Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Obračun sa odustajanjem

ODBAČEN, Srbija 2007. Na tragu istog ili sličnog autorskog stava i potrebe da se odredi prema traumatičnim godinama koje su za nama, potrebe koju je na sebi svojstven način otelotvorio u prethodnom filmu Buđenje iz mrtvih, Miša Radivojević se sada određuje prema nekim od posledica moralnog i duhovnog rasula, kojeg smo danas svedoci.

Miloš Radivojević

Da bi stvar zaoštrio do kraja, on svog glavnog junaka modeluje tako da on ima osobene moralne i životne stavove, koji se teško uklapaju u društvo i vreme, koje prevashodno odlikuje netolerancija. A da bi u čitavom tom poslu ostao bez ostatka iskren, Radivojević glavni lik, priču i pojedine situacije temelji na sopstvenom životnom iskustvu, sudeći po prepoznatljivim autobiografskim elementima. U pitanju je neka vrsta «totalnog autorskog filma», u kome je dominantno  autorovo osećanje  sveta i to na svim ravnima filma: od upotrebe scenarističke građe, preko postavke priče i likova u okviru sopstvenih moralnih, filosofskih i životnih načela, do stilskih odlika filma.  Pre odjavne špice piše: «Posvećeno onima koji iz ličnih razloga odustaju i odlaze u prošlost i snove». Radivojević ne odustaje od potrebe da se obračuna – čak ni sa tim odustajanjem.

Ko je bezimeni «On», glavni lik u filmu, i zašto je odbačen? On je bivši novinar (urednik na televiziji) koji na početku filma dobija otkaz u domaćoj filijali multinacionalne banke, jer se njegov rad, način života i maniri ne uklapaju u novoustanovljeni sistem vrednosti. Razveden je, ima ćerkicu a majka mu je u staračkom domu. On ih voli i o njima, na svoj način, vodi računa, baš kao što prihvata i «razume» šeficu odeljenja banke čijom odlukom je izgubio posao. On čak ima razumevanja za, po njemu, čudne reakcije ili pak indolentnost okruženja. Njega , međutim, niko ne razume. „On“  je okružen svetom  mediokriteta  kojima je novac jedino merilo uspeha  («novac je važan samo kada ga nemaš», kaže “On”), svetom koji ne poznaje toleranciju, koji je lišen duhovnosti i tananih osećanja. To je svet u kojem biti drugačiji i osoben ne predstavlja kvalitet, osobine koje današnje društvo uglavnom ne ceni i ne uvažava. “On” nema ni  snage ni volje  da se protiv takvog sveta bori;  ironično ga  registruje i pasivno sažaljeva; povlači se i ne vidi drugo rešenje osim da sebe  dostojanstveno poništi (samouništi). Na kraju je sasvim nevažno to da li ga i u kojoj meri sredina odbacuje ili ne; on revnosno  odbacuje samog sebe i prepušta se tihoj  autodestrukciji.

Prvi deo filma je  analitičan: definiše  psihologiju glavnog lika, sredine i vremena. Poetika drugog dela  je portret  duhovnosti glavnog  junaka. Radivojevićev rediteljski postupak u skladu je  sa poetikom i načinom filmskog kazivanja čije osobenosti poznajemo iz njegovih prethodnih filmova. Na delu su Radivojevićeve uobičajene dužine kadrova, uglovi kamere, montažni ritam, kojim određuje i naglašava psihologije likova i atmosferu filma. A ta atmosfera, kako film odmiče, u sve većoj meri sugeriše klaustofobičnost glavnog junaka, njegovu nesposobnost da pronađe izlaz iz psihološkog i životnog ćorsokaka. Odbačen je, u tom smislu, stilski dosledno izveden film.

Glavnu ulogu igra Svetozar Cvetković. Određenje lika prema sebi i njegov odnos prema  ostalim likovima, presudni su  za sva značenja koja film sugeriše. Dakle, autentičnost lika i, posledično, uverljivost same priče, zavisili su, u dobroj meri, od postavke, razrade i glumačke kreacije. Cvetković je odabrao verovatno najbolje rešenje: lik je izgradio na  svom «osnovnom glumačkom stavu», dakle na sopstvenom,  bazičnom  glumačkom  habitusu. To je podrazumevalo minimalnu upotrebu izražajnih sredstava, dakle, svedenost u gestama i mimici.

Takva  vrsta glumačke igre često nosi  rizik zapadanja u manir,  posebno ukoliko karakter tokom filmske  priče ne doživljava velike promene. A to je upravo ovde slučaj. To se na momente osetilo u središnjem delu filma, ali promene unutar radnje filma i promena atmosfere u poslednjoj trećini filma otvorili su Cvetkoviću prostor za male pomake u bojenju lika i upotrebu novih elemenata iz sopstvenog registra, naravno, u skladu sa promenom psihološkog stanja glavnog lika.

Ostali likovi u filmu u velikoj meri su  podređeni   razvoju  glavnog; u skladu sa glumačkim prostorom koji im je ponuđen, posebno korektne role ostvarile su  Renata Ulmanski (majka) i Ljiljana Medješi (bivša žena).

Film Odbačen  predstavlja  neku vrstu katarzičnog  komentara Radivojevića na «novo vreme» (i «nove ljude»). Taj  film je dokaz da u Srbiji  još uvek postoji nešto što bismo mogli nazvati moralnom odgovornošću autora i novom  pokušaju da se uspostave  porušene lestvice  vrednosti. Autora koji se, pri tom, nikada ne odriče svog osećanja i poimanja  sveta, nego ostaje dosledan i  sebi i svom načinu filmskog mišljenja.

 

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious