Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Maslina kao simbolika

13. međunarodni televizijski festival u Baru, Crna Gora.

Kada je pre trinaest godina pokrenut Međunarodni TV festival u Baru, njegov idejni tvorac Pero Radović, inače poslednji direktor JRT Festivala u Neumu, zamislio je manifestaciju koja će objedinjavati tv centre iz bivših YU regija, proširenu učešćem ostalih zemalja iz okruženja i Evrope. Tada je još postojala, doduše već razvaljena Jugoslavija; svako pristajanje da neko iz bivših republika učestvuje bilo je ravno podvigu; nužno je izazivalo i političke implikacije i domaćinima i gostujućim programima. Neutralan stav koji je zauzeo direktor, nije mogao dugo da potraje i koncepcija koju je on zastupao, zajedno sa uglednim poznavaocima medija (Branka Otašević, Rajko Cerović i dr), pala je u vodu već posle godinu dana. Doveden je novi direktor i upravljanje festivalom predato barskoj opštini. Preokret je nastao kad i prvi znaci samoopredeljenja i odluke da se ukine Jugoslavija -odnosno 2000 godine kao, godine raspleta na srpskoj političkoj sceni. Vraćen na staro mesto, Radović je okupio podmlađenu ekipu i pojačan medijskom i tehničkom podrškom RT Crne Gore nastavio sa razvijanjem međunarodnog karaktera i značaja manifestacije. Kulminacija novog otvaranja prema okolini i svetu, dostignuta je na desetogodišnjicu održavanja festivala, koja se poklopila sa godišnjicom uspostavljanja telegrafske veze sa Italijom. Taj znameniti događaj koji je spojio italijanskog pronalazača Markonija i crnogorskog Kralja Nikolu Prvog, na samom početku prošlog veka, doveo je u Bar, sam crnogorski politički vrh, da bi se u Kraljevom Dvorcu, prvi put u živo začula crnogorska himna i na jarbol uzdigla zastava. Kuriozitet je i saradnja sa RAI koji je omogućio na otvaranju, medijski most između pokrajine Pulja (Bari) i Crne Gore (Bar).

Bila je to i prekretnica za koncepciju koju je i dalje čvrsto zastupao Radović, okupljajući na okruglim stolovima vodeće poznavaoce medijskih prilika u okruženju, stvarajući ambijent da se rukovodioci, stvaraoci i producenti okupe i progovore šta im je blisko a šta različito u gledištu i formiranju javnog mnjenja prema auditorijumu, čiji su zastupnici. Ali izmenjeno medijsko tržište, pokidana JRT mreža, antagonizam između centara, koji je još istrajavao na ovim prostorima, razbio je iluziju da će se bar nešto sačuvati od nekada zajedničke medijske tekovine. Kako se proces odvajanja i osamostaljivanja razvijao tako se RTS, najači regionalni medijski centar hladio i ograđivao, da bi nakon referenduma otvoreno započeo sa bojkotom barskog festivala. Radović je po drugi put otišao sa scene, ovoga puta u zasluženu penziju, barska opština pod supervizijom RTCG nastavila da održava manifestaciju, koja više nije mogla tek tako da nestane iz međunarodnog kalendara tv festivala.

Naprotiv. Sa stosedamdest prijavljenih programa iz 31 zemlje, 88 produkcijskih i TV kuća, sa 4 kontinenta, na ovogodišnjem festivalu, domaćini i organizatori na čelu sa Izvršnim producentom Ljiljanom Đinđinović, pokazali su da se istrajnošću i negovanjem veza sa svim bivšim učesnicima i nagrađenim autorima može sačuvati i dalje razvijati osnovni imidž festivala, zastupljen u jasnoj simbolici, maslini, kao zaštitnom znaku i glavnoj nagradi festivala.

Ujedno, međunarodni žiri, sa jednim predstavnikom iz Crne Gore nije bio obavezan da stimuliše i nagrađuje regionalno bliske tv centre i njihove programe, jer se već sama selekciona komisija, postarala da pročisti prijavljena tv ostvarenja, tako da je Makedonija od prijavljenih pet ušla u selekciju sa jednom, Hrvatska od 8, samo dve, Bosna I Hercegovina od 13 tek 4, Srbija od 17 samo šest, a Slovenija nije poslala ni jednu emisiju na festival. Zato je Crna Gora od 6 prijavljenih, ušla sa pet u konkurenciju i bila zastupljena u sve tri kategorije, te izborila jednu maslinu za scenario Olovo -cinkana riba, Nataši Novović u kategoriji ekološkog filma i Zlatnu maslinu za najbolji dokumentarni film Žeđ kamenog mora, Vladimira Perovića. HTR je osvojila nagradu za fotografiju, Siniša Galar, u filmu Žena Zmaj, reditelja Nebojše Slijepčevića, u najačoj i najprisutnijoj kategoriji dokumentarnog filma.

Igranim programom je dominirala italijanska i nemačka produkcija: Karavađo, RAI, odneo je nagradu za fotografiju Vitorija Storara i glavnu ulogu, Alesija Bonija. Nagrađeni su i klasični igrani filmovi, koje selekciona komisija nije eliminisala: Hajdemo u bioskop sutra, reditelja Mihala Kvecinskog iz Poljske, Krojačice, za glavne ženske uloge, bugarskog reditelja Ludmila Todorova. Bronzana maslina Johanesu Fabriku za Kućne istine i Gran pri festivala Adolfu Vinkelmanu za Nuspojave pokazali su da žanr tv drame još opstaje i da ga treba i dalje negovati.

Najveće nedoumice izazvali su dokumentarni filmovi, naročito oni monumentalne dužine, očigledno namenjeni bioskopskim prikazivanjima i filmskim festivalima. Žiri nije odoleo i nagradio kinesku Crvenu trku, izvanrednu priču o pripremi kineskih devojčica i dečaka za olimpijsko gimnastičko takmičenje i nemački Oči u oči, evokativnu šetnju kroz istoriju nemačkog filma -oba namenjeni drugačijoj percepciji od tv gledališta. Pravi telvizijski proizvod, nastao kao istraživački postupak je Nada, izdaja Ane Bekove, jedno novo viđenje događaja vezanih za intervenciju Varšavskog pakta na Čehoslovačku 1968 godine, gde do punog izražaja dolaze raritetni i prekomponovani arhivski televizijski materijali.

Rubrika: Vesti
Tag:
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious