Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Prevazilaženje žanra

ČETVRTI ČOVEK, Srbija, 2007. Prethodni filmovi Dejana Zečevića bili su pokušaji bavljenja žanrom na srpski način, ma šta to značilo.

Dejan Zečević

Filmovi Kupi mi Eliota, TT sindrom, Mala noćna muzika – trileri sa elementima horora – dosledno su pratili žanr matricu, ali  su tematski bili neutemeljeni, pa su time bili van ovog prostora, vremena i nama bliskih psihologija.

Pretpostavka je da je Zečević toga bio svestan u trenutku kada je počeo da piše scenario za novi film Četvrti čovek. On i ovde ostaje dosledan u upotrebi žanra , ali sada tu matricu ispunjava daleko smislenijim sadržajem i to na taj način da sama žanr forma  ne deluje, kao ranije, kao veštačka konstrukcija, već je doživljavamo kao autentičan, prirodni okvir za filmsku priču. Četvrti čovek je vrlo dobro scenaristički konstruisan i rediteljski vođen politički triler.
Obračuni unutar srpske obaveštajne službe BIE, obračuni između pripadnika BIE i policije, povezanost mafije i politike, najzad zločini, koje su neki pripadnici specijalnih jedinica počinili u Bosni i Hercegovini – to su elementi koji su poslužili kao materijal Zečeviću i Bobanu Jevtiću (koscenaristi) za konstruisanje zanimljive, napete i angažovane filmske priče. Ta priča je fikcija, ali radnja filma, motivacije glavnih junaka, način na koji su razrešavane pojedine situacije, sukobi ili sporazumi između aktera, deluju autentično,  jer neodoljivo podesećaju na neke znane, potvrđene ili nepotvrđene događaje koji su bili deo minulog rata na tlu bivše Jugoslavije.

Poseban kvalitet ovog filma jeste to da se ta zanimljiva filmska priča, puna napetosti i neizvesnosti (što je odlika svakog dobrog trilera), ne iscrpljuje u samoj akciji.  Zečević je dosta radio na postavljanju i izgrađivanju psihologija glavnih likova što je, u ovom slučaju, bio posebno složen posao, s obzirom da su u pitanju antijunaci. Dakle, od tzv. «negativaca» bilo je potrebno stvoriti likove koji su dovoljno kompleksni da u  svojoj psihološkoj postavci, pored bazičnih, negativnih osobina, poseduju i crte ljudkosti i humanosti, čime delimično zadobijaju i simpatije gledalaca.

Likovi te vrste, uvek, ma koja vrsta filma da je u pitanju, predstavljaju posebno složen zadatak za glumce. Oni jesu i naročiti izazovi , naravno ukoliko su u pitanju glumci koji imaju kapacitet da tako nešto svojom glumačkom igrom iznesu. A Nikola Kojo, Bogdan Diklić i Dragan Petrović  posedovali su taj glumački kapacitet. Oni u ovom filmu igraju jako, ekspresivno a, s druge strane, diskretno, minimalnom upotrebom izražajnih sredstava.

Posebno složen  za realizaciju bio je lik koji tumači Nikoli Kojo; lik policajca, majora specijalnih jedinica koji pati od amnezije kao posledice traumatičnog događaja. Intenzitet tog lika građen je «iznutra», psihološkim nabojem koji je smiren (jer je izgrađen minimalnom upotrebom izražajnih sredstava)  ali je jak u ekspresiji i to tako da se gotovo isključivo iscrpljuje u mimici glumca. Takav manir odgovarao je osnovnoj postavci lika jer je takva glumačka igra oslikavala, s jedne strane misterioznost lika a sa druge, beznađe iz kojeg glavni junak ne uspeva da pronađe izlaz.

Likovi koje tumače Bogdan Diklić (pukovnik) i Dragan Petrović (inspektor), kao glavni sporedni likovi, postavljeni su tako da i sa stanovišta priče i u psihološkom smislu, određuju glavni lik. Otuda, oni su i u maniru i u glumačkoj ekspresiji takvi da na vrlo dobar i konstruktivan, podsticajan način, u sadejstvu sa glavnim likom, doprinose izgrađivanju skladne glumačke igre.

Film je dobro montiran i dizajniran; fotografija odgovara osnovnom tonu i dramaturgiji priče; film je produkciono i tehnički opremljen tako da zadovoljava visoke standarde. Sve u svemu, dobili smo pravi spoj žanrovski postavljene priče koja se lepo gleda i sadržaja koji nadilazi žanr. A to je u našem filmu retka pojava.

 

Tag:
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious