Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Filmska snimanja na Kosovu do 1945. godine

Do prvog balkanskog rata (1912) Kosovo je bilo zabačeni deo Otomanske imperije – Kosovski vilajet – van tokova kinematografskih delatnosti koje su se tek razvijale na tlu balkanskih zemalja.

Nije zabeleženo nijedno gostovanje nekog putujećeg kinematografa, niti aktivnost nekog filmskog snimatelja na kosovskim prostorima i nije verovatno da će se daljim istraživanjima otkriti neki takav podatak. Tek kada je Prvi balkanski rat povratio Kosovo u okvire granica Kraljevine Srbije, bio je otvoren put filmskim kamerama i – nešto kasnije – putujućim prikazivačima filmova. Ne treba zaboraviti da su Balkanski ratovi bili prvi ratovi na tlu Evrope posle 1895, u epohi kinemaografa, te su zbog toga privukli veliki broj filmskih reportera. Međutim, glavna borbena dejstva za vreme Prvog balkanskog rata odvijala su se na potezu od Kumanova, preko Skoplja do Bitolja i bila su u centru pažnje stranih i domaćih ratnih dopisnika koji su snimili veliki broj filmskih reportaža, od kojih su mnoge i sačuvane.

Iako su ratna dejstva na Kosovu, operativno, imala drugorazrednu ulogu u odnosu na glavni pravac nastupanja Srpske vojske, ipak su i na tom prostoru snimnjeni neki filmovi o kojima znamo samo na osnovu sekundarnih izvora (štampe), jer kopije dosad nisu pronađene. U okviru „Gomonovog ratnog žurnala“ u beogradskom „Modernom bioskopu“ koji se nalazio na početku Kolarčeve ulice, prikazana je krajem 1912. godine storija Zarobljeni Arnauti, uz veći broj drugih storija o ratu. Nije poznato gde je ta storija snimljena.

Verovatno – ali ne i sigurno – negde na Kosovu, i o njoj ne znamo ništa više osim naslova iz novinskog oglasa. 1 Nekoliko meseci kasnije, početkom 1913. godine, u beogradskom „Vračarskom bioskopu“ koji je radio u kafani na uglu Birčaninove i Nemanjine ulice i koji se popularno zvao po vlasniku „Štibnerov bioskop“. U okviru „Pateovih“ i „Gomonovih“ žurnala bile su prikazivane storije Oduzmanje oružja od Arnauta u Dule-Hanu na putu za Prizren i Smrt Muje iz Lipljana. 2 O sadržaju ovih filmskih storija, koje su prikazivane i u nekim drugim prestoničkim bioskopima, nema detaljnijih podataka. Jedino možemo da pretpostavljamo da se radilo o sukobima između srpske vojske i lokalnih albanskih plemena u vezi sa utvrđivanjem granične linije novoosvojenih srpskih oblasti, o čemu je dosta pisano u domaćoj i stranoj štampi (pored ostalih, o tome je pisao i Lav Trocki, kao dopisnik bečkih listova). Na Uskrs 1913. godine, u okviru „Srpskog programa“, prikazan je u bioskopu „Kolarac“, koji
se nalazio na trgu kod Kneževog spomenika, film Juriš srpske konjice na Polju Kosovu (u štampi se navodi i kao Srpska konjica na Kosovu sa mitraljezima seje smrt), za koji u novinama piše „. . . da je snimak impresivan“. 3 Nije precizno naznačeno ko je taj film proizveo i snimio; verujem da se radi o konjičkom jurišu koji je improvizovan za filmski kameru (što je u ono vreme bilo uobičajeno). Nijedna od navedenih filmskih storija dosad nije pronađena, ali je verovatno da se nalaze još uvek neidentifikovane u nekom svetskom filmskom arhivu, uz još neke filmske materijale snimljene na Kosovu do početka Prvog svetskog rata, za koje mi i ne znamo na osnovu sekundarnih izvora. To nam mogu otkriti samo neka buduća istraživanja.

Zanimljiv je podatak o filmu Proslava nezavisnosti Velike Srbije na Kosovom polju koji je, navodno, snimljen sutradan po Sarajevskom atentatu, znači 29. juna 1914. Film, koji takođe nije pronađen, navodno je pored ostalog prikazivao Kralja Petra I, Presto lonaslednika Aleksandra, Princa Đorđa i Nikolu Pašića. Film su u Srpskom kraljevskom dvoru zaplenile austrougarske trupe 1915. godine, a od kraja januara 1916. prikazivan je u Budimpešti u distribuciji preduzeća „Modern Filmvallalat“. Ne zna se ni sadržaj filma, ni ko ga je snimio i lako je moguće da se radi o mađarskom propagandnom ostvarenju u koje su umontirani kadrovi navedenih ličnosti.

Posle Prvog svetskog rata u svim krajevima Jugoslavije su se javljali pojedini filmski entuzijasti, pioniri jugoslovenskog filma, koji su želeli da organizuju domaću filmsku proizvodnju. Ali bez pomoći države, koja nije bila zainteresovana za nacionalni film, to nije bilo moguće, te je tako Kraljevina SHS/Jugoslavija bila jedna od malobrojnih evropskih zemalja u kojoj nije bilo kontinuirane proizvodnje domaćeg filma. Stanje se delimično izmenilo decembra 1931. godine kada je donet „Zakon o uređenju prometa filmova“ – prvi jugoslovenski zakon o filmu. Neki od paragrafa tog zakona su podsticali domaću filmsku proizvodlju (doduše, ukinuti su već 1933. pod pritiskom inostranih filmskih distributera), pa je od 1932. domaća proizvodnja ipak oživela. Snimljen je veliki broj dokumentarnih filmova, nemih i zvučnih, a mnogi od njih su prikazivali prirodne lepote i značajne istorijske spomenike. U tim okvirima je zabeleženo i više filmskih snimanja na Kosovu. Pored domaćih pionira u Jugoslaviji je boravio i veliki broj inostranih filmskih reportera i reditelja dokumentarnih filmova, zainteresovanih za prirodne lepote, svakodnevni život i običaje, kao i umetnost i istorijske spomenike. Mnogi filmski materijali, snimljeni uglavnom tokom tridesetih godina, velikim delom su sačuvani, pa tako, pored ostalog i danas možemo da vidimo kako su tada izgledali manastiri Dečani, Gračanica, Pećka patrijaršija, Prizren i Priština, te prostor oko Gazimestana i Muratovo turbe. Preduzeće „Jugoslovenski prosvetni film“, osnovano 1931. godine kao poluzvanično filmsko preduzeće od koga je Centralni presbiro Vlade Kraljevine Jugoslavije naručivao filmove, snimilo je na Kosovu dosta filmskog materijala koji je umontiran u veće celine. Tako su u dugometražne dokumentarne filmove Lepa naša otadžbina i Lepote i znamenitosti naše zemlje (1932) umontirani i snimci kosovskih spomenika, a od materijala snimljenih na Kosovu nastali su i posebni filmovi U starom Prizrenu (1932), Iz postojbine Cara Lazara, Kosovo i Metohija (1932), Od Kosova polja do Ohridskog jezera (1934). Najveći deo ovih filmova je sačuvan i nalazi se u Filmskom arhivu Jugoslovenske kinoteke u Beogradu. Strani snimatelji koji su snimali u Jugoslaviji, daleko su ređe zalazili na Kosovo, ali je ipak zabeleženo nekoliko snimanja Dečana, Gračanice i Gazimestana.

U Zagrebu je, uz pomoć Rokfelerove fondacije, 1926. godine, u okviru Higijenskog zavoda, osnovana „Škola narodnog zdravlja“ koju je vodio istaknuti organizator zdravstvenog prosvećivanja dr Andrija Štampar (1888–1958). Dr Štampar je insistirao da se za zdravstveno prosvećivanje koristi i film, pa se u okviru „Škole narodnog zdravlja“ od 1927. godine razvila značajna filmska proizvodnja koja je tekla u kontinuitetu. Isprva su snimani samo zdravstveno-prosvetni filmovi (dokumetarni, crtani, kratki igrani), da bi „Škola narodnog zdravlja“ od početka tridesetih godina počela da realizuje i dokumentarne filmove. Tako je 1933. godine, pored ostalih, snimljen nemi film Kroz naše Kosovo, dug 784 metra (trajanja od oko 28 minuta), za koji je napisao scenario i koji je režirao zagrebački lekar dr Drago Hloupek (Chloupek, 1899–1963), inače stalni saradnik Škole narodnog zdravlja, a snimio ga je iskusni snimatelj Aleksandar Gerasimov (1894–1977). U filmu su snimljeni pored ostalog: Priština, Janjevo, Lipljan, Kosovska Mitrovica, Uroševac, Trepča, Zvečan, Gračanica, Šar planina, Kačanička klisura, reke Lepenac i Sitnica, Markov kamen, grob Muse Kesedžije, Uroševa česma, Gazimestan, spomenik Kosovskom boju, Muratovo turbe itd. Prikazana je multietničnost stanovništva, srpski i albanski seljaci, Cigani i Jevreji, život po gradovima i selima, crkve i džamije, ponegde jedna uz drugu, nove škole, zanati, stočarstvo i poljski radovi. Film je fotografski izvrsno snimljen, kadrovi su vizuelno lepi, a sekvence su dobro montažno povezane u efektnu celinu. Špica filma i međunatpisi su ispisani ćirilicom, a tekst međunatpisa je informativan i odgovara tadašnjem odnosu prema istoriji. Kroz tekst provejava teza da „. . . su vraćeni naši stari krajevi, naše Kosovo!. . . da su se Srbi vratili na pradedovsku zemlju. . . da su se Arnauti naselili po mestima koja su očuvala srpske nazive. . . “ itd. Film Kroz naše Kosovo je svakako najcelovitiji snimljeni dokument o tome kako je izgledalo Kosovo početkom tridesetih godina. Originalni materijali i dokumentacija o filmu se čuvaju u Hrvatskoj kinoteci u Zagrebu, dok Jugoslovenska kinoteka poseduje jednu kopiju filma.

Najstariji podatak o snimanju delova nekog igranog filma na Kosovu datira iz 1930. Godine. Književnik, novinar i filmski reditelj Stanislav Krakov (1895–1968) želeo je da realizuje dugometražni dokumentarni film o Srbiji, srpskim stradanjima i pobedama u Prvom svetskom ratu i proizvodnje se 1929. godine prihvatilo beogradsko filmsko preduzeće „Artistik film“. Krakov je sakupio veliku količinu materijala koji su na našim ratištima snimili razni, pretežno strani filmski reporteri tokom Prvog svetskog rata, želeći da od toga napravi montažni film. Međutim, raspoloživa građa je bila nedovoljna, posebno jer nije bilo filmskih snimaka odstupanja Srpske vojske preko Kosova polja i Albanje 1915/1916. godine. Zbog toga je Krakov odlučio da neke značajne istorijske scene rekonstruiše i zatražio je pomoć Jugoslovenske vojske koju je lako dobio januara 1930, pored ostalog verovatno i zato što su mu ujaci bili generali Milutin i Milan Nedić1. Snimanja su obavljena pod veoma teškim uslovima u okolini Peći i Prizrena već u zimu 1930. godine. Rekonstrukcija istorijskih događaja bila je odlično izvedena (sam Krakov je bio srpski oficir za vreme rata), ambijent je bio autentičan (Kosovo) ili je izgledao autentično (Albanija), s obzirm da se snimalo u planinama istih geomorfoloških odlika, a vremenske prilike tokom snimanja su odgovarale zimi 1916. godine. Prva nema verzija filma pod naslovom Za čast otadžbine (alternativni naslov Požar na Balkanu) je završena i premijerno prikazana u beogradskom bioskopu „Luksor“ 1. maja 1930. uz prisustvo članova vlade, generaliteta i diplomatskog kora. Stanislav Krakov nije bio zadovoljan svojim ostvarenjem, pa je (deset godina kasnije!) film proširio novonađenom dokumentarnom građom, ozvučio ga je muzikom koju je komponovao Milenko Živković (1901–1964) i novu, 3. 000 metara dugu verziju filma pod naslovom Golgota Srbije podneo je Cenzurnoj komisiji marta 1940. radi dobijanja odobrenja za prikazivanje. Kadrovi filma snimljeni na Kosovu ostali su i u novoj verziji nepromenjeni. Međutim, Cenzurna komisija je zahtevala da se iz filma izbace neki delovi koji su prikazivali borbe srpske vojske sa Bugarima uz obrazloženje „. . . da bi film svojom sadržinom nepovolljno uticao na odnose naše Države prema stranim državama. . . “. Ova konačna verzija filma Golgota Srbije prikazana je u jesen 1940, a ponovnu premijeru filma u beogradskom „Sava centru“ Jugoslovenska kinoteka je održala 24. februara 1993. godine.

Godine 1939. pripremana je velika Proslava 550. godišnnjice Kosovske bitke i u tom cilju je formiran Organizacioni odbor na čijem se čelu nalazio Mihajlo Kijametović, državni činovnik visokog ranga i od njega je potekla ideja da se za račun Organizacionog odbora za proslavu 550. godišnjice Kosovske bitke snimi dokumentarni film o svečanostima vezanim za proslavu. Za realizaciju ovoga filma angažovano je beogradsko preduzeće „Novaković film“ čiji je vlasnik bio Kosta Novaković (1895–1953), jedan od najznačajnijih pionira filma u Srbiji između dva rata. Uoči same proslave Novaković je na Kosovo uputio svoga snimatelja Mihajla Al. Popovića (1908–1990) sa potrebnom opremom i negativom da snimi ambijent i samu proslavu. 1 Popović je dokumentarno snimio neke kadrove u okolini Prištine – pejsaže, žetvu i vršidbu, stado ovaca i slično – zatim istorijske spomenike u okolini Prištine: Gračanicu, Muratovo turbe i spomenik na Gazimestanu, kao i atmosferu grada Prištine uoči proslave – ulice, džamije, Oficirski dom, zgradu Komande divizije, apoteku Bukumirović.

Na sam dan proslave, 28. juna 1939, Popović je snimio masu naroda na Kosovom polju, dolazak sokolske štafete koja je nosila plamen upaljen za vreme jutarnje liturgije u manastiru Gračanica, da bi se njime zapalile sveće na Gazimestanu, zatim polaganje venaca na (stari) spomenik kosovskim junacima.
Detaljno je snimljen dolazak zvanica: generala Milutina Nedića, tadašnjeg Ministra vojnog, njegovog brata generala Milana Nedića, tada predstavnika Vojnog saveta (i kasnijeg predsednika srpske vlade za vreme nemačke okupacije), Patrijarha Srpske pravoslavne crkve Gavrila, Mitropolita skopskog Josifa i drugih. Snimljeni su takođe i govornici na proslavi (bez snimljenog zvuka): general Milutin Nedić, predsednik Organizacionog odbora Kijametović i drugi. Na posebno podignutoj tribini su se nalazile zvanice, među kojima Kraljev izaslanik general Petar Nedeljković, ban Vardarske banovine Hajdukveljković i drugi.

Detaljno je snimljena vojna parada koja je trebalo da prikaže borbenu gotovost zemlje u vreme kada je već bilo jasno da je rat u Evropi neizbežan. U paradi su učestvovali svi rodovi vojske i to redovna vojska i kraljeva garda (pešadija, konjica, mitraljeska odeljenja, artiljerija), a defile su nadletali avioni ratnog vazduhoplovstva. Sve je to veoma detaljno snimljeno i danas predstavlja dragoceni istorijski dokument.

Posle vojne parade pred tribinom su defilovali predstavnici takozvanih viteških organizacija. Najbrojniji su bili četnici koji su se okupili iz svih krajeva Jugoslavije, odeveni u četničke uniforme, naoružani i opasani redenicima, noseći svoje crne zastave sa mrtvačkim lobanjama. Ovi simboli prošle slave vojevanja tokom balkanskih i Prvog svetskog rata trebalo je da pokažu spremnost četnika da se angažuju i u budućim sukobima. Posle njih su defilovali predstavnici Saveza sokola Jugoslavije koje su okupljeni gledaoci srdačno pozdravljali. Zatim su prošli veterani iz prethodnih ratova i ratni vojni invalidi, pa skauti i na kraju Bokeljska sokolska muzika.

U ovom jedinstvenom sačuvanom filmskom materijalu nalazi se i nekolko kadrova akcije koju su za vreme proslave organizovali mladi kosovsko-metohijski komunisti. Oni su u jednom trenutku, prolazeći ispred svečane tribine, razvili transparente sa parolama za koje se tada zalagala Komunistička partija Jugoslavije: „Ne damo ni stopu naše zemlje“ i „Sloboda i prava naroda Jugoslavije najbolja je garantija za odbranu zemlje“. Mihajlo Popović je te trenutke spretno snimio i tako su sačuvani kadrovi u kojima se vide kasniji narodni heroji Pavle Jovićević, Petar Prlja i Ramiz Sadiku, a uz njih poznati revolucionari Zorka Jovićević, Meto Barjaktari, Mita Miljković i drugi.

Snimanje se prekida u trenutku kada u kadar ulazi žandar koji pokušava da zaustavi ove manifestante. Ovo su i jedini filmski snimci neke akcije koju je pre Drugog svetskog rata organizovala Komunistička partija Jugoslavije.

Posle podne je na Gazimestanu održano i veliko konjičko takmičenje u kome su učestvovali i oficiri i civili. Kamera Mihajla Popovića je i to zabeležila.

Zanimljivo je da ovaj snimljeni materijal nikada nije bio konačno uobličen u dokumentarni film o proslavi 550. godišnjice Kosovske bitke, niti je kao takav bio prikazivan. Do naših dana je sačuvan samo kao nemontirana filmska arhivska građa koja se čuva u Jugoslovenskoj kinoteci. Verovatno su naručioci i autori želeli da realizuju od ovog materijala celovit zvučni dokumentarni film koji bi odgovarao vremenu svog nastanka – 1939. godini. Tako je u Beogradu, posle proslave, tonski snimljeno uvodno predavanje Mihajla Kijametovića o značaju Kosovske bitke u istoriji srpskog naroda i o razlozima i organizovanju proslave. To je, verovatno, bilo predviđeno kao početak konačne verzije dokumentarnog filma.

Međutim, snimljeni materijal se, očigledno, dopao naručiocima, te je tako prvobitna ideja o dokumentarnom filmu o proslavi prerasla u daleko ambiciozniji poduhvat. Bilo je zamišljeno da se snimi, takođe o trošku Organizacionog odbora, jedan igrani film koji bi obuhvatio istoriju srpskog naroda od Kosovskog boja do oslobođenja od Turaka. Nije jasno, ali možemo pretpostavljati (na osnovu kazivanja snimatelja Mihajla Popovića) da je dokumentarni filmski materijal o proslavi trebalo da bude završni deo toga velikog filma. Ugovor o proizvodnji je sklopljen između Organizacionog odbora i „Novaković filma“. Već je 1939. godine zatražena pomoć vojske za snimanje scena Kosovske bitke i proizvođačima je stavljena na raspolaganje Artiljerijska podoficirska škola u Ćupriji, kako bi oficiri i pitomci te škole pomogli i učestvovali u snimanju. Zasad nisu poznate sve okolnosti ove saradnje ni vreme kada je to snimano u okolini Ćuprije. Poznato je da su ih snimali Mihajlo Popović, a delimično i sam Kosta Novaković, koji je verovatno i preuzeo funkciju reditelja. Uloge kosovskih junaka su tumačili podoficiri i oficiri na službi u školi, a neke uloge nama zasad nepoznati amateri. Nije poznato ni ko je izradio rekvizitu, kostime i dekor za pojedine scene. Sudeći na osnovu onoga što je snimljeno to su ostvarili, prilično nevešto, sami učesnici. Snimljene su i sačuvane sledeće sekvence (scene):

1. Pričešće pred „Samodrežom crkvom“, snimljeno pred nekom crkvom u Ćupriji (?). Kosovske junake pričešćuju pravi sveštenici u ličnim odeždama. Junaci su u kostimima koji su bili napravljeni amaterski; pred crkvom je i Kosovka devojka koja razgovara sa ratnicima.

2. Kosovska večera. U nacrtanom dekoru za stolom sede Knez Lazar i kosovski junaci. Lazar drži besedu, diže čašu i nazdravlja. Izbija sukob između Vuka Brankovića i Miloša Obilića.

3. Juriš konjice i boj. Snimano je u okolini Ćuprije. U snimanju je učestvovalo oko stotinu konjanika i totali su znalački snimljeni. Među konjanicima se nalaze svi već viđeni kosovski junaci, što potvrđuje tezu da su ih tumačili podoficiri i oficiri vični jahanju. Snimljeno je dosta srednjih i bližih planova konjičkog sukoba i mačevanja. Pored ostalih, mačuju se i Knez Lazar i Sultan Murat. Ima dosta specijalnih efekata: ranjavanja i padova. Maske glumaca, brkovi i brade od vate, diletantski su urađeni (kao i u prethodnim scenama). Kostimi i oružje su šaroliki, od kartonskih štitova i oklopa, do dolama predratne Kraljeve garde. Sve je odlično i efektno snimio Mihajlo Popović.

4. Scena kako Miloš Obilić ubija Murata i seča kneza Lazara snimljena je u istom ambijentu. Pred umirućim Muratom knezu Lazaru otsecaju glavu (velikim kartonskim mačem).

5. Kosovka devojka prevrće mrtve i ranjene, koje poji vodom iz testije. Prepoznatljivi su junaci snimljeni u sceni pričešća.

6. Majka Jugovića obilazi i prevrće mrtve junake. Nalazi Damjanovu ruku (nevešto kaširanu od kartona) i prepukne joj srce.

Sav ovaj materijal je sačuvan u nesređenom (nemontiranom) stanju, što znači da nije nikada ni prikazivan. Sačuvana je prepiska iz oktobra 1940. godine između Organizacionog odbora i „Novaković filma“ na osnovu koje saznajemo da je film trebalo ozvučiti tako što bi guslar pevao narodne pesme o Kosovskom boju. Organizacioni odbor se obavezao da će o svome trošku obezbediti guslara, a „Novaković film“ je potraživao 30. 000 dinara da bi tehnički završio film. To pokazuje da film do oktobra 1940. nije bio završen, kao što nije ostvareno ni do izbijanja aprilskog rata 1941. godine.

Kosta Novaković je u jesen 1940. snimo i sekvencu Robovanje pod Turcima koja je verovatno trebalo da bude deo započetog filma. Ova sekvenca je sačuvana u već montiranom obliku, iako je čudno da je snimljena kao nemi film te 1940. godine. Snimano je u Košutnjaku, snimatelj je bio sam Kosta Novaković, a reditelj (najverovatnije) Dragoljub Gošić (1882–1948), glumac i reditelj Srpskog narodnog pozorišta u Beogradu. Sadržaj je jednostavan: turski Etem-paša tera roblje kroz Srbiju, nailazi na seljaka Janka koji ore njivu. Turci mu oduzimaju volove, a njega uprežu u ralo, tuku i muče. Njegova žena Jelena i kći žele da mu pomognu, ali ih Turci otimaju i odvode u roblje. To sve iz šume gledaju hajduci i na harambašin znak napadaju Turke, oslobađaju roblje i na kraju sekvence hajduci i oslobođeno roblje igraju kolo. Ulogu seljaka Janka je tumačio beogradski glumac Miloš-Miša Paunković (1902–1941), harambaše Svetolik Nikačević (1905–1987), dok ostale glumce nisam uspeo da identifikujem. Ova sekvenca je odlično snimljena, vešto režirana i povezana u jasnu i jedinstvenu dramaturšku celinu.

Sav navedeni materijal, snimljen 1939. i 1940. godine čuva se u Filmskom arhivu Jugoslovenske kinoteke u Beogradu kao jedna celina od 1. 236 metara (35mm) pod naslovom Proslava 550. godišnjice Kosovske bitke i predstavlja dragocenu istorijsku građu, kako za proučavanje prošlosti Kosova – dokumentarni deo – tako i za stvaranje potpunije slike o težnjama i stvaralaštvu pionira filma u Srbiji do Drugog svetskog rata.

Podataka o mogućim filmskim snimanjima na tlu Kosova i Metohije za vreme drugog svetskog rata zasad nema, iako je verovatno da se u italijanskim filmskim arhivima nalaze i materijali koje su od 1941. do 1944. godine snimali snimatelji okupacionih snaga, ali koji još uvek nisu dostupni javnosti.

 

Rubrika: Vesti
Tag:
  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious