Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Filmski centar Srbije – skrivena istorija

O rada, utrošku sredstava i organizaciji posla u Filmskom centru Srbije krajnje je vreme da neko ozbiljno povede računa.

Kada je pre tri godine u Ministarstvu kulture Srbije objavljeno da je osnovan Filmski centar Srbije da spase ono što je ostalo od srpskog filma, Đorđe Milićević, potonji direktor istog, „mesija“ sa navodnim holivudskim pedigreom i odgovarajućim nastupom, zasenio je sve reditelje i producente, glumce, scenariste, distibutere, bioskopdžije, novinare, dvestotinak duša, koje su u Ministarstvo kulture bile pozvane da iz prve ruke čuju na koji će način ubuduće funkcionisati nacionalna agencija za film. Bilo je u prolazu gurkanja između voštanih figura Draže i Stepe, vojvodi Mišiću neko je stao na nogu, i najzad, prvo što smo shvatili bilo je da je gospodin Milićević tokom tri decenije naučio da je premijerni nastup presudan. Odmah je objasnio da ćemo, ako film tretiramo samo kao umetnost, postati prosjaci. Da u Srbiji para za film ima i da će FCS biti transmisija između države, sponzora, producenata i umetnika. Da se treba osloniti na filmske fondove u Evropi i učlaniti se u Eurimage. Da je “Avala film” još pre dve decenije umrla ali da to niko nije shvatio i da treba graditi studije veće, lepše i američkije. Bilo je to za mnoge prilično otkriće, a naročito one koji su, čitajući filmske zakone EU, razumeli da država treba da pomaže filmsku umetnost,a da je tržište stvar slobodnog preduzetništva (u koje se država uglavnom ne meša), da je industrija nešto deseto, što državu može da zanima tek kada dobro razmisli i pod uslovima, koje za tu oblast propisuje Zakon.

Zaboravljeni zakon

Ali da krenemo redom. Posle promena 2000. godine zaključeno je da je neophodno da se pristupi izradi novog Zakona o kinematografiji, jer je  predhodni, donet 1991. godine, prevaziđen. Taj posao je poveren Institutu za film i tada je dogovoreno da se Asocijacije filmskih producenata, reditelja, glumaca, distributera i prikazivača, uključe sa po dva predstavnika, koji bi formirali nevladinu organizaciju, radno telo, koje će raditi na izradi novog nacrta zakona. U ovaj posao se uključuju i predstavnici Kinoteke, Ministarstva kulture (uz odgovarajuću pravnu službu), angažuje se i pravnik sa strane u cilju što bržeg donošenja nacrta zakona. Konsultovani su i zakoni iz zemalja EU. U ovaj posao nisu bila uključena filmska udruženja, koja u tom periodu gotovo da nisu funkcionisala. 2004. godine dolazi do promene Vlade, odlazi ministar Branislav Lečić, a novi ministar kulture Dragan Kojadinović daje srdačnu podršku ovoj grupaciji. Vlada počinje da finansira nevladin sektor, što je dovelo do blagog čuđenja, a onda i utiska da je stvar krenula naopako.

Pošto Zakon o kinematografiji nije donet (niti je predložen narodu i Skupštini do dana današnjeg) neke „umne“ glave, ovde i napolju, rešile su da uzmu stvar u svoje ruke. Tako je započela čuvena operacija pretvaranja nevladine organizacije u državnu agencija za film – koju bi, da paradoks bude veći, trebalo da u tančine propiše rečeni Zakon o kinematografiji – i to preko Zakona o preduzećima, Zakona o javnim službama i Zakona o delatnostima od opšteg interesa u  oblasti kulture. Srpski filmski centar “transformisan je”  tom operacijom u Filmski centar Srbije i registrovan u Trgovinskom sudu u Beogradu 11. novembra 2004. godine. Istovremeno, ugašena je i nevladina organizacija pod imenom Srpski filmski centar. Na predlog Upravnog odbora, za direktora FCS biva imenovan Đorđe Milićević, što usvajaju i ministar Kojadinović i Vlada Srbije.

“Uz malu pomoć prijatelja”

Podsećanja radi, gospodin Milićević se pre toga već jednom predstavio filmskoj javnosti Srbije. Pored Čede Kolara, koji je živeo u Parizu, Srđana Dragojevića, koji je bio i tu i tamo, u Srbiji i Americi, zavisno od poslova, treći član komisije za vrednovanje i odabir scenarija, a povodom konkursa koji je raspisalo Lečićevo Ministarstvo kulture , bio upravo Đorđe Milićević. Ova, kako se predstavljalo, nezavisna i stručna trojka bila je toliko važna da su scenarija poštom putovala do Amerike i nazad. Plaćena službena putovanja su se podrazumevala.

Reference koje su predstavile Đorđa Milićevića  bile su da se radi o stručnjaku u oblasti kinematografije koji je dugo godina radio u Americi. Iz njegovog CV-a saznali smo da je maturirao u Zemunskoj gimnaziji, da je studirao Građevinski fakultet, a zatim “proučavao filmsku umetnost u beogradskoj Kinoteci”. Da se 1975.godine odselio u SAD, gde se bavio modnom i reklamnom fotografijom,  da je u Njujorku i Los Anđelesu radio kao scenarista i reditelj; ne kaže gde i kako. Da se, kao jedan od koscenarista, potpisao na scenariju za film Pomahnitali voz Andreja Končalovskog i nekoliko drugih. Da se oprobavao i kao reditelj. Da se vratio u Srbiju 2003. kao savetnik za kinematografiju ministra kulture, a potom, 2004. godine, da je  učestvovao u osnivanju Srpskog filmskog centra, na čije je čelo došao “uz malu pomoć svojih prijatelja”. U tom dokumentu Milićević dalje ističe da mu je glavni interes i cilj „revitalizacija srpske kinematografije i stvaranje uslova u Srbiji za koprodukcije sa najvećim filmskim kompanijama iz Evrope i SAD“. Iz jednog intervjua, potom, dozanli smo „da nije član Američke akdemije za film, jer iza sebe nema dovoljan broj samostalno potpisanih filmova“. Da u SAD nije potrebno imati školu da bi se postalo profesor univerziteta. I slično.

Ubrzo, ovo imenovanje, direktora Centra pokazuje u novom svetlu. Uočava se da je sklon autokratskom ponašanju, nepoštovanju važeće zakonske regulative u organizaciji rada Filmskog centra, samovolji u upravljanju ustanovom, u donošenju finansijskog plana i plana rada za tekuću i narednu godinu. Da ne podnosi izveštaje o radu, a stalno nešto traži. Ali o tom – potom.

Serija ostavki

Tako počinje da radi državna agencija za film, ali uskoro se ukazuju problemi koji dovode do podnošenja ostavki članova Upravnog odbora. Ostavku podnosi prvo Maksa Ćatović producent, koji je nezadovoljan radom Đorđa Milićevića, zatim Srđan Dragojević i Darko Bajić (koje povlači Asocijacija reditelja čiji su predstavnici bili), nezadovoljni radom Komisije koju formira Ministarstvo kulture za sufinansiranje filmskog stvaralaštva, u kojoj učestvuje, protivno propisima, sam Đorđe Milićević.

Ostavke podnose i Zorica Tomić, direktor Beograd filma, Gordan Mihić, scenarista, a zatim i predsednica Upravnog odbora, Milica Janković Kuzmanović. Neki članovi UO javno izjavljuju da dolaze bolji dani za srpski film, a odmah zatim da se moraju razrešiti sve mutne radnje u našoj kinematografiji. Povod za ovakvu promenu stava, naravno, bila su 3,5 milona evra koje je ministar finansija izdvojio za film sa obrazloženjem da postoji želja da se u zemlji podstakne ono što uvek ima pozitivan rezultat.“ Tada se formira nov Upravni odbor. Ali se i tom prilikom  krši Statut Filmskog centra Srbije, pošto se umesto predviđenih dvanaest u Upravni odbor bira samo devet članova. Ovim UO predsedava Ana Vučetić, a članovi su: Dragan Bjelogrlić, Zoran Cvijanović, Radivoje Andrić, Dušan Milić, Dragan Jeličić, Dinko Tucaković, Velimir Bata Živojinović i Zoran Cvetanović. Nadzorni odbor, koji je predviđen Statutom,  zasad postoji samo na papiru.

Tokom ovih turbulencija u radu FCS, u Ministarstvu kulture Srbije, tolerišu se nepravilnosti oko kojih zainteresovani ni do danas nisu dobili odgovore. Milićević se, preko tabloida, prepucava sa oponentima živopisnim rečnikom. Repertoar priliči tabliodima, ali ne i visokom državnom činovniku. U sektoru kulture.

Afere se ređaju

Ministar kulture Dragan Kojadinović, iznerviran radom komisije za sufinansiranje filmova, još više javnošću koja svašta zapitkuje, koristi svoje diskreciono pravo i razrezuje svakom filmskom projektu koliko misli da treba. Tako se država direktno meša u proizvodnju svih filmova, bez kriterijuma i svrhe, što je u potpunoj suprotnosti sa principima slobodnog tržišta. Različiti aršini se, pritom, podrazumevaju. Pare date za jedan film (na osnovu konkursa i priloženog scenarija) završavaju u nekom drugom projektu istog autora i sl. Najveću buru izazvale su odluke da oko pola miliona evra, od „gladnih usta“ filmskih autora iz Srbije, odu u projekte stranih državljana, i to Rajku Grliću za film Karaula i Siniši Draginu, za projekat Ako zrno ne umre, našem čoveku, koji živi i radi u Rumuniji, kao i Momi Mrdakoviću, za film Mamaroš – pedesetogodišnjaku, arhitekti, takođe na privremenom radu u Americi, amateru, koji bi svoj film realizovao i tamo i ovde.

Od 35. ostvarenja koja su konkurisala, gotovo polovina onih koja su dobila sredstva nikada nisu realizovala svoje projekte. Prostim sabiranjem i uvidom u dokumentaciju ispada da je Ministarstvo, zapravo ministar Kojadinović na osnovu slobodne procene dao čak oko 37 miliona dinara za projekte koji do dana današnjeg nisu ušli u fazu realizacije. Ako je i od diskrecionog prava, mnogo je. Na primedbe gotovo svih umetničkih asocijacija da pravila ne postoje, direktor FCS izjavljuje u javnosti da oni koji su dostavili spisak primedbi mogu i da ga pocepaju.

U međuvremenu, afere se ređaju. Predrag Gaga Antonijević, reditelj i biznismen iz Amerike, alarmantno upozorava da se Đorđe Milićević u srpskoj kinematografiji snalazi kao „pacov u špajzu sa slaninom“. U prepisci koju vodi sa ministrom Kojadinovićem i izjavama koje daje nekim srpskim medijima, Antonijević tvrdi da Milićević nije mnogo učinio za domaći film, ali da je zato pokrenuo brojne afere, uglavnom novčane prirode. Da se u Srbiji obreo jer je bankrotirao u Americi, u kojoj ga spremno čeka IRS (Američka poreska agencija). I zatim dodaje, da ako Đorđe Milićević dođe u Kan, gde je trebalo da promoviše FCS, može da očekuje svašta.

Rasprodaja magle

Đorđa Milićevića u Kanu te, 2005. nije bilo. FCS zastupali su njegovi zamenici, pomoćnici i razni honorarno angažovani saradnici, da bi pod sloganom Rediscovering Serbia 2005, na prezentaciju srpske kinematografije potrošili oko 40 000 hiljada evra, bez vidnijih rezultata po istu.

Već iduće godine, po povratku iz Kana, u usmenom izveštaju, Milićević javno izriče je da je srpska kinematografija, zahvaljujući FCS, najavila povratak u krug „velikih igrača“. Pod novim zvučnim sloganom – Serbia on the Roll (2006) – Milićević udara na velika zvona da je „stranim producentima ponovo  pružena mogućnost da snimaju u našoj zemlji“. (Od istih, do danas, ni pisma ni razglednice).

Saznajemo da su zainteresovanim posetiocima srpskog štanda u prigodnom katalogu date informacije o domaćoj produkciji, o mogućnostima za snimanje i razvoj filmske industrije u nas. Javnost je progutala i ovu priču “prodavaca magle” iz FCS. Primećeno je, doduše, da  je predhodno potrebno doneti Zakon o kinematografiji, poreske olakšice za snimanje u našoj zemlji, omogućiti liberalizaciju transfera novca za finansiranje projekata, izgradnju studija i laboratorije…

Uobičajena šetnja po Kanu srpsku kinematografiju olakšala je za novih 100 000 evra.

Agencija za sve i svašta

U nacrtu Zakona o kinematografiji, koji je marta 2005. godine procurio iz fijoka Ministarstva kulture, ostvarivanje opšteg interesa u oblasti kinematografije povereno je gotovo u celini Filmskom centru Srbije. Rad FCS kao institucije od nacionalnog značaja nije  regulisan samo važećim zakonima o radu kao pravnog lica ili preduzeća, već njegov rad definišu i zakoni koji se odnose na rad ustanova koje se finansiraju iz republičkog budžeta. Zbog toga i niza drugih nedostataka,  Udruženje filmskih umetnika Srbije, videvši da od javne rasprave nema ništa, šalje Apel za spas filmske delatnosti u Srbiji Ministrstvima kulture, pravde, finansija, prosvete i sporta, u kome se izražava čuđenje nad odlukom da se formira FCS, koji bi objedinjavao ali i dirigovao celokupnom kinematografskom delatnošću u Srbiji, koja  podrazumeva filmsku proizvodnju, distribuciju, prikazivanje, kinofikaciju, festivale, međunarodnu saradnju, razne vrste izdavaštva, edukaciju filmskih kadrova… Navedeno je čak 38 oblika kinematografskih, parakinematografskih ali i apsolutno nekinematografskih deklatnosti. FCS bi trebalo, pored navedenog, da se bavi i marketinškim uslugama, muzičkom produkcijom, kompjuterskim softverima, trgovinom na malo, raznim proizvodima u prodavnicama mešovite robe kao i spoljnotrgovinskim prometom.

Postoji, zatim, još jedan značajan momenat.

U dopisu se zaključuje da ovako centralizovana i birokratska institucija neminovno rađa i totalitaristički duh, te da nije ni čudo što se njen direktor odmah na početku svog mandata osetio suverenim gospodarom srpske kinematografije.

Filmski umetnici ukazuju da je ogroman problem što se novac koji se izdvaja za proizvodnju filma velikim delom troši u inostranstvu, jer je tehnička baza razorena. Konačno, apeluje se na Vladu Srbije da se još jednom preispita celishodnost odluke o osnivanju FCS ili da se bar još jednom razmotri njegovo unutrašnje ustrojstvo, obim i vrsta delatnosti.

Odgovor ni do danas nije stigao.

Gospodar srpskog filma

Tokom prve godine postojanja, gotovo svo angažovanje FCS svodilo se na promociju srpskog filma u svetu (Kan, Sarajevo, Solun, Karlove Vari) a od 2006. godine i na raspisaivanje konkursa za sufinansiranje filmova. FCS raspisuje konkurse za razvoj scenarija, za filmsku produkciju, sledi konkurs za dokumentarne i kratke filmove, a očekuje se i konkurs za postprodukciju. „Ovo je godina konkursa, naglašava Milićević, “kojima FCS preuzima sve ingerencije vezane za kinematografiju na sebe.“

Ingerencije, naravno, podrazumevaju i finansije.  Ministar Kojadinović očito je „slab“ na Milićevićevu pojavu i “minuli rad” te je tako spreman da odobri sva potraživanja sa njegovim potpisom.

Tako, za prezentaciju srpske kinematografije na kanskom festivalu 2006. Ministrastvo izdvaja 8,5 miliona dinara, za stimulacije filmskih scenarija, troškove rada i honorare članova komisije oko 6,5 miliona dinara, za realizaciju „Internet portal domaće kinematografije“ oko 1,5 miliona dinara, za realizaciju predstavljanja domaće kinematografije u okvioru programa „B2B“ na FEST-u 2006, oko 2 miliona dinara.

Ministarstvo učestvuje i u „sufinansiranju poboljšanja“ tehničke i prostorne opremljenosti FCS u novom prostoru, u Zagrebačkoj ulici, u blizini Železničke stanice u Beogradu u iznosu od 2,5 miliona dinara.

Ovaj prostor dobijen je u zamenu za tri atraktivne lokacije Instituta za film u centru grada, na Terazijama, Čika Ljubinoj i Nušićevoj ulici (ukupne veličine 300m2 za 350m2), čija je sadašnja sudbina nepoznata . (Inače, zgradu u Zagrebačkoj ulici potražuje beogradski Univerzitet kao svoju zadužbinu). Po gradu u to vreme kolaju priče da je ovo “preseljenje” urađeno po želji vrha kolaicione stranke kojoj je pripao resor kulture.

FCS se bavi i pitanjima od strateškog značaja za razvoj domaće kinematografije, pa tako od Ministarstva potražuje sredstva za osnivanje odeljenja za borbu protiv piraterije (MUP se nije setio),  razvoj nacionalne mreže Kino klubova (rezultat u oba slučaja nepoznat). Pošto u Beogradu i Srbiji 2006. godine ima manje bioskopa nego 1948. FCS i njen direktor su veoma „zabrinuti“, te od Ministarstva, potražuju i dobijaju čak 2,5 miliona dinara za sufinansiranje nove opsene, izrade “sveobuhvatnog strateškog plana obnove bioskopske mreže”.  Ovaj projekat Ministarstvo finansira u trenutku u kome zbog očajnog stanja u kome se nalaze, štrajkuje četrnaest bioskopa “Beograd filma”, povodom čega se iz FCS niko nije oglasio, niti im strateški ili taktički pomogao u rvanju za opstanak.

Nova serija opsena

FCS „brine“ i o edukaciji najširih slojeva društva. U okviru izdavačke delatnosti planiraju se dva kapitalna izdanja “Kako snimiti film” i “Bukvar filmske pismenosti”. Kada se ovo štivo bude savladalo, predviđeno je da se izda i “Svetska encikopedija filmske umetnosti” u sedam tomova, kapitalno delo na kome će raditi zasad anonimni timovi stručnjaka narednih pet do sedam godina (ovo najnovije bacanje prašine u oči, prevazišlo je sva dosadašnja; nije objašnjeno zašto  bi kod već postojećih  svetskih enciklopedija, štampanih  elektronskih ili besplatno dostupnih na internetu ovaj posao oupštenj započinjao; ko su pisci, a ko autori i urednici ove enciklopedije?).

Ne sme se zaobići još jedna akcija FCS – rad na unapređenju i popularizaciji aktivnosti sebe samog – za koju se za (opet “projekat kulturnih aktivnosti”) potražuje nova suma od 2,5 miliona dinara.

Dva po dva i eto cifre od oko 120 miliona dinara, ili 1,5 milona evra, koliko je tokom dve godine ušlo u FCS na ime programskih delatnosti. Lični dohoci zaposlnih i materijalni troškovi poslovanja su posebna sredstva i ne ulaze u ovaj saldo. Efekti ovoga trošenja su uglavnom nepoznati ili bar nepoznati javnosti. Možda se zato, poslednjeg dana 2006. godine, kao plaćeni oglas u “Politici” i pojavio bilten FCS, sa novom platformom “Za novu kinematografiju” – kao novo zamazivanje očiju i nova velika opsena.

Ima li kraja?  

Međutim, ažurnost u pribavljanju sredstava ne podrazumeva efikasnonst obavljanja osnovnih aktivnosti koje bi FCS trebalo da radi. Izdvajamo dva ilustrativna primera.

Prvo, filmovi Želimira Žilnika ležali su zarobljeni skoro dva meseca na carini, u transportu sa jednog na drugi festival (Prag-Pariz), jer nije bilo koga iz FCS da ih preuzme. Inače, Žilnikovi filmovi tokom poslednje dve do tri godine prikazani su na čak 75 festivala i filmskih manifestacija u svetu, uključujući i retrospektive, ali to od strane FCS ili Ministarstva kulture nije podržano ni jednim jedinim dinarom.

Drugo, Retrospektivu srpske animacije na najuglednijoj smotri Sedme umetnosti, Međunarodnom festivalu animiranog filma u Zagrebu prošle godine, iz svog džepa direktno je finansirao profesor Nikola Majdak, jer FCS za ovu manifestaciju nije imao raspoloživih sredstava (reč je o 6.000 dinara!), iako je jedna od njegovih proklamovanih strategija „međunarodna promocija domaćeg audiovizuelnog stvaralaštva“. Pismo Đorđa Milićevića, kojim se ovo saopštava Nikoli Majdaku, objavili smo u prošlom broju “Novog Filmografa” kao primer vrhunskog cinizma.

Evo još jedne zanimljivosti: da bi FCS formirao stručnu službu kakva je potrebna njegovim megalomanskim projektima,on mora dobiti saglasnost Vlade za povećanje broja radnih mesta. Pošto je procedura spora, u FCS je angažovan priličan broj honorarnih saradnika od kojih, evo još jedne zanimljivosti, gotovo da niko nije završio neku od filmskih škola, niti ostvario ikakva iskustva u kinematografiji, što je u upadljivom nesaglasju sa njihovim visokim zvanjima i (pri) nadležnostima. Toliko o pitanjima stručnosti i politike. A o racionalizaciji rada, utrošku sredstava i organizaciji posla krajnje je vreme je da neko ozbiljno povede računa.

Koliko je FCS potrošio para na bruto honorare za ove dve godine, a šta se zauzvrat dobilo? (odgovor: dva kanska kataloga, kniga “Režija: Akira Kurosava” Nikole Stojanovića, koju je ovaj naš istaknuti autor pisao decenijama i koja u programu za izdavačku delatnost stoji već godinama, te nekoliko međunarodnih festivala, bez naročitih „posledica“ po domaću kinematografiju).

Međutim, u FCS ne gube dah. U decembru 2006. inauguriše se Nacionalni filmski festival, čije bi sedište prve dve godine bilo u Novom Sadu u organizaciji FCS i – Egzita (!). Razuđena i maglovita koncepcija ovog festivala govori o tome da je ova odluka pre bilo iznuđeno, nego dobro promišljeno rešenje. Pored opštih i nejasnih mesta na koji će način biti predstavljena domaća kinematografija, ono što se sigurno zna je, da na čelno mesto ove manifestacije dolazi Dragan Bjelogrlić koji će verovatno svoja „iskustva“ (kada je kao prvi čovek Festivala glumačkih ostvarenja u Nišu ovaj festival doveo do finansijskog kolapsa) ugraditi i u ovu smotru.

Ministarstvo filma ili Ramzes Drugi  

I najzad, istom prilikom kada je promovisana ova ideja o Nacionalnom filmskom festivalu, ministar Kojadinović, najavljuje moguću transformaciju ove institucije u – Podministarstvo za film!  Kompleksnost produkcionih odnosa podrazumeva, po njegovom mišljenju, još veću finansijsku slobodu u delovanju. U ovom slučaju FCS bi čak imao veća ovlašćenja, tj. nepostredno zahvatao iz budžeta, bez učešća Ministratsva za kulturu.  Obrazloženje je – specifična pozicija kinematografije, ne samo kao umetničke grane već – evo sada nove opsene – filmske industrije! Pretpostavlja se da je povod za ovu odluku, šta bi drugo, bio transfer novca, zapravo finansiranje iz budžeta zbog „gubljenja vremena“ u dopisvanju sa Ministarstvom, čiji činovnici za uzvrat stalno nešto zakeraju, traže poštovanje rokova i izveštaje o potrošenim parama.

Jednom rečju, FCS bi trebalo da bude „direktan budžetski korisnik“ u čemu je, kroz istoriju, najbogatija iskustva ostvario egipatski faraon.

I to nije sve. U FCS najavljuju i osnivanje, koje je u međuvremenu verifikovano, Fondacije „Filmski centar Srbije“ za razvoj filmske umetnosti i industrije. Već lakim uvidom u pravna akta (izgleda da je tvorcima ove ideje ponestalo mašte) primećuje se gotovo istovetna delatnost i FCS i Fondacije, čime se otvara još jedna platforma za budžetsko zahvatanje i pranje para.

Aždaha ili ostavka?

Da idile ne traju večno, pokazuje i poslednji „slučaj“ koji je obeležio kraj 2006. godine u FCS. To je „slučaj“ filma Sveti Georgije ubiva aždahu po scenariju Dušana Kovačevića i u režiji Srđana Dragojevića, za koji je izdvojeno čak 1,5 milion evra iz vladinog fonda, van ikakvog konkursa ili postojeće regulative. Pošto je trebalo „institucionalizovati“ ovolike pare, izgleda da se direktor FCS u nekom od svojih dogovora, obavezao da će se novac „provući“ preko FCS, bez konsultacija sa Upravnim odborom.

U novembru, na jednom od satanaka UO zaključeno je da je Đorđe Milićević neposredno „uključen“ u projekat Aždaha, pa se razgovaralo o njegovoj odgovornosti i mogućoj smeni sa mesta direktora FCS kao i o kolektivnim i pojedinačnim ostavkama članova Upravnog odbora FC. Posle tri sednice UO FCS na ovu temu, pored konstatacije da je direktor FCS „u poziciji ostavke“ koju je sam ponudio, odlučeno je – da se ne uradi ništa. Pošto javnost, naravno, nije reagovala u novogodišnjem metežu, očito je da ni sami članovi UO nisu smatrali da oko ovog slučaja treba „dizati prašinu“.

Tada je i dogovoreno da se od Ministarstva kulture za predstojeći Festival nacionalnog filma, a na predlog direktora Milićevića, traži ne 800 000 već 1,5 miliona evra., bez objašnjenja čemu tolike pare?

Postaje već zamorno, zar ne?
Hoćete li još?

 

Tag:
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious