Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Ivan Novčić: Poetika poricanja smrti u filmovima Emira Kusturice (III)

„ Obećala si.“

Kusturica je narušio idealizovanu sliku američkog sna.

piše: Ivan Novčić

„Arizona drim“, kao kombinacija nespojivih elemenata, označen je kao nihilistički, antiholivudski, uopšte antiamerički film koji je dočekan sa netrpeljivošću od strane američke kritike, „doživeo tihi prezir u američkim krugovima“,[1] svrstan u žanr „iskrenih zabluda“ ili film koji može da se tumači kao „filozofska analiza puna suza i plača“. To je bio projekat koji je završen tokom Kusturičinog dvogodišnjeg boravka u Americi, nastao kao ideja studenta Dejvida Etkinsa koji je potpisao scenario. Trebalo je dosta hrabrosti da se usred Sjedinjenih Američkih Država napravi film koji remeti mir holivudskog mita i američkog sna, film u kojem junaci govore o begu iz Amerike, ni manje ni više, u Papuu Novu Gvineju, na Aljasku i na plovila koja će jedriti Beringovim morem, ili film „koji funkcioniše kao mikrokosmos jedne nadaleko znane i posvud raširene depresije“.[2]

Film počinje scenom sna u kojem Eskim propada kroz led, ali ga spasavaju psi od davljenja. To je san glavnog junaka Aksela Blekmara (Džoni Dep) koji je sa svetom snova povezan preko ribe iverka. Mišljenje mnogih filmskih kritičara da je ovo najbogatiji Kusturičin film zasniva se na njegovoj tragičnosti i crnilu, likovima gubitnicima, njegovoj originalnosti i nesumnjivo subverzivnosti koju je Kusturica spontano nizao kroz efektne montaže i kadrove. On je istovremeno i zatvoren i otvoren film, „nerešiv problem koji mnogi na kraju napuste, razbešnjeni njegovom nerešivošću“.[3]

Pol (Vinsent Galo), promašeni glumac amater, postaje glavna spona koja treba da poveže Aksela sa njegovim ujakom Leom. On je urbani lik koji napija Aksela i odvozi ga u Arizonu. On je simbol američkog blefiranja i izveštačenosti. Po ceo dan glumi i na taj način pokušava da izađe iz svoje kože. Ipak, zarobljen je u svetu fikcije i citata. Čak i kada ne glumi on odaje utisak propalog umetnika. Nesumnjivo, bez Pola i njegove narativne posebnosti film bi bio siromašniji. On jednim delom asocira na interpretaciju slobodne umetnosti i večne teze da je svaki umetnik osuđen na propast. Umetnost je za njega jedna vrsta katarze, ali kada shvati da je to misija koja je više od igre na rođendanskom slavlju priznaje teret i breme koje nosi. To se poklapa sa stavovima i opisu umetnika i umetnosti od strane Kusturičnog oca Murata, a koje je reditelj naveo u svojoj knjizi.[4]

Aksel dolazi u Arizonu kako bi bio kum na venčanju svog ujaka Lea (Džeri Luis), koji se ženi dosta mlađom Poljakinjom Mili (Polina Poriškova), ali „Aksel sa gnušanjem prihvata da bude deo njegovog sveta“,[5] odnosno da postane prodavac automobila. Na tom mestu i upoznaje Elejn Stalker (Fej Danavej), stariju udovicu, u koju se zaljubljuje na prvi pogled i njenu ćerku Grejs (Lili Tejlor). Ta ljubav pokretač je Akselovih snova koje želi da odsanja. On se uključuje u ostvarenje Elejnine fantazije tako što pokušava da napravi letelicu sa kojom će se i njihova ljubav uzneti na nebo. Ovo je ljubavni film sa elementima nihilizma, iako je ljubavna priča ispričana daleko od ustaljenog klišea i mejnstrima.

Svi Kusturičini junaci su nepopravljivi eskapisti, a najubedljiviji su u Arizoni, jer svi njihovi potezi i jesu neka vrsta bega od stvarnosti i mučnog osećanja praznine. „Aksel ima ulogu spasioca“[6] i to neko ko ni sam ne zna kako da projektuje svoju budućnost, Elejn doživljava svoju drugu mladost i po svaku cenu želi da sprovede svoj san o letenju, Pol ne odustaje od glumatanja iako je doživeo fijasko na audiciji za glumce, Grejs doživljava dugo očekivanu toplinu doma, ali ne odustaje od samoubistva.

Ključni trenutak za razumevanje filma je slika rođendanskog slavlja koje sadrži elemente karnevalskog folklora. „Ko želi da živi večno?“, kaže Pol: „Ja želim da umrem u 35-oj.“ Svoju navodnu viziju smrti Pol opisuje boemski i narativno uverljivije nego što je njegova gluma: „Skinuću odeću i ući ću u kadu sa ledeno-hladnom votkom. Imaću televizor u sobi i gledaću Sever severozapad i kada scena sa avionom naiđe uzeću televizor i baciću ću ga u kadu.“ Elejn, u trenucima iskrenosti, govori da je volela da umre kao mala devojčica. Aksel bi želeo da se razbije o stene kao olupina opisujući svoju sahranu na kojoj ne želi da bude mnogo ljudi. Grejs odbija ovu dečju igrariju jer jedino ona poznaje katastrofičnost smrti. Lik koji je u filmu glavni simbol psihotičnosti i ludila veruje u večnost. U večnost preobrazbe ljudskog života u neki drugi vid ili oblik. Sve to prate zvuci poznate meksičke pesme Besame mucho.

Put Grejs u samoubistvo, nakon karnevalskih tonova sa rođendana, jedna je od najpotresnijih scena u Kusturičinim filmovima, praćena zvukom sevdaha. Razlozi za njeno samoubistvo su nerazrešivi, velika tajna za svakog ko je proučavao ovaj film. Pucanj na kraju filma pucanj je u holivudski mit i američki san, to je sigurno, iako su producenti zahtevali da se kraj filma promeni. Još se sa sigurnošću može reći da je Aksel na kraju filma dao uslovan ključ za otključavanje njegove misterioznosti rečima: „Elejn i Grejs su stvarno jedna osoba, prevelike za jedno telo, bez obzira koliko se volele i mrzele“. Namenjen, pre svega, Evropljanima, sniman na američkom tlu i u američkoj produkciji ovaj film biva prevelik za jedno telo jednostrane kritike koliko god nam se on svideo ili ne.


 

 


[1] Goran Gocić, Kult margine, SKC, Beograd, str. 70.

[2] Isto, str. 111.

[3] Žan Mark Buino, Mala knjigao Emiru Kusturici, str.82.

[4] „Umjetnici žive svoj život, oni se zatvore u svoj svijet i drugi za njih ne postoji!“, objašnjavao je stručno moj otac umjetnike i umjetnost. U: Emir Kusturica, Navedena knjiga, str. 23.

[5] Goran Gocić, Navedena knjiga, str. 230.

[6] Isto, str. 230.

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious