Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Objedinjeni u vremenu

Jedino preko poruka Kosovskog mita danas i možemo da razumemo „nerazumne“ reči junakinje filma Voz, upućene sinu dok ovaj marta meseca 1999. godine odlazi u rat, u susret i neizvesnost novog Kosovskog stradanja: Budi dobar, sine, i slušaj!

piše: Žarko Dragojević

U tome i jeste delotvorna snaga i istina svakog velikog mita, duhovno-duševnog konstituenta jednog naroda: da nas objedinjava i čuva u Vremenu.

Sasvim neočekivano za naše nove kulturne prilike, ali i proklamovanu novu ideologiju života, u vreme zahuktalih haških optužnica i danima horskog nadmetanja u osudi Vojske Jugoslavije, njenih komandanata i pripadnika, pojavljuje se jedan film, na ovogodišnjem Festivalu kratkog metra u Beogradu, gotovo stidljivo, kao u strahu, od drugog, ali i od samog sebe, koji, najednom, sve vraća na „staro“: vraća na starogovor o „čojstvu i junaštvu“ srpske vojske i srpske ratničke svesti. I da stvar bude čudnija takav film biva nagrađen prvom nagradom, Gran prijem festivala, odlukom kojom članovi festivalskog žirija nailaze na odijum vladajućih, novo-starih, kultur-propagatora, bivaju proglašeni za konzervativce starostavnog ukusa (1). Reč je o dokumentarnom filmu Voz, reditelja Gorana Kostića, u proizvodnji Vojnog filmskog preduzeća „Zastava film“ iz Beograda.

Čime ovaj film jednostavan u izrazu i postupku pobuđuje pažnju? Pre svega svojim etičkim sadržajem zasnovanim na arhetipskim pretpostavkama srpske vojničke volje, odvažnosti i časti. Ali ovime on upućuje i na jedno dublje estetičko pitanje: u kakvom su odnosu umetnost i mitska svest, potom umetnost i ideologija? Jer film o kojem je reč, Voz, upravo i jeste disonantan tekućem trendu u našoj kinematografiji, započetom ranih devedesetih, odmah po izbijanju ratova na ovim našim prostorima, time što stoji gotovo usamljen (uz poneki retki izuzetak) naspram jedne gotovo jednoumno oblikovane filmske slike stvarnosti u kojoj se srpski borac, oficir i vojnik, iz poslednjih ratova, prikazuje pretežno kao neko ko ratuje bez dru ge nužde i ideala do zarad odbrane i pod pritiskom svoje nekakve mitske prošlosti. Kao takav taj borac, naravno, u kontekstu ovakvog pristupu mitu i mitološkoj svesti, po definiciji, jeste zaostali, bez pameti, retrogradni, neprosvećeni Balkanac, koji, ako nije očevidni onda zasigurno jeste potencijalni zločinac, zato ga treba na civilizacijskom, istorijskom, a ako je moguće i fizičkom planu eliminisati. Jasno je da se tu ne radi ni o kakvoj „poetici crnila“, „crnom filmu“, „crnom relaizamu“ i sličnim umetničkim koncepcijama davno već viđenim i apsolviranim u svetskoj, pa i domaćoj kinematografiji, niti mogućoj umetničkoj kritici društvene stvarnosti, u pitanju je jedan nametnuti, pseudo-umetnički oksimoron, to jest ideološko-politički govor maskiran elementima estetskog.

Naravno, niko ne može da tvrdi da među Srbima u ovim ratovima nije bilo i ratnika-sumasišavših, idiota, ubica i zločinaca, kao uostalom što ih bilo i među njihovim neprijateljima, uključujući i takve koji sebe nazivaju prosvećenim Evropljanima, odnosno civilizovanim Amerikanacima, ali jedno je o tome govoriti kao o neizbežnoj činjenici rata, njegovoj odvratnoj stvarnosti, a drugo pokušavati od toga stvarati tobožnje umetničko-mitske predstave o karakteru jednog naroda, što zapravo nije ništa drugo do vrsta specijalnog rata protiv toga celog naroda. Kada o tome govorimo kao o činjenici rata mi po prilici kazujemo istinu, ali kada pokušavamo od toga da načinimo tobožnju estetsku predstavu – večno važnu – prelazimo u domen ideološkog govora, koji je po definiciji laž i manipulacija u službi volje za vladanjem i moći.

Danas je značenje pojma mit teško omeđiti. Njegova upotreba se izlila u mnoge oblasti govora. Mada se radi o najstarijem obliku društvene svesti iz kojeg su se kasnije izlučili i svi drugi (religijska, filozofska, naučna, umetnička svest), upotreba ovog pojma često je bivala pogrdna. Racionalna, prosvećena misao obično je pod pojmom mit i mitskog mišljenja podrazumevala (i podrazumeva) ono što je njegova spoljašnja ljuštura, izmišljenu, neistinitu priču sa nestvarnim sadržajem, suprostavljajući joj istorijsku, racionalno-filozofsku ili naučnu istinu. Naravno, u duhovnom smislu takav stav je bio i ostao besplodan, jer suština mita i klasičnog mitskog mišljenja nešto je sasvim drugo. Ona se do kraja racionalno ne može razotkriti. Mit je jedna intuitivna slika sveta koja se izdiže iznad racionalnog i stvarnog u težnji da otkrije prvu ili poslednju istinu sveta i smisao čovekovog bivstva u njemu. Ta slika nije deljiva na svoje sastavne delove racionalnog i iracionalnog, stvarnog i nestvarnog, čulnog i natčulnog, fizičkog i metafizičkog i nju je, kao takvu, moguće pojmiti jedino duševno-duhovnom celinom bića. Zbog toga i može da se tvrdi da je mit najvažniji oblik kolektivne svesti jednog naroda (Kasirer) i da je mitologija jednog naroda sve ono što ga je učinilo određenim narodom (Šeling), sve do gromke tvrdnje (Ničeove) da svaka kultura bez vlastitog, autohtonog mita gubi svoju zdravu, stvaralačku prirodnu snagu, i da nema kulture koja može opstati bez mita.

Svakako mitove je moguće i rušiti, ali svako nasilje nad njima skriva opasnost duhovnog rastakanja kulture opasane njime, sa nepredvidivim posledicama po moralni i duševni život naroda iz koje se određeni mit iskorenjuje. Ne treba smetnuti sa uma da je bitna osobina svakog pravog i velikog mita njegova moralno-duševna svrhovitost. Jedan narod se rađa rođenjem svojih mitova. Bez mita stvoritelja skoro da je nemoguća njegova duševno-duhovna konstitucija. Ispričaj mi mitove svoga naroda, pa ću ti reći ko si!

Laičku pometnju u razumevanju i upotrebi pojmova mit i mitskog mišljenja unela je, pored ostalog, i novovekovna pojava pojma ideologije. Vrlo često, u mnogim diskursima, danas se o ideološkoj svesti govori kao o mitskoj.

Savremenim mitovima se proglašavaju tekuće ideološke predstave i tvorevine u svim oblastima mišljenja. Pometnja je donekle i razumljiva sudeći da prirode mitskog i ideološkog mišljenja imaju nečega zajedničkog, ali i onoga što ih razlikuje kao nebo i zemlju. Pre svega sadržaji mitskog mišljenja su sakralni, a ideološkog profani. Suština mita je vera u neku transcendentnu stvarnost, ideologije uvid u moć nekog mišljenja. Cogito ergo sum vodeće je načelo ideologa, nasuprot tome za mitologa vera je biće. Stvarnost mita je kosmogonijska, ideologije istorijska. Proizvodi mita su kolektivni arhetipi svesti, ideologije masovni stereotipi. Oličenje mita je vera u neki smisao, ideologije volja za moći i vladanjem. Mit je kosmička istina bića, ideologija, lažna, pseudo, prazna ili izmanipulisana svest. Naposletku, trajući mitovi se grade i oblikuju, ideologije dotrajavaju i raspadaju.

Umetnost je govor sličan mitskom, mada ne ovome u potpunosti i analogan. Ono što ove dve govorno-izražajne forme čini korelativnim pojmovima jeste činjenica što obe svet svojih predstava i ideja nastoje da čulno izraze. Jer dok ideolog svoje predstave i ideje samo saopštava, logički izlaže i simbolički označava, situira u istorijsko vreme, umetnik nastoji i da ih izrazi, pronikne u njihov metajezički, metafizički samim tim i nadistorijski smisao. Zbog ove svoje okrenutosti onostranom umetnost i jeste pogled na svet i osećanje života koji se protežu preko granica materijalne stvarnosti u potrazi za prvobitnim Smislom svega postojećeg. Kao takva ona je uvek u neposrednoj korespodenciji sa mitom i mitskim mišljenjem i samim tim antipod dobu racionalističko-materijalističke prosvećenosti odnosno, današnjem vremenu nauke i tehnike. Sva novovekovna shvatanja o beskorisnosti umetnosti (Kant) ili njenom kraju (Hegel) kao i evidentna kriza umetničkog stvaralaštva u modernom dobu, njegova društvena marginalizacija, izviru iz ove neprilagođenosti arhaične strukture umetničke svesti, novovremenoj svesti materijalističke opijenosti i intelektualno-pojmovne dominacije.

S druge strane, nije uvek lako izbeći balast ideološkog govora unutar neke umetničke forme. Jer i umetnost se obraća idejama, ali na poseban način: traganjem za njihovim smislom. Očitavanje smisla je konačna svrha svakog autentičnog umetničkog sadržaja, dok cilj ideološkog jeste samo očitavanje nekog mišljenja. To mišljenje, kao takvo, može da bude tačno ili netačno, ali ne i istinito. Jer istina podrazumeva uvek i veru u neki smisao i zbog toga je ona ideološkom mišljenju nedostupna. To šta neki filmski autor, na primer, tvrdi i misli o nečemu, nekom problemu života ili stvarnosti, sa stanovišta umetničkog doživljaja sasvim je nevažno i nebitno, pa makar to bili Godar, Tarkovski, Bergman ili Felini. Za umetničku tačku gledišta važna je i bitna njihova vera u smisao onoga što govore i o čemu u svojim filmovima misle i svedoče, dubina te vere je ekvivalentna snazi njihovog umetničkog izraza. Njihova iskrena vera je, dakle, njihovo umetničko biće, a ne ideološki stav. Na taj način, umetnik ono o čemu govori uznosi iznad istorijskog vremena, i istina koju pokušava da otkrije i izrazi postaje nadvremena istina bića, pa makar u tome i ne imao uspeha. Bez vere, nosioca smisla i mesta na kojem obitava istina, njene trancedentne stvarnosti, čovek može biti ideolog, nečiji ili nečega, u krajnjem možda i esteta, žongler, ali ne i umetnik. Otuda imaginarni, fiktivni, nestvarni sadržaji umetničkih dela nisu u biti i neistiniti, kao što i obrnuto, stvarni, faktografski, istorijski sadržaji dela nisu obavezno istiniti. Kriterijum istine ovde je vera u smisao moguće egzistencije, a ne goli i suri činjenični dokaz njene evidencije.

U ovom svetlu posmatrano primećujemo kako je film Voz gotovo u celosti sačinjen od mitskih konstrukata, uspevši skoro u potpunosti da izbegne zamke ideološkog, samim tim i političkog govora, što imajući u vidu temu i sadržaje kojima se film bavi, nije bilo ni malo lako.

O čemu to i na koji način govori pomenuto delo?

Da ponovimo u pitanju je dokumentarni film u najčistijem značenju reči. Kako nas obaveštavaju ljudi iz „Zastave filma“ i postupak njegove realizacije pripada sferi takozvanog čistog dokumentarizma. Naime snimljeni filmski (video) materijal od kojeg je delo sačinjeno nastao je metodom faktografskog zapisa. Vojni snimatelj „Zastava filma“, Mirko Lukanović, po službenoj dužnosti kamerom je propratio odlazak, vozom, jedne vojne jedinice, tačnije samo jedne grupe vojnika, redovnog sastava, na Kosovo, noć uoči početka Nato bombardovanja Srbije, 1999. godine (2). Snimljeni materijal je čamio u arhivu „Zastave filma“, na policama, sve dok ga tri godine posle nastanka nije preuzeo reditelj Goran Kostić, inteligentno pregledao, dao umetničku formu i, evo, prikazao.

Šta je to sve mitsko, dakle, nadvremeno i nadistorijsko, u ovome filmu? Pre svega, to su teme Voza i Kosova.

Slika voza se u kulturi modernog doba, posebno u domenu poetskog stvaranja, izdiže u univerzalnu, mitsku metaforu prakse čovekovog kretanja, njegovog putovanja kroz prostor i vreme; putovanja kojim on (čovek), najpre, sagledava i savladava prostore fizičke realnosti sveta koji ga okružuje, a potom i vreme svoga trajanja u tome svetu. Konstitucija pojma vreme u ovoj slici veoma je bitna. Jer pojam vremena se stiče samo u odnosu prema fenomenu kretanja i mogućnosti njegovog čulnog opažanja. A sve se na ovome svetu kreće, putuje, počev od kretanja čestica u atomima do kretanja nebeskih tela. I nema uvremenjavanja života bića i stvari bez iskustva opažanja njihovog kretanja. Onda kada se zaustave u svome kretanju, u čulnom smislu bića i stvari nestaju, napuštaju horizont realnog vremena i postaju bezvremeni, večni. U narodu ume da se kaže za nekog kada umre, da se rodio, što nije ništa drugo do intuitivno označavanje bezvremenog i večnog. Večnost je otuda imaginarno vreme, trenutak u kojem svet niti stoji niti se kreće, apsolutna kinetička nula, trajno mirovanje, nadvreme. Otuda su slike voza i putovanja tu da izraze ukupno biće Univerzuma, sudeći da po definiciji apercepcija vremena podrazumeva percepciju kretanja, a kretanje postojanje prostora kroz koji se kreće. Ali, svojim značenjem ova slika dobacuje i dalje: postavlja pitanje Smisla čovekovog postojanja u tom i takvom Univerzumu. Čim se uspostavi Večnost javlja se i Smisao. Drugim rečima, Slika putovanja – to je jedna velika poetsko-mitska predstava naše vazdašnje upitanosti ko smo, šta smo i kuda idemo? Slika koja nije nova i koja se ponavlja, ne u jednoj mitologiji sveta, i ne u jednom umetničkom iskazu, mnogih naroda. Radi se, dakle, o drevnom kolektivnom arhetipu koji kadgod zazvuči u našem duhu otkriva u njemu volju za smislom, a volja za smislom nije drugo do osvedočenje prisustva u čoveku volje za postojanjem.

Tako nas slike, kadrovi, putovanja grupe vojnika Vojske Jugoslavije u filmu Voz, njihovo odlaženje u rat, mada izrazite u svojoj dokumentarnoj fakturi, konkretnom označavanju jedne situacije ovde i sada, jednog našeg istorijskog trenutka, svojom čistom, svedenom vizualizacijom i finom ritmičkom kadencom, uvode u auru mitskog, transcendirajući ono što je pojedinačno, sadašnje i istorijsko, uopšte, bezvremeno i nadistorijsko. Ono što u ovim slikama pleni i što ih čini otkačenim u izrazu jeste izgled lica tih mladih vojnika koja posmatramo na ekranu, lica koja su do neverovatnosti mirna, blažena, i kada ćute, i kada spavaju, i kada pevaju, i kad se smeju, i kada plaču. Mada, ti mladići, idu u rat, u susret nečemu što je po prirodi stvari „destrukcija i haos“, „strah i drhtanje“, „buka i bes“, ‘’krv, znoj i suze“, „jad i bol“, naposletku, idu u susret svojoj mogućoj fizičkoj smrti, njihova lica su anđeoski čista, bez grča i napetosti, nervoze, ne uznemirena, lišena bilo kakvih strasti, želja ili htenja, a kamoli straha, kao da su zatečena u nekakvom emocionalnom statikumu čiste čovečnosti, koja ih iz stanja ovozemaljskog, egzistencijalnog i prolaznog vodi ka nečemu nebeskom, esencijalnom i neprolaznom. Dok ih gledate ne možete a da ne pomislite: Bože, znaju li oni kuda će? Da li je njihov blaženi mir možda posledica njihovog neznanja o tome kuda idu i šta ih čeka, a njihovo neznanje greh onih koji su učinili da oni to ne znaju? Ali naša prizemna, civilna upitanost, reklo bi se u tom trenutku možda i kukavička, brzo biva razvejana sa ekrana kada nam jedan od mladića, vojnika, kao da pogađa naše (po)grešne misli, vedro, ali i prekorno, saopštava: „Idemo na Kosovo, pa šta?“ Na taj način direktno nas upućujući na iščitavanje druge teme, okosnice filma, drugog mita, Kosovskog.

Kosovski mit je središnji mit srpske kulture. Kamen međaš našeg duševno-duhovnog uzrastanja kroz vekove. Po mišljenju Vladimira Dvornikovića „najkarakterniji etnopsihološki dokument svih Jugoslovena“, dokument sa kojim srpski narod, jedini sa ovih južnoslovenskih prostora, ulazi u svetsku religioznu istoriju (3). Mada religioznog porekla i najpre u funkciji religioznog života naroda u ropstvu, ovaj mit je prekoračio granice religijskog transformišući se u kulturnu ideju od suštinskog značaja za nacionalnu svest i moralno bića srpskog naroda. Upravo to prekoračenje granica religijskog i izlivanje u svetovno i istorijsko učinilo je da ovaj mit kasnije naiđe na nerazumevanje mnogih interpretatora, posebno stranaca, a u najnovije vreme i samog našeg naroda, tačnije dela njegove inteligencije. Upravo su minuli ratovi i naši porazi u njima poslužili ovoj laičkoj svesti, u suštini neobrazovanoj, samim tim i nekulturnoj, da se sa više nego trijumfalnim cinizmom naruga i „Svetom knezu Lazaru“, i njegovom „carstvu nebeskom“, i „kosovskom zavetu“, i „vidovdanskoj osveti“ i narodnoj poeziji, suvom zlatu naše kulture, koja sve to spominje i pamti, i mnogo čemu drugom. Zato možda nije na odmet češće ponavljati da Kosovski mit nije nikada bio, a nije to ni danas, nekrofilijska oda smrti i pogibiji, slavljenje poraza, još manje ratnički poklič Srba, nego da je to srpska nacionalna Hristijada (sintagma Dvornikovićeva). Nema ništa u slici toga mita a što nije preslikano iz jevanđeoske slike stradanja Hristovog. „Kosovska večera“, poslednja večera pred bitku kneza Lazara sa srpskom vlastelom koja je krenula u boj, šta je drugo nego naš narodni prepev i poistovećenje stradalničko sa Hristovom „Tajnom večerom“ (Last supper – Poslednja večera -kaže se na Zapadu), njegovog poslednjeg susreta sa apostolima pred svoje zatočenje i kasnije stradanje. Ko je Vuk Branković u toj priči do Juda Iskariotski. Konačno ko je prvi propovednik ideje o „nebeskom carstvu“? Nije valjda to car Lazar. Vera u ideju vaskrsenja i odlazak u „carstvo nebesko“ jeste kruna religioznog života svakog hrišćanina. To što je narodni genije pripisao knezu Lazaru odluku da je umesto zemaljskog carstva izabrao nebesko nije bilo ništa drugo do poziv porobljenom narodu da se ne odrekne vere svojih otaca i svoga duhovnoga bića, ma kolika cena tome bila. „Bio je to kult smrti – u ime života, veli Dvorniković, izdigao ga je nesvesno sam narod, za koji je katastrofa svojom potresnom dubinom postala religioznim doživljajem (. . . ) Sećaj se smrti da se digneš u jedan viši i puniji život! Smrt je podstrek života. Tek ona daje – u snazi kontrasta – vrednost i smisao životu. To je pozitivna funkcija smrti i njenog kulta. Život je puniji, jači i dublji, uopšte i jeste po tome život što postoji – smrt. (4)“ Ruski mislilac Nikolaj Danilevski izvorište Kosovskog mita vidi u srpskom narodnom sećanju na jedan stvarni istorijski događaj presudan po sudbinu Vizantije i istočnog hrišćanstva, Florentinski sabor (5), koji su Papa i Zapadna Evropa sazvali ne bi li navodno pomogli Vizantiji pred najezdom Turaka, ali pod jednim uslovom da se ona odrekne svoje duhovne ideologije, odnosno pravoslavne dogmatike. Vizantija je to odbila radije pristajući na „političku smrt i sve užase varvarske najezde nego na izdaju vere (6)“. Po mišljenju Danilevskog srpsko epsko predanje o Kosovskom boju i odluka cara Lazara da se „privoli carstvu nebeskom“ umesto zemaljskom jeste simbolička duhovna transpozicija ovog istorijskog događaja. Ovako strukturiran Kosovski mit je učinio da se Srbi u dugim vekovima robovanja pod Turcima održe u veri, ali kako dobro primećuje Vladeta Jerotić, to im nije pomoglo da ne budu raja (7). I to je već novo pitanje. Upravo mesto gde se religiozni sadržaj mita preliva u svetovni, opštenacionalni. Jer pojam slobode uopšte, širi je od pojma religioznih sloboda. Da bi se bilo slobodan, ne biti raja, potrebno je bilo povratiti svoju državu. I drugim sredastvima osim očuvanjem vere. I tu se u narodnom predanju mit o očuvanju vere prelio ili ukrstio sa mitom o žalu za izgubljenim carstvom, to jest državom, i večnom čežnjom za njenom obnovom, kao velikom metaforom sanjane slobode. Ali taj viševekovni vapaj srpskog naroda da bude slobodan, tu poetsku metaforu svoje ljudskosti, današnji neprijatelji Srba nazivaju -Programom za srpski državni imperijalizam. O tempora, o mores!

Da se vratimo našem filmu. Omeđen sa dva velika mitska konstrukta, mitom o večnom putovanju u potrazi za Smislom i mitom o Smislu kosovskog stradanja, koji se uspešno sustiču u njegovoj strukturi, film Voz poetski spretno nadilazi istorijski trenutak u kojem se radnja filma odvija, zatvarajući sebe na taj način, svoju formu, iznutra, od mogućeg upliva ideoloških, pa i političkih kodova. I to je ono što ga čini sa jedne strane celovitim umetničkim delom, nadvremenim, a s druge, štiti od nasrtaja savremenih zatočnika beskrupulozne volje za moći, vladanjem i manipulacijom.

Međutim, nije to sve što može da se vidi i iskusi u ovom filmu. Ono najfascinantnije i najzačudnije u duhovnom smislu čeka nas na njegovom kraju, finalnoj sceni. Nešto što u poetsko-mitskom pogledu ovaj film ucelinjuje, a u idejnom uverava u istinu i istinitost prikazanog. Evo kratkog opisa toga finala: Voz zaustavljen, usred noći, u jednoj provinciskoj stanici, sablasno pustoj; na prozoru jednoga vagona stoji vojnik i razgovara sa svojima, ocem, majkom, sestrama, možda suprugom i još nekim rođacima, njih nekoliko okupljenih pod prozorom vagona, izašlih valjda u susret vozu, da vide, u prolazu, mahnu i pozdrave sina vojnika. Razgovor je tih, diskretan, jedva čujan, svakodnevan, ali i svečan. Voz kreće. Roditelji, mašući idu, trče za vozom, koji ubrzava, upućujući sinu poslednje reči pozdrava, oproštaja. I dok se iz mraka čuju reklo bi se u takvoj situaciji očekivane očeve reči, upućene ne samo sinu, nego i njegovim drugovima: „Čuvajte glave!“, dotle majka izgovara reči, koje, čini se, ne bi mogli da se sete Dostojevski, Tolstoj i Čehov zajedno. Ne bi mogao to da učini ni Bora Stanković. „Srećan put!“, veli majka sinu, najpre, a onda dodaje, i ponavlja: „Budi dobar, sine, i slušaj! Srce majkino!“.

„Budi dobar, sine, i slušaj!“, poslednje su reči koja je imala jedna majka da uputi sinu pred njegov odlazak u rat. Veličanstveno. Čije su to reči? U trenutku, racionalno-prosvetiteljski duh može da se upita: da li je ta žena bila svesna onoga šta govori? Da li je uopšte znala kuda taj voz ide? Šta sve može da joj se dogodi sinu? Gde je tu razum? Gde logika? Shvata li sin te reči? Da li mu je ikada pre toga dok ga je uzgajala govorila o tome šta znači biti dobar u ratu, i slušati, da bi on sada mogao te pouke i da se drži? I zaista šta znači biti dobar u ratu? Znali ko? Da li to znači ne pucati, dok na tebe pucaju, ne ubiti, dok te ubijaju. Šta znači – slušati u ratu? I koga slušati? Da li slušati, povinovati se svakoj naredbi, komandi, bez pogovora, pa i onoj najgoroj, najnerazumnijoj? Ili reći neću, i tako ostati razuman, a neposlušan? Konačno, šta je to razumno u ratu, a šta nije? Ima li razumnog rata? Doista, šta je to majka poručivala sinu, dovikujući mu, „Budi dobar, sine! I slušaj!?” Ko je ta žena, što tako zbori?

Navedene reči čini dubokim, ali i potresnim, pre svega, situacija u kojoj su izgovorene. One nisu obične zato što nisu racionalne. A nisu racionalne zbog toga što je njihovo izvorište metajezičko, arhetipsko, mitsko. One su nesvesni izraz bića, odraz njegove unutarnje duševne konstitucije. U pitanju je, najpre, arhetip majčinske ljubavi. Svaka prava majka želi da joj dete „od kolevke pa do groba“, bude dobro i poslušno, u svakom pogledu. I to mu stalno ponavlja, dok ga uzgaja, a uzgaja ga dok je živa. Svaki majčin pogled upućen detetu, svaka reč, svaka misao ili poljubac, odišu tom željom. Ali ove reči ovde izražavaju i nešto posebno, više: obelodanjuju moralno lica jednog naroda. U kome to narodu još majke ispraćaju svoje sinove u rat rečima: „Budite dobri i slušajte!?” Ko su to žene, što tako zbore? Da li samo Srpkinje, ili ih ima i u drugim narodima, ne znam. Ali da to nisu i ne mogu da budu majke ratnih zločinaca, više je nego izvesno. O tome nam govori i tu istinu saopštava ovaj film. Na više nego uverljiv način. Sve je sveto i čestito bilo / I milome Bogu pristupačno, završni je izveštaj narodnog genija o toku i ishodu našeg Kosovskog otpora i stradanja od pre šesto godina. Ne samo da bi nam o tome preneo istinu, nego ostavio i zavet. Da borba za slobodu samo takva i može da bude, sveta i čestita. Drugačija nema Smisla. Jedino tako preko poruka Kosovskog mita danas i možemo da razumemo „nerazumne“ reči junakinje filma Voz, upućene sinu dok ovaj marta meseca 1999. godine odlazi u rat, u susret i neizvesnost novog Kosovskog stradanja: „Budi dobar, sine, i slušaj!“. U tome i jeste delotvorna snaga i istina svakog velikog mita, duhovno-duševnog konstituenta jednog naroda: da nas objedinjava i čuva u Vremenu. (2002)

Napomene:

(1) Žiri ovogodišnjeg (2002. god. ), Festivala dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu, radio je u sastavu: Boro Drašković (predsednik), Božidar Zečević, Petar Lalović, Predrag Velinović i Predrag Todorović (članovi).

(2) Mada u uvodu filma, njegovoj špici, stoji da je vreme dešavanja „Noć uoči rata“, po kazivanju ljudi iz „Zastave filma“, materijal je snimljen devetnaestog marta, dakle pet dana uoči rata. Iako suvišna, po mome mišljenju, ova preambula filma nije promenila suštinu dokumentarnog iskaza, niti uticala na njegovu autentičnost. Reditelj ju je verovatno ubacio u nameri da pojača dramski naboj filma, za čime nije imao potrebu. Sve je već bilo tu, ispunjeno i dramom i smislom.

(3) Vladimir Dvorniković, Borba ideja, Službeni list SRJ, 1995., str. 84.

(4) Ibid. str. 84.

(5) Godine 1439. grčko sveštenstvo i vizantijski imperator Jovan Paleolog saglasili su se na uniju s katoličkom crkvom (takozvana Florentinska unija), nadajući se da će dobiti pomoć od Zapadne Evrope u borbi protiv Turaka. Uslov je bio da pravoslavlje prihvati dogme katolicizma. Posle nekoliko godina Jerusalimski sabor pravoslavne crkve je prokleo Florentinsku uniju.

(6) Nikolaj J. Danilevski, Rusija i Evropa, Službeni list SRJ, Beograd, 1994., str. 225.

(7) Vladeta Jerotić, Jedan psihoterapeut razmišlja o događajima na Kosovu, u časopisu THEORIA, Beograd, br. 3–4, 1987., str. 60.

 

 

Rubrika: Vesti
Tag:
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious