Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Kolosalan u jednostavnosti

Stvaralaštvo Aleksandra Ilića značajno je prvo po tome što se u potpunosti iskazuje u kratkoj formi i drugo po tome što dosledno istražuje u stilskom ključu u kome glavnu ulogu igra parabola.

Već u filmu Gubar (1971) Ilić nagoveštava otkriće principa naročite organizacije dokumentarnih snimaka života prirode. Izbor, snimanje i montažno ucelinjenje ovih pasaža vodi stvaranju neposrednih asocijacija na opšte moralne i filosofske stavove o čoveku i u krajnjem ishodu prepoznaje se kao složena metafora, čije je uporište u basni. Ilić je ovaj formativni princip istraživao i nadgrađivao u nizu sličnih filmova (pamtimo Led, Sovu i Strast) i uspeo da ga gotovo do savršenstva dovede u svom najboljem filmu Malj (1977). U ovom filmu prepoznajemo neumitan ritam selekcije, koju preživljava samo genetski standardizovana pilad. U narednih pet kadrova ovaj ustaljeni ritam poremetiće jedino živo biće koje ne odgovara standardu, ali uspeva da izbori pravo na život. Svega jedanaest minuta neprekinutog filmskog toka bili su Iliću dovoljni da najčistijim filmskim jezikom iskaže antologijsku filmsku parabolu. Stilske atribute ovde predstavljau: kamera koja potpuno vlada prostorom, montaža, koja bez ijednog složenijeg filmskog zahvata uspeva da organizuje zbivanje i na kraju muzika, koja podvlači njegovu dramatičnost. Ilićev Malj, kao i drugi njegovi filmovi, zasniva se, dakle, na režiji koja prethodi filmskom ucelinjenju, na pomnoj organizaciji profilmskog i na manipulaciji njegovim elementima. Ilić se i u Malju potvrdio kao majstor da izrežira, snimi i poveže željene situacije, tako da jedan jedini događaj otkrije snažan dramaturški punkt oko koga se docnije plete cela retorička struktura (kadar u kome pile počinje da beži iz kontejnera). Ekspozicija i završnica samo su ogranci ovog punkta i u potpunosti služe ideji, kolosalnoj u svojoj jednostavnosti.

Ove činjenice uslovile su odluku autrora da film svrsta u u žanr igranog filma: bila je to poštena odluka. Iako je po spoljnim osobenostima film bio bliži dokumentarnom žanru i bez obzira što su teoretičari bazenovskog kova skloni da u sličnim filmovima tolerišu visok stepen manipulacije, Ilić je odlučio da prepirke o stvarnoj žanrovsnkoj pripadnosti svojih filmova prekine time što će priznati: pa dobro, to je igrani film. I šta s tim? Nijedno njegovo značenje, nijedan element solidiarne filmske strukture, ni njegova ideja, ne menjaju se tom činjenicom. Ono što preostaje je čisti film, kadar da uzbudi i opomene – film metafora sa očitim retoričkim usmerenjem, delo autora sa snažnim senzibilitetom za život prirode i čoveka.

(Čitanje svetla, 1993)

 

Rubrika: Vesti
Tag:
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious