Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Od dr Fanka do Makavejeva

Leni Rifenštal Sećanja, izdavači Logos, Zlatni zmaj i Ukronija, Beograd, 2006.

Jedan od najznačajnijih izdavačkih poduhvata iz oblasti filmske umetnosti i kulture uopšte u nas, u nekoliko poslednjih godina, prestavlja objavljivanje memoarske knjige Leni Rifenštal Sećanja. Objavljena u SR Nemačkoj 1987. godine, a potom prevedena na mnoge jezike, knjiga je doživela veliki publicitet i uspeh kod najšire čitalačke publike. Uz opravdano zakašnjenje, ovo izuzetno zanimljivo memoarsko štivo konačno se pojavilo na srpskom jeziku, prvo na Sajmu knjiga prošlog oktobra, a zatim i u knjižarama ovog proleća. Sinhronizovana saradnja izdavača i Jugoslovenske kinoteke bila je pun pogodak, pogotovo što je, uz retrospektivu filmova Leni Rifenštal upriličen i sadržajan razgovor o filmu Trijumf volje, inače najpoznatijeg, najozloglašenijeg i najkontroverznijeg dela ove izuzetne autorke osobenog senzibiliteta i neponovljive poetike.

Rođena 22. avgusta 1902. godine u Berlinu kao Helena Berta Amalija Rifenštal, Leni je umrla u dubokoj starosti 8. septembra 2003. godine u selu Peking kraj Minhena. Od malena sklona umetnosti, prvo plesu (klasičnom i modernom baletu) i slikarstvu, na film je stigla kao glumica sredinom dvadesetih godina prošlog veka. Glumila je u nizu ostvarenja, poznatih kao „planinski filmovi“ u režiji dr Arnolda Fanka. Atraktivna plavuša atletske građe i naglašenog sportskog duha brzo je shvatila filmsku tehniku rada tako da je već 1931. godine režirala prvi igrani film Plava svetlost, za kojim su usledila klasična ostvarenja sedme umetnosti Trijumf volje i Olimpijada 1936. Radeći svoje filmove, nalazila je vremena da glumi i u filmovima drugih sineasta koji su se prosto otimali da je angažuju. Rad uz velikane kao što su Georg Vilhelm Pabst (Beli pakao Pic Palija), Tej Garnet (SOS ledeni breg) i pomenuti začetnik „planinskih filmova“, dr A. Fank, bio je odlična škola inteligentnoj, snalažljivoj, radoznaloj i talentovanoj Leni da uđe u sve tajne sedme umetnosti, posebno u žanru dokumentarnog filma.

Sećanja pokrivaju Lenin život i rad od rođenja pa do izlaska knjige u javnost. Pisano lako, razumljivo i hronološki, ovo štivo je izvor informacija iz oblasti nemačke i evropske kulturne sredine, posebno filmske i društvenopolitičke mreže sprega, netrpeljivosti i intriga.

Turneja plesačice širom Nemačke i po Evropi iznenada je prekinuta ozbiljnom povredom. Prinuđena da se oporavlja, Leni je halapljivo čitala Balzaka, Londona, Zolu, Dojla, Tolstoja i Dostojevskog. Tada je „proširila svoju svest“, a u tome je prelomnu ulogu odigrala spoznaja teorije relativiteta Alberta Ajnštajna koja joj je omogućila nov način posmatranja stvari. Albert joj je tada postao neka vrsta idola. Zaljubljenost u planine i planinarenje i alpinizam, poznanstvo sa Luisom Trenkerom (bivšim pilotom, planinskim vodičem i atletom koji se prebacio na film, prvo kao glumac, a zatim kao scenarista i režiser), koji će joj uskoro postati partner u nekoliko filmova, kao i presudan susret sa dr Arnoldom Fankom, zabeleženi su u knjizi precizno i verodostojno. Dr Fank joj je postao „duhovni učitelj“, od njega je sve o filmu naučila, upijala je sve što je on govorio i radio tako da ga je kasnije nadmašila u svim elementima estetike i poetike sedme umetnosti.

Velikane pokretnih slika od Elizabet Bergner, Konrada Fajta, Bele Balaša, Vernera Krausa i Roberta Flaertija do Valtera Rutmana, Lupu Pika, G. V. Pabsta, Paula Cinera, Maksa Rajnharda i Abela Gansa, Leni je pomenula sa pijetetom i argumentovano. Saradnja i druženje sa njima, uz u manjoj meri sa Jozefom fon Šternbergom, koji ju je želeo za naslovnu ulogu u Plavom anđelu, ali je na njenu sugestiju upoznao Marlen Ditrih, kao i sa Erihom Marija Remarkom, takođe su zabeleženi. Ni difterija nije Leni odvojila od prve veće uloge (Marije Večere), koja je zbog bolesti postala epizoda u filmu Sudbina Habzburgovaca Rolfa Rafe. Upoznala je Anu Pavlovu tokom gostovanja u Berlinu, a oduševljavala se nastupima Džozefine Beker, posebno originalnim „banana-plesom“. Opijena je izašla iz bioskopa posle susreta sa Oklopnjačom Potemkin S. Ejzenštajna, a bila je oduševljena tada malo poznatom Gretom Garbo u filmu Ulica bez radosti (ne Tužni sokak kako je prevedeno u knjizi), shvatajući Gretin magnetizam i glumačku veličinu.

Nekoliko romantičnih veza sa nekim od pomenutih ličnosti začinili su knjigu koja zahteva strpljivog i koncentrisanog čitaoca koji će višestruko biti nagrađen za trud čitanja 680 strana punih informacija i nepoznatih detalja iz istorije, kulture i života u prošlom veku.

Svi filmovi na kojima je radila detaljno su opisani, zatim saradnja i teškoće sa kolegama, tračevi, finansijski problemi, upornost u montiranju snimljenog materijala i, posle dolaska nacista na vlast, stalna pretnja nad slobodom rada od strane dr Gebelsa i njegovih poslušnika, takođe lična i porodična epizoda gde su pomenuti pojedinci jevrejskog porekla, koji su napustili Nemačku.

Prvi susret za Adolfom Hitlerom, fascinacija njegovom ličnošću i uticaju na mase, a zatim i nekoliko ličnih susreta sa njim opisani su, čini se, do detalja. Isto tako i susret sa Musolinijem. Posebna poglavlja, izuzetno značajna za teoretičare i estetičare filma predstavljaju storije o radu na Trijumfu volje i Olimpijadi 1936.

Dramatični razgovori sa Hitlerom, Hesom, Gebelsom, Albertom Šperom i drugim liderima nacističke klike upotpunjuju priču o nastanku tih filmova ukazujući na težak i mukotrpan period montaže u nametnutom vremenskom ograničenju. Požrtvovanost saradnika i fanatična upornost da se filmovi završe po inicijalnoj zamisli opisani su do najsitnijih detalja. Učešća na festivalima i nagrade pomenuti su bez euforije i samozadovoljstva. Borba za vlasnička i prikazivačka prava uslediće nešto kasnije, a političke osude i progoni po okončanju Drugog svetskog rata.

Teškoće tokom Drugog svetskog rata, snalaženje Leni i njene majke prema kojoj je imala posebno emotivan odnos, novčani problemi, preživljavanje i oporavak od iscrpljenosti i bolesti zauzimaju značajan deo ove knjige. Nisu zaobiđeni ni zatvaranje niti progoni od strane okupacionih snaga (Amerikanaca i Francuza), kao i brojna saslušavanja. Rad na filmu Nizija, koji će potrajati decenijama i izazvati najgore komentare i osude šire javnosti, zloba, zavist i ljubomora nekih od saradnika i poznanika iznenadiće svojom žestinom i upornošću.

Od posebne važnosti su Lenina nastojanja da „spase“ kopiju Olimpijade 1936 od francuskih okupacionih snaga, zatim publikovanje Dnevnika Eve Braun za čiju verodostojnost je jemčio Luis Trenker. Tabloidi su gutali laži o Leni iz te knjige tako da je Leni isterala pravdu tek tokom dugog i iscrpljujućeg sudskog spora. Posebna stavka u Leninoj karijeri bila je denacifikacija, otežana činjenicom da su joj mnogi okrenuli leđa u najtežem trenutku. Zloupotreba delova Trijumfa volje u dokumentarnom filmu Ervina Lajzera Majn Kampf, tendencioznom propagandnom antinacističkom delu, koje je bez Lenine dozvole „pokralo“ brojne sekvence montirane uz scene iz koncentracionih logora na krajnje drzak i senzacionalistički način, dovela je do novog spora sa autorima tog ostvarenja.

Skandal sa glumcem Hansom Albersom i poznanstvo sa Anri Langloaom, Anom Manjani, Žanom Mareom, Žanom Koktoom i Vitoriom de Sikom događali su se pedesetih, a Hemingvejeva opčinjenost Afrikom u romanu Zeleni bregovi Afrike prenela se ubrzo i na Leni, koja će od sredine te decenije često odlaziti u Afriku i snimati (prvo fotoaparatom, a onda i kamerom), domorodce i njihove običaje, obrede, rituale i proslave. Kenija, Belgijski Kongo, Ruanda-Urundi, Uganda i Sudan biće njene destinacije, a Masaiji, Nubijci, Samburui, Turkane i druga plemena cilj istraživanja i proučavanja. Posebno su Nubijci odigrali presudnu ulogu tokom njenih putovanja u afričku divljinu koja je opisana na nezaboravan i dramatičan način. Fotografije i filmovi o urođenicima, kao i nekoliko dokumentarnih filmova, ostvarili su globalni uspeh, takođe i predavanja o tim prirodnim i neiskvarenim ljudima izvan tokova i iskušenja civilizacije. Opisana je i revolucija u Sudanu 1964. godine, kao i nastanak knjige o Nubijcima. Nedaće na nekim od Olimpijskih igara, posebno rad na Minhenskoj 1972. i Montrealskoj 1976. godine, odlučnost da se savlada dubinsko ronjenje na Crvenom moru i Maldivima opisani su pri kraju knjige, kao i fotografisanje Mika i Bjanke Džeger u Londonu. Na Prvom filmskom festivalu u Teluridi (Kolorado) 1974. godine, gde je prikazan njen film Plava svetlost, srela je Gloriju Svanson, Frensisa Forda Kopolu i Dušana Makavejeva čiji je film Sweet Movie tu doživeo američku premijeru. Prema rečima Rifenštalove: „Iako je teško bilo moguće zamisliti veće suprotnosti, nego što su one između talentovanog jugoslovenskog režisera i mene, predložio mi je da sarađujemo.“

Kao zaključak nameće se mišljenje da je Leni Rifenštal imala buran, ispunjen i dramatičan životni put, da se s pravom svrstala u besmrtnike sedme umetnosti. Jedina zamerka potpisnika ovih redova je sumnja u njen stav da nije bila svesna progona Jevreja i nearijevaca i postojanja koncentracionih logora u nacističkoj Nemačkoj. Jeste bila okupirana poslom, radila je predano i vredno, ali, čini se, da je teza o odsustvu saznanja šta njeni zemljaci čine širom Evrope neodrživa. Inteligentna i pronicljiva, „morala“ je ili, bar, mogla naslutiti događaje koji još uvek izazivaju zgražanje.

Kapitalno delo izdavaštva nije smelo da ima brojne štamparske i lektorske greške, takođe prevodioci (Nebojša Barać i Dalibor Muratović) koristili su arhaične reči i tuđice (porcionisan, kvariša, utabavanje, zakrčavati, skrajnuti, turbulentan, moje pozvanje, general-luftcojgmajster, natruntan, kolonel, podvojen karakter, gorljivo, asesoar, ovisnost, izumljen), o leksici ne bi trebalo trošiti reči (divljiji, isprobadao hartiju, izbombardovan, raspad karijere, izobećavati). Nepoznavanje uobičajenih termina, geografskih imena i istorijskih činjenica (Radio Mjuzik Hol je postao Rejdio m. h, Hes nije leteo u Englesku već u Škotsku, kinotečki depoi/bunkeri postali su skloništa, Iskija je prevedena kao Išija), ostaju u senci prevodilačkih „bisera“ u pogledu imena filmova i filmskih poslenika: Hildegard Nef je postala H. Knef, Martin Skorsese je M. Skorceze, Abel Gans je postao Ejbel G, meksički Zaboravljeni postao je španski film, Jevrejin Zis je preveden kao Slatki Jevrejin, Drugarstvo je postalo Drugovi, a Gospođica doktor Madam doktor dok su Čovek iz Arana (Man of Aran) i Obala u magli (Quai des brumes) ostali bez prevoda! Najveću transformaciju doživela je poznata glumica iz epohe nemog filma Heni Porten koja je postala muško pod istim imenom!!!  Korekturu i lekturu je potpisala Maja Adžić.

Konačno, kao propust se može smatrati i odsustvo kompletne filmografije Leni Rifenštal, bez obzira na to što je u njenoj knjizi nema. Taj mali izdavački napor umnogome bi pomogao svim onim čitaocima koji nisu upoznati sa opusom ove fascinantne žene i vrsnog sineaste. Šteta!

 

Rubrika: Nove knjige
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious