Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Oči života

Muharem – muzika, oči života, SCG, dokumenatrni, 2005.

Obzirom na način na koji je srednjemetražni projekat filmske i video produkcije ”Krug” iz Niša Muharem – muzika, oči života predstavljan u javnosti, ali i na osnovu površnog uvida u oblast duhovne i materijalne stvarnosti koju je autor Željko Mirković (uz značajnu tehničko – stvaralačku podršku koproducenta, koscenariste i direktora fotografije Ivana Hadži Zdravkovića) iskoristio kao izvor građe za oblikovanje svog sineastičkog produkta, imajući napokon u vidu i kompleks tematskih opredeljenja koja se mogu razaznati u tkivu toga ostvarenja dokumentarističke provenijencije, činilo se da će to delo, izniklo na sve maglovitijoj razmeđi koja filmski razdvaja od televizijskog izraza, biti kudikakmo zanimljivije kao antropološka, kulturološka, u izvesnom smislu i ideološka, nego kao esteteska, umetničkom vrednovanju podložna činjenica. Jer u  Muharemu je jedan od važnijih predmeta tematizacije sudbina slepog Roma (Ciganina), koji je sa svojom porodicom, sklanjajući se od šiptarskog terora, izbegao iz Prištine, što, razmotre li se svi motivi uključeni u tako formulisanu konceptualnu premisu (slepi prognanik nemirna duha, uz to i umetnički daroviti  pripadnik etničke manjine, u kontekstu istorijskim potresima uzdrmanog društva i ratom rasparčane države), zaista deluje kao idealan supstrat za antropološka ispitivanja, no isto tako i za ideološka razglabanja u smutljivom maniru maligne doktrine ”političke korektnosti”. Zbog  svega toga, ali i iz nekih drugih razloga (film je dobio nagradu Zlatni prosjak, Grand Prix televizijskog festivala u Košicama, nagradu za najbolji domaći film na etno-festuivalu u Beogradu i druge), Muharem… je i fenomen karakterističan ne samo za naše, već i  internacionalne (pre svega balkanske, jugoistočnoevropske), mahom ”tranzicione” kulturne modele, u sferi kojih se od stvaralaca očekuje da iznedruju upravo dela ovakvih tematskih usmerenja.

Istina je, međutim, da se takvim, doduše utemeljenim i opravdanim, mada  nesumnjivo izvanestetičkim pristupima, reditelju Mirkoviću i njegovim saradnicima nanosi prilična nepravda, pošto se u javnosti o Muharemu retko govori sa najvažnijeg, umetničkog, autorskog aspekta. A u tom smislu dokumentarac o slepom sviraču bendža po dotrajalim srpskim vozovima nudi u svojih jedva pola sata trajanja znatno više od većeg dela dugometražne domaće igrane produkcije prezentovane ovog leta tokom napornog srpskocrnogorskog festivalskog karavana.

Reč je o pažljivo osmišljenom i realizovanom ostvarenju koje se, budući da je proces izdiferenciranog pridavanja pažnje gotovo u potpunosti usmeren na ključne segmente u privatnom i javnom životu slepog muzikanta Muharema Redžepija, nedvosmisleno može žanrovski definisati kao biografski dokumentarac reportažnoga karaktera. Ali kako je u strukturi filma itekako primetna i nenametljiva poetsko-refleksivna nota, svojevrstan autorov kontemplativni uvid u moguću oslobađajuću, spasilačku funkciju umetnosti i njegovo mestimično uživljavanje u uvek aktuelnu tragiku izgnaničkog vapaja za zavičajem, najpreciznije bi bilo okarakterisati Muharema kao biografsku dokumentarnu reportažu sa elementima filmskog eseja. I iako bi se na nivou tematike na prvi pogled vodećom temom mogla učiniti ona koja se skriva za pomalo rogobatnom metaforom u naslovu filma (Muharemova sklonost prema muzici ipak je, kako će se ispostaviti, samo prividna tema) ili ona o progonstvu Muharemovom sa Kosova i Metohije, pažljivijem se gledaocu verovatno neće desiti takav propust  te će, uočivši da je glavna tema zapravo junakova borba za formiranje i očuvanje potomstva, Mirkovićevo ostvarenje doživeti i shvatiti onako kako bi i trebalo, dakle bez  uobičajenih etničko – socijalnih predrasuda. Potvrda takvog tematskog ustrojstva je i način na koji je delo strukturisano. Dok su uvodni minuti rezervisani za plasiranje najelementarnijih informacija o Muharemu, uključujući tu i njegovo situiranje u nedavni ili aktuelni društveno-istorijski i socijalni kontekst  (protagonistove šetnje po Nišu i razgledanje izloga, kratko prisećanje na bombardovanje Prištine i bekstvo porodice Redžepi otuda u užu Srbiju, napomene o tome kako je slepi muzičar počeo da svira na bendžu po vozovima), pravi ”zaplet” počinje stupanjem na scenu najmlađeg Redžepija, Abela, i to onoga trena kada deda počne da mu pripoveda pravu melodramsku, no ipak faktografski istinitu storiju o njegovim dvema babama.

Sve što sledi – i prisećanje na besplodni Muharemov brak sa njegovom velikom ljubavlju Nadirom, i osvrt na vanbračnu vezu sa izvesnom Sanijom koja će mu roditi sina Turkijana, i priča o pokušaju življenja sa obema istovremeno i pod istim krovom, i reminiscencija na Sanijin odlazak od njega usred trudnoće, i kazivanje o neočekivano efikasnoj Muharemovoj akciji preuzimanja deteta od Sanije, i tugovanka o Nadirinoj smrti u izbeglištvu, i emotivna, mada pomalo statično izvedena scena u kojoj Muharem peva uspavanku Abelu, i dedina želja da poživi bar toliko da uspe da odškoluje unuka – čista je ispovest slepog muzičara o njegovoj grčevitoj borbi za opstanak i produženje porodičnog stabla Redžepijevih. Muharemovo progonstvo i želja za povratkom u zavičaj ponovo su u centru pažnje tek u samoj završnici filma, čime se jasno  potvrđuje status te teme kao prateće, pomoćne, sporedne, ali svakako veoma bitne za potpuno razumevanje ličnosti protagoniste koji nam se ispoveda.

Da se ne radi o delu za jednokratnu upotrebu (prikazivanje) svedoče i njegove  narativna i temporalna slojevitost koje se, ne samo blagodareći autorima, nego i nerazmrsivom spletu istorijsko-političkih okolnosti, čine iznenađujuće kompleksnim i retorički uverljivim. Razumljiv nedostatak adekvatnih prizora  koji bi trebalo da dočaraju kakvu – takvu atmosferu negdašnjeg Kosova i Metohije, reditelj Mirković uspeva vešto da prevlada korišćenjem crno-belih fotografija koje tako, u kombinaciji sa deskriptivnim, uz to i  narativno i hronotopski  funkcionalnim kadrovima snimljenim iz voza u pokretu (simbol protoka vremena i stalnog lutanja prostorom), postaju bitno stilsko obeležje narativne prošlosti i prihvatljiva ilustracijska podloga pripovedanog vremena.

Nasuprot tome pripovedno je vreme ostvareno kondenzacijom obilja raznovrsnog materijala –  od, za dokumentarce tipičnih, direktnih protagonistovih kazivanja pred objektivom kamere, preko Muharemovog  pripovedanja iz off-a, sviranja i pevanja (pokrivenih prizornim detaljima unutrašnjosti vagona), pa do specifičnih solo muzičkih tačaka u kojima se susrećemo sa skoro pa školski efektnom primenom sinhrone muzike, budući da je većina poznatih kompozicija koje slepi virtuoz interpretira na svom bendžu upotrebljena zato da bi naglasila dramske ili podvukla emotivne aspekte prezentovanog Muharemovog životopisa. Budućnost je, opet, prisutna tek u nagoveštajima, u Muharemovim nadanjima, željama i intimnim projekcijama, i to, kako i priliči, na samom kraju filma, tamo gde u  ispovest protagoniste, baš kao što to beše slučaj i na početku, ponovo prodire iskonski zov zavičaja.

Za razliku od sličnih domaćih radova – u rasponu od televizijskih reportaža (mahom informativnog, vrlo retko dokumentarnog tipa) do raznih neuspelih, vizuelno nedorečenih, narativno neuobličenih «dokumentarističkih” pokušaja  kakvi se kod nas često viđaju čak i u zvaničnim konkurencijama uglednih sineastičkih manifestacija, poput Festivala kratkometražnog i dokumentarnog filma u Beogradu – Muharem – muzika, oči života je ostvarenje koje se, iako ostvareno u elektronskoj tehnici, apsolutno odlikuje filmskim vizuelnim rukopisom, filmskim ritmom i tempom, izrazito filmskim tretmanom vremena i prostora… sa čim se neko možda i neće složiti, što je dobar povod da se nastavi rasprava o sukobu najuticajnijih masovnih medija našega doba.

 

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious