u sebi odlike špijunskog trilera, bildungsromana, kabaretske predstave, ali i istorijske i ljubavne sage i filma o filmu – i ta je slojevitost, možemo čak reći i polifoničnost, svakako najsmelija i najvrednija intencija Stojanovićevog ostvarenja. (Pored ovoga, treba naglasiti i jako asocijativno dejstvo pojedinih scena, kojima se nagoveštava slom moćne imperije Franje Josifa, u kontekstu našeg vremena, tačnije, u kontekstu prizora munjevitog nestajanja Titove Jugoslavije koje još uvek dobro pamtimo.)

Nažalost, ono što bismo mogli nazvati samim „tkivom“ Stojanovićevog filma – likovi, njihovi dijalozi i dramski sukobi uopšte, u sklopu filmskih prizora i ritma koji ih organizuje – ne poseduje snagu i ubedljivost koji bi odgovarali ambiciozno postavljenoj zamisli. Težnja ka kabaretskom otklonu od realnosti je razumljiva, pa ipak, gluma deluje odviše stilizovano, odviše teatarski da bismo se saživeli sa egzistencijalno-istorijskom epopejom glavnog junaka. ?tisak je, takođe, da film nema odgovarajući ritam, samim tim ni dramsku tenziju (u celini, kao ni u pojedinačnim scenama) koja bi bila u korelaciji sa uzbudljivom sižejnom strukturom. Kao da autor naslućuje sve ovo, nastojeći da muzičkim temama Arsena Dedića, koje se u pozadini provlače kroz veći deo filma, kompenzuje nedostatke na ritmičko-vizuelnom planu. Nevolja je u tome što ovakve spoljne intervencije ne mogu dati mnogo rezultata ako sugestivnost i dramatika nisu u dovoljnoj meri upisane u samim scenama. (Možda je ona, prekopotrebna rediteljska i glumačka alhemija, iščezla negde u zevu prohujalog vremena, ili u nekima od izgubljenih snimaka.)

Belle epoque ostaje tako na pola puta – između izvanredno postavljene, slojevite zamisli i strukture, i njenog ovaploćenja u filmskoj slici koje je znatno bleđe. Utisak je da smo, ipak, ostali uskraćeni za delo koje je moglo biti veliko i značajno za domaći film.

 

Tag:
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious