Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Laku noć Kinematografijo ili…

Udruženje filmskih umetnika Srbije se ovih dana (početak decembra 2014.) obratilo javnosti jednim dramatičnim saopštenjem sledeće sadržine:

piše: Žarko Dragojević

“Filmski umetnici Srbije obaveštavaju širu kulturnu javnost da su  šokirani činjenicom da je u Nacrtu Zakona o izmenama i dopunama Zakona o kulturi, objavljenom na sajtu Ministarstva kulture, brisan pojam kinematografija (kinematografsko stvaralaštvo i kinematografska delatnost) i umesto njega uveden potpuno apstraktan i neodređen pojam audio-vizuelna delatnost, koji i u teorijskom i u praktičnom smislu može da znači sve i ništa.

Da je to tako svedoči i činjenica da se predlagač ni na jednom mestu u svome Nacrtu nije usudio da dodatno odredi značenje i sadržinu pojma audio-vizuelna delatnost, pod kojom, a to je samo naša pretpostavka, podvodi i oblast kinematografije (jer se u svom Nacrtu predlagač nigde eksplicitno ne izjašnjava  o sadržini i pojmu  audio-vizuelne delatnosti). Nije to učinio jer bi time samo razotkrio činjenicu  svoga nepoznavanja materije koju ovim Zakonom pokušava da uredi.

Pojam kinematografije je danas živ i funkcionalan u svim jezicima i kinematografijama sveta, kako u domenu teorije tako, još i više, i u domenu kulturne prakse, i kao takav je nezaobilazan u razumevanju  medijuma „pokretnih slika“ i  društveno pravnog uređenja umetničke i proizvodne oblasti zvane Kinematografija. Njegovim izostavljanjem iz budućeg Zakona o kulturi,  umetnička, kulturna i društvena praksa kinematografskog  stvaralaštva biće prepuštena sivoj zoni svoga divljeg postojanja, što znači i mnogobrojnim oblicima društvene manipulacije, destrukcije i duhovne propasti. Ako je to cilj predlagača ovoga Nacrta Zakona o izmenama i dopunama zakona o kulturi, njegovim  usvajanjem taj cilj će biti s lakoćom dostignut i ostvaren.

Ministarstvo kulture je pre nego što je izašlo u javnost sa svojim Nacrtom bilo upozoreno na svu štetnost i neodrživost ovakvog rešenja, ali sve je  bilo uzalud. Tako da javna rasprava povodom ovog Nacrta, koja je tobože u toku, nije ništa drugo do zamajavanje javnosti i traženje formalnog pokrića za (ne)učinjeno.”

Samo i ovlašni pogled na sporni Nacrt Zakona o izmenama i dopunama Zakona o kulturi daje za pravo nosiocima navedenog saopštenja. Nacrt doista vrvi od prave pojmovne zbrke, posebno kada je reč o predmetu prepoznavanja i razvrstavanja oblasti kulturno umetničkog stvaralaštva, počev od toga da je izostao jedinstveni princip klasifikacije, preko pojmovnog ukrštanja, preklapanja i proizvoljnog zaključivanja, pa sve do nejasnoća u vezi nastajanja i određenja prirode „novih“ umetničkih delatnosti u sklopu savremenog tehnološkog razvoja. U želji da pomognemo zakonodavcima u njihovom poslu, posebno kada je reč o razumevanju prakse kulturnog umetničkog stvaralaštva u medijumu „pokretnih slika“, kao i samim filmskim radnicima u njihovoj razložnoj borbi za „mesto pod suncem“, te i svima onima koji razmišljaju o savremenoj situaciji filma, objavljujemo osnovni pojmovnik glavnih termina u upotrebi kojima se definiše praksa kinematografskog, televizijskog, radiofonskog, video i digitalnog stvaralaštva, i skladu s tim omogućava uobličavanje jasne i primenljive zakonska regulative.

Kinematografija (grč. kinema/pokret, grafein/beležiti, zapisivati).  Svoju kameru-projektor  iz 1895. godine francuski izumitelji, braća Limijer, nazvali su cinematographe (kinematograf). Bio je to aparat pomoću kojeg su i  snimane i projektovane „pokretne slike“. Prvo javno prikazivanje ovih slika, za širu publiku, sa plaćenim ulaznicama, braća su održala 28. decembra 1895. godine u Indijskom salonu pariskog Gran kafea i taj datum se uzima za početak rađanja ne samo filma kao umetnosti, nego i kinematografije kao kulturno proizvodne delatnosti. Od ovog srećno izabranog pojma, naziva prvobitne kamere-projektora braće Limijer, izveden je i pojam kinematograf (bioskop) i kinematografija (kulturno umetnička proizvodna delatnost ), u gotovo svim jezicima sveta.  Otada pa do danas pojam kinematografija označava ukupan sistem svih delatnosti u vezi sa proizvodnjom, distribucijom i bioskopskim načinom prikazivanja „pokretnih slika“. Osim ove tri osnovne delatnosti kinematografiju sačinjava i čitav niz pratećih delatnosti veoma značajnih za postojanje i funkcionisanje ovog složenog kulturnog i proizvodnog sistema: fabrikovanje i promet tehnike i repro materijala potrebnih za proizvodnju i prikazivanje filmova, školovanje umetnika i tehničkog osoblja za rad na filmu i u kinematografiji,  osnivanje kinematografskih institucija koje se bave proučavanjem i čuvanjem kinematografske građe kao što su kinoteke, arhivi, instituti, izdavačka i edukativna delatnost iz domena filmske kritike, teorije i istorije, filmski festivali, profesionalna udruženja, zakonodavni sistem i ustanove koje regulišu delatnost kinematografije itd.

Kinematografsko delo. Svako dramsko ili dokumentarno delo nastalo u medijumu „pokretnih slika“ bez obzira na nosač slike (filmska traka, magnetska traka, digitalni disk) namenjeno bioskopskom prikazivanju.

Film (engl. film). 1. Tanka, providna, elastična, vrpčasta, celuloidna podloga, premazana sa jedne strane tankim, koprenim, emulzionim slojem želatinske materije osetljive na svetlost, u koju se foto-grafišu (foto-beleže), odnosno foto-otiskuju vidnim okom kamere obuhvaćeni svetlosni prizori stvarnosti.  2. Kinematografsko delo nastalo snimanjem na filmsku traku. 3. U kolokvijalnoj upotrebi sinonim pojmova kinematografija i kinematografsko delo. 4. Svako umetničko, dramsko ili dokumentarno delo proizvedeno u medijumu „pokretnih slika“, bez obzira na tehniku ili nosač slike: celuloidni film, televizijski film, video film, digitalni film.

Televizija (grč. tele, lat. visio). 1. Prenošenje slika na daljinu. 2. Elektronsko sredstvo masovnog komuniciranja koje svoje programe emituje preko elektromagnetnih talasa i kablovski.  Mada je njeno suštinsko svojstvo  direktni (uživo) prenos stvarnih događaja, obuhvata proizvodnju i emitovanje i svih drugih vrsta programskih sadržaja: informativne, igrano umetničke, obrazovne, zabavno rekreativne, itd.

Video (lat.video). 1. Vizuelni deo TV signala koji se sastoji od vizuelnog i tonskog traga u elektronskom obliku. 2. Svako delo u medijumu „pokretnih slika“ proizvedeno elektronskom tehnikom na magnetnoj traci ili memorijskom digitalnom disku.

Video art (engl. video art). Nova, autonomna umetnička delatnost koja koristi televizijsku (video) tehnologiju u svome radu. Počeci video arta vezuju se za avangardna umetnička stremljenja nastala 60-tih godina prošlog veka pre svega kao oblik likovnog stvaralaštva (Nova umetnička praksa i Konceptualna umetnost) i multimedija. Otuda su i mesta pokazivanja (izlaganja) ovih radova  pretežno muzeji i galerije.

Audio (lat. audire/slušati). 1. Tonski deo TV signala u elektronskom obliku. 2. Svi sadržaji koji se čuju u kinematografskom, televizijskom i radiofonskom delu.

Audio-vizuelno. 1. Čujno i vidljivo. 2. Sve ono što se istovremeno čuje i vidi na filmu i televiziji. U širem smislu i sve što se čuje i vidi u teatru, operi, baletu, video artu, audio-vizuelnom performansu, estradi.

Digitalizacija (lat.digitalis). Pretvaranje analognog video signala u digitalni oblik, to jest niz brojčanih podataka (binarnih brojeva). Digitaliziacija pruža velike mogućnosti manipulacije video i audio materijalom, njihove tehničke i estetičke obrade i memorisanja visokog kvaliteta, gde je kvalitet kopije ravan originalu.

Digitalni film. Audio-vizuelno delo nastalo u medijumu kompjuterski generasinih pokretnih slika. Lev Manovič, jedan od najznačajnih savremenih teoretičara digitalnih medijuma, definiše digitalni film kao jedan poseban vid animacije, u kojem se žive slike realnosti koriste tek kao jedan od mnogih drugih elemenata njegove kompozitne strukture. Onda kada se prikazuje u bioskopu digitalni film je i kinematografsko delo.

Na osnovu sumarnog uvida u ovu, možda naizgled i složenu terminologiju, ali samo za neupućene, jasno se uočava činjenica da je differentia specifica pojma kinematografija u odnosu na druge medijume „pokretnih slika“ ( televizija, video art i slično) zapravo bioskop (cinema ili kino), odnosno kinematograf (cinematographe) po braći Limijer. I upravo se na osnovu ovoga da zaključiti da pojam kinematografija nije zastareo s obzirom da se njime označava suštinsko svojstvo  kinematografskog medijuma, relacija film-bioskop, a ne film-televizija, film-video galerija, film-dvd medijum, film-internet itd. I sve dok bude postojala institucija bioskopa postojaće i kinematografija. Uostalom, film, sinonim za svako delo nastalo u medijumu „pokretnih slika“, u bioskopu se prikazuje, na televiziji emituje, u galeriji izlaže, odnosno pokazuje.

I konačno, valja priznati činjenicu da galopirajući razvoj novih filmskih tehnologija i novih medijuma „pokretnih slika“ kod mnogih, kako laika tako i stručnjaka, izaziva mnoge nedoumice i potrebu za stalnim redefinisanjem starih i uvođenjem u upotrebu novih pojmova. Otuda se donekle i može razumeti namera Ministarstva kulture da se u svom Nacrtu „oslobodi“ pojma kinematografija utapajući ga u pojam audio-vizuelno. Pretpostavka je da je tako učinjeno da bi se navodno naše zakonodavstvo usaglasilo sa pojedinim zakonodavnim aktima Evropske unije u kojima može da se naiđe na pojam audio-vizuelno u smislu objedinjavajućeg, krovnog pojma celokupne prakse u medijumu „pokretnih slika“ ( kinematografija, televizija, video art, digitalno stvaralaštvo…).  Ono što se izgubilo iz vida jeste činjenica da se u tim aktima po pravilu detaljno određuje sadržaj pojma audio-vizuelno uz najčešće korišćenje sintagme films and other audiovisual works ili  film, television and new media  industries, cinematographic work, moving image material i tako dalje. Evo i jednog konkretnog primera. U dokumentu pod nazivom „Eurpean convention for the protection of the audivisual heritage“ eksplicite se definiše pojam kinematografskog dela: „cinematographic work“ means moving image material of any length, in particular cinematographic works of fiction, cartoons and documentaries , which is intended to be shown in cinemas (kinematografsko delo” označava pokretne slike bilo koje dužine, posebno umetnička, igrana, kinematografska dela, animirane I dokumentarne filmove namenjene prikazivanju u bioskopima). Dakle, audiovizelno svuda ide uz obavezno otvaranje zagrade, što naše Ministarstvo u svome Nacrtu ne čini. Može da se pretpostavi i zašto: ako bi u nomenklaturi umetničkih delatnosti kinematografiju i televiziju strpao zajedno, našao bi se pred zadatkom da objašnjava kakva je to umetnost televizija i da li je uopšte? Nije li televizija samo sredstvo komunikacije? itd. I nikad kraja nevoljama. Umesto konfuzije i zamešateljstva Ministarstvo kuture je moglo u svom Nacrtu jednostavno da zadrži formulaciju koja već postoji u aktualnom Zakonu o kulturi: kinematografija i audiovizuelno stvaralaštvo. Na taj način bi i ovce ostale na broju i vuci bili siti. A ovako, raspad sistema!

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious