Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Iz srca tame – uz osnivanje Srpskog filmološkog centra, Beograd, april 2017.

piše: Božidar Zečević

Gotovo svaki oblik stvaralačkog, kritičkog i intelektualnog promišljanja srpskog filma nestao je kao “kolateralna šteta” katastrofalne tranzicije u kojoj se našlo celo naše društvo i njegova kultura.  Sada se nalazimo u stanju potpune duhovne obamrlosti, zatiranja i anabioze, rečju u srcu tame iz koje se ne nazire izlaz, što je vidljivo i iz rezultata umetničke prakse, tj. srpskog umetničkog filma u celini.

Tvrdimo, dalje, da smo u opasnosti da se poništi i preda zaboravu stogodišnji kontinuitet srpskog filma. Dela naraštaja filmskih umetnika i vrsnih profesionalaca, koji su svojim životima stvorili bogato umetničko i kulturno nasleđe na ponos naroda iz koga su potekli, filmske metafore po kojim će se suditi o vremenu u kome živimo, dobitnike prestižnih međunarodnih priznanja i stvaraoce evropskog i svetskog filma stiže sudbina nestanka i zaborava.  Kao da se nikada nisu snimili ti filmovi, kao da milioni nisu rasli uz dela Mihaila Al. Popovića, Radoša Novakovića, Vladimira Pogačića, Saše Petrovića, Živojina Pavlovića, Dušana Makavejeva, Puriše Đorđevića, Krste Škanate, Milenka Štrpca, Aleksandra Ilića, Vlatka Gilića i stotine drugih, ne manje značajnih naših filmskih umetnika. Znaci vremena poput Pavla Vuisića, Bate Živojinovića i plejade srpskih filmskih protagonista prepušteni su hirovima sadašnjosti, koja ih ne poznaje i ne priznaje.

Ne želimo da se pomirimo sa ovim činjenjicama.

Kinematografiju ne čine samo filmovi. Unapređenjem srpske kinematografije u oblasti javne reči, analizom rezultata i stručnom afirmacijom filmskog stvaralaštva u Srbiji, najšire rečeno filmskom kulturom jednog naroda, bavio se četiri decenije ugledni beogradski Institut za film, koji je stvorio uslove za stručno i organizovano istraživanje filmskog stvralaštva. Četiri decenije ovaj Institut bio je stožer okupljanja naraštaja srpskih filmologa. Iza njih ostala je duboka brazda u srpskoj i evropskoj kulturi, nasleđe koje danas čini nezaobilazni izvor za svako proučavanje uloge pokretne slike u XX veku:  27 tomova Godišnjaka srpskog filma sa posebnim osvrtom na bivšu SFRJ, 17 tomova Predmetne filmografije srpskog filma, 28 tomova kapitalnih dela svetske teorijske misli o filmu, koje odavno predstavljaju osnovno gradivo na svim svetskim školama za film (pod uredništvom vodećeg srpskog filmologa  XX veka prof. dr Dušana Stojanovića), kao i dela plejade najistaknutijih autora i filmologa (Marsela Martena, Žana Mitrija, Andrea Bazena, Edgara Morena, Žilbera Koen-Seaa, Zigfrida Krakauera, Albera Lafea, Ježija Plaževskog, Noela Birša, Pitera Volena, Kristijana Meza, Đanfranka Betetinija, Jurija Lotmana, Edrju Tjudora, Dadli Endrua i mnogih drugih te dela generacija domaćih filmskih pisaca, sve u svemu 175 tomova prvorazredne građe iz oblasti filma i bliskih medija, 84 broja Filmskih svezaka, jedinstvenog filmološkog časopisa evropskog formata i ugleda. Između 1976. i 2006. izašla su 52 broja stručnog časopisa Filmograf, koji je punih trideset godina bio aktuelna enciklopedija filmskih dešavanja u Srbiji, bivšoj Jugoslavji i svetu; gotovo da nema oblasti ili pojave u našem filmu koju nije pokrivao Filmografov stručni tim na nivou cele države i vrlo često u svetskom kontekstu i koji je sve donedavno izlazio, dok mu glave nisu došli aktuelni činovnici, na čija je nepočinstva ukazivao.

Sve je to bio Instutut za film, a onda je jedne mračne tranzicione noći ugašen. U potpunoj tišini, bez javnog glasa, kao da ga nikada nije bilo. Sve smo  odbacili i danas više nemamo osnova za bilo kakvo istorijsko i teorijsko promišljanje naše filmske baštine. Uostalom, time se ionako više niko ne bavi. „Istorija ne postoji i ne treba da postoji, zašto nas opterećujete autorima koje mi ne znamo ili više ne gledamo“ sažima jedan utisak dr Petar Volk. „Ako odbacite sve što je napravljeno u srpskom filmu za nekoliko generacija, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, vi se nađete na brisanom prostoru i danas mladi kritičari koji pokušavaju da prate nove trendove nemaju nikakvu estetsku platformu, u koju bi projektovali budućnost kinematografije. Šta mi tražimo od srpskog filma niko živ u ovoj zemlji ne zna“. Na delu je neka vrsta diskontiuniteta, nasilnog prekida, koja je ukinula sve, a već dvadeset godina ne donosi ništa. „Diskontinuitetom do kontinuiteta“ govorio je Severin Franić “mi smo došli u situaciju da sve što je bilo pre nas koji smo u datom trenutku došli na vlast, ne vredi“. Ni u jednoj oblasti naše kulture i javnog života nije došlo do ovakvog diskontinuiteta, ni u književnosti, ni u muzici, ni u pozorištu. Nigde se nije naselilo toliko mešetara, diletanata, i likova niotkud, koji su prigrabili sav narodni novac i sve poluge odlučivanja i uspeli da do dna srozaju srpski film. Rečju, srpski film je, ne zna se još kako i zašto, platio najveći danak pljačkaškoj tranziciji i nalazi se u opasnosti da potpuno iščezne. Da nije ono nekoliko  časnih izuzetaka, pravih enklava na okupiranoj teritoriji srpskog filma, to bi se već i dogodilo.

Mi dobro pamtimo ove događaje.

Delatnost Instituta za film trebalo je da nastavi Filmski centar Srbije, koji je osnovan posle dugog lutanja ali koji još ni izdaleka ne ostvaruje svoju funkciju: ne samo da delatnost Instituta nije nastavio, nego je danas daleko od bilo kog vida organizovanog stručnog i naučnog istraživačkog rada. Na ovo smo više puta dobronamerno ukazivali, ali su se „nadležni“ oglušili na sve predloge, apele i inicijative. Vremenom je postalo jasno da je u trci za novcem i podelom tog novca Filmski centar Srbije izgubio svako interesovanje za naučno-istraživački rad i organizovano stručno izdavaštvo. Iza Instituta za film ostala je tako ogromna praznina koja je danas uočljivija nego ikada. “Kolateralna šteta” od katastrofalne tranzicije, čija je žrtva bila stručna i naučna evaluacija srpskog filma, teško da se ičim može ispraviti.

Sve te to dovelo do osnivanja nove ustanove Srpski filmološki centar u Beogradu 24. aprila 2017. godine, kao  dobrovoljnog, nestranačkog, nevladinog i neprofitnog udruženja građana čiji je cilj istraživanje i unapređenje istorije i teorije srpskog filma sa stanovišta filmologije. Pod „istraživanjem i unapređenjem istorije i teorije srpskog filma sa stanovišta filmologije“ podrazumeva se ovde stručna i naučnoistraživačka delatnost zasnovana na saznanjima humanističkih i prirodnih nauka, njihovim metodama i dostignućima u proučavanju filma i bliskih audiovizuelnih medija (televizija, video i digitalni medijum).  Ovo je inicijalno određenje, kojim se određuju ciljevi i smer revitalizacije stručnog i naučnog rada u oblasti profesionalne kinematografije, ali i civilnog društva u celini. Najšire gledano, Srpski filmološki centar radiće na obnovi filmske kulture u najširem smislu.

Osnivači Srpskog filmološkog centra  su (azbučnim redom) prof. dr Petar Volk, Tomislav Gavrić, prof. Žarko Dragojević, Stevan Jovičić, prof. dr Srđan Knežević, dr Ivana Kronja, prof. Nikola Lorencin, dr Dušan Nađević, Miroslav Bata Petrović, prof. dr Nikola Stojanović i potpisnik ovih redova. Ova lista uglednih srpskih filmologa i istoričara filma, koji za sobom imaju decenije plodnog stvaralačkog rada, desetine knjiga i dragoceno pedagoško iskustvo smatra se pozvanom da pokrene stvaranje novog uvida u filmološku baštinu. Istovremeno, oni čine multidisciplinarni tim istraživača koji imaju kapacitet da odgovore na najvažnija filmološka pitanja od interesa za Srbiju i šire okruženje.

Srpski filmološki centar će u doglednom vremenu predstaviti svoj plan rada, istraživanja i izdavaštva, u koji spadaju početak rada na Istoriji srpskog filma i Enciklopediji srpskog filma kao i na nizu sinteza i stvaralačkih projekata, koji će ispuniti prazninu stvorenu dvadesedetogodišnjom nebrigom i neradom, kao i pokretanje časopisa Filmološke sveske, te u saradnji sa Udruženjem filmskih umetnika Srbije, uglednog časopisa Filmograf. Takođe se planira obnova stručnog i profesionalnog okupljanja, razmene mišljenja i iskustava naših sineasta, kao oblika društvene interakcije, što zahteva naša stručna javnost.

U tom smislu Srpski filmološki centar će se blagovremeno obratiti Ministarstvu Srbije sa predlozima i inicijativama, kao deo civilnog sektora Srbije, koje garantuje, štiti i omogućava pravo slobodnog udruživanja ljudi oko zajedničkog interesa. „Taj sektor promoviše vrednosti i ideje i unosi nove inicijative u postojeći kulturni sistem. Istovremeno on kontroliše stepen ostvarivanja javnog interesa u institucijama sistema i način trošenja javnih sredstava (javni sektor), te time jednim delom čuva poverenje građana u društvo i njegove institucije“ smatra ovo Ministarstvo i zaključuje: „Snaga civilnog društva kao sektora ogleda se u njegovom kapacitetu da odgovori na različita pitanja promocijom društveno odgovornih vrednosti te aktivosti pojedinaca i organizacija“ (1) .

Last but not the  least! moglo bi se reći na kraju ovog i početku svakog razmišljanja o obnovi filmske kulture u Srba, a to su Ministarstvo kulture i Strategija razvoja kulture, koju ovaj vladin organ predlaže i koja se upravo ovih dana nalazi u javnoj diskusiji. U ovoj Strategiji se na više mesta insistira na „saradnji između javnog i civilnog sektora jer je ta saradnja uvek znak odgovornog i transparentnog državnog uređenja. Isto tako snažna kulturna scena koju kreira civilni sektor obično je znak otvorenosti i vitalnosti jednog društva… Stoga je neophodno jačati kapacitete civilnog društva na ukupnoj teritoriji Republike Srbije, posebno ukoliko imamo u vidu da civilni sektor nije u neophodnoj meri razvijen… Ustanove kulture moraju da budu otvorenije za saradnju sa civilnim sektorom … zato što je delovanje civilnog sektora od javnog interesa. Javni interes u delovanju civilnog sektora ogleda se u podsticanju razvoja savremenog stvaralaštva i očuvanja kulturne baštine putem interpretacije, animacije i medijacije… Usled aktivnog sprovođenja javnog interesa u kulturi neophodno je da civilni sektor bude uključen u proces donošenja odluka na svim nivoima“ (2).

Upravo tu je težište rada Srpskog filmološkog centra; njegovi bi metodi trebalo da budu pre svega stručna  interpretacija, a zatim animacija i naročito medijacija, ukoliko se pod ovim podrazumeva  funkcionalno posredništvo u oblasti kulture. Ovim se zaista otvara nova perspektiva u ovirima kulturne strategije jednog naroda, nešto što do sada nije postojalo, a moglo bi da korenito izmeni naš odnos prema kulturi uopšte. Ukoliko je namera Ministarstva kulture da ovom Strategijom zaista izgradi partnerski odnos sa subjektima civilnog društva (3)  pre svega putem konkursa za finansiranje ili sufinansiranje projekata, onda smo i u slučaju Srpskog filmološkog centra možda na putu da pronađemo izlaz iz opisanog srca tame.

Predlagači (azbučnim redom):

prof.dr Petar Volk, filmolog i istoričar filma

Tomislav Gavrić, filmolog

Žarko Dragojević, filmski reditelj i filmolog

Božidar Zečević, dramaturg i filmolog

Stevan Jovičić, istoričar filma

dr Ivana Kronja, filmolog

Nikola Lorencin, reditelj i filmolog

dr Dušan Nađević, digitalni umetnik i filmolog

Miroslav Bata Petrović, reditelj i filmolog

prof.dr Nikola Stojanović, reditelj i filmolog

 

________________________

(1) Strategija razvoja kulture Republike Srbije od 2017. do 2027, Beograd: Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije, 30. maj 2017, 21.

(2) Na istom mestu.

 

(3) Na istom mestu, 94.

 

Beograd, 1. mart 2017.

 

 

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious