Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Srđan Vučinić: Filmska kritika u doba Interneta

Zvučalo bi prilično samorazumljivo, možda čak i suvišno, ako kažemo da se kritika umetnosti bitno promenila u odnosu na doba kada Internet i drugi vidovi brze komunikacije i skladištenja informacija (1) nisu postojali (za ogromnu većinu ljudi čak ni kao zamislive mogućnosti).

piše: Srđan Vučinić

Ipak, možda nije loše da malo detaljnije preispitamo ovu početnu, samorazumljivu premisu, poučeni iskustvom da većina opštih mesta pre skriva nego što otkriva pravu istinu.

Uzmimo za početak jedan rečit primer: kritičari koji bi pre pola veka izveštavali sa velikih svetskih festivala, ili koji bi nastojali da publici približe nekog novog a značajnog autora čije se delo upravo pojavilo u bioskopima, imali su i zadatak dobrih novinara (onih koji će pronaći i plasirati prave informacije), ali i svojevrsnih aeda ili rapsoda, koji će na pravi, dovoljno živopisan način umeti da velikom auditorijumu prepričaju neku novu i dotad nečuvenu filmsku priču; istodobno sa ovom, trebalo je da imaju i ulogu živih enciklopedija i priručnika, ne samo filmske, nego i opšte istorije i kulture, kako bi svako konkretno ostvarenje umeli da stave u pravi kontekst i pruže njegovo adekvatno tumačenje. Da ne spominjem ovde i poznavanje različitih trivijalnosti, vezanih za određeni film ili biografije njegovih protagonista, naravno i za tračeve o filmskim zvezdama (za ove pikanterije neki su se od kritičara posebno specijalizovali). U današnje doba, sve su te informacije na raspolaganju publici pre nego što se i susretne sa kritičkim prikazom nekog dela ili festivala. U roku od nekoliko sekundi otvaraju se pred nama i rečima koje na kompjuteru ili smartfonu otkucamo – kao nekad pred junacima iz 1001 noći ili bajki braće Grim – nepregledna prostranstva, u našem konkretnom slučaju svi podaci o upravo prikazanom filmu, o festivalu koji se iste večeri završio. Pod odeljkom trivia na IMDB-u, ili u interenet izdanjima žute štampe, mogu se pronaći svi tračevi i glasine oko kojih bi prikazivači i „kritičari“ ranijih vremena lomili koplja praveći nauku svoje vrste. Čak je i rapsodsko umeće pričanja i prepričavanja postalo gotovo izlišno, njega su preuzeli marljivi i nevidljivi službenici u producentskim i distributerskim kućama širom planete. Po nekoliko nedelja unapred pojavljuju se, kao propagandni materijal filmova na zvaničnim sajtovima velikih kuća, ili na Wikipediji, solidno prepričani sižei svih iole značajnijih dela premijerno prikazanih u svetu; i kod nas, pogledamo li domaću produkciju, situacija je gotovo identična, uz već uračunatu aljkavost i malo kašnjenje kada je reč o globalnim trendovima (2). Sumiramo li sve ove činjenice, prvo nam se može nametnuti pitanje: čemu još filmska kritika u doba Interneta?

Ovo je u isti mah i dobra prilika da se vratimo opštem mestu s početka teksta, vezanom za bitnu promenu kritike u eri kojom dominira takozvani sajber-prostor. U čemu se, dakle, ta bitna promena ogleda? U tome da je čin kritike zbilja postao suvišna, redundantna pojava i vrsta – ili u činjenici da su u njoj suvišne postale samo njene spoljašnje, sekundarne manifestacije (informacije, trivijalnosti, prepričani sižei i slično)? Razmotrimo li malo bolje problem, videćemo da je istina koja upravo opovrgava opšte mesto u ovom drugom. Za pravu filmsku kritiku postala su uglavnom bespotreban balast sva ona mesta koja se mogu pronaći na Internetu u roku kraćem nego što je sastavljanje i kucanje jedne smislene rečenice. Ono što je kritici i danas potrebno i važno, jesu njena esencijalna svojstva koja je prate, kada je reč o filmu, od njegovog detinjstva – a kada je o umetnosti uopšte reč, od Platona i Aristotela, ili, da budemo precizniji, još od Homera – jer je u Odiseji (u VIII pevanju, u prizoru junakovog plača, koji u pesmi slepog pevača Demodoka prepoznaje vlastitu sudbinu) ostala i najstarija zabeležena pohvala pesniku i njegovoj umetnosti.

Za filmskog kritičara ostaje presudno, rekao bih, umeće gledanja kinematografskog dela kao konkretne, nezamenljive celine; ali i analiza osobenog rediteljskog postupka i dramaturgije, kao i ukupnih značenja koja odatle proističu. U umetnosti pokretnih slika, kritičar predstavlja posebnu, povlašćenu vrstu vodiča, ili učitelja gledanja (kako bi rekao pokojni Bogdan Kalafatović u naslovu jednog svog teksta). Ta pozicija, koja može asocirati na Vergilijevu u Danteovoj Božanstvenoj komediji, ili na onu Stalkerovu u filmu Andreja Tarkovskog, neodvojiva je od hijerarhije vrednosti i odvažnosti izricanja vrednosnog suda. Nasuprot duhu vremena i „trendovima“ sveopšte relativizacije i estetičke uravnilovke, kritičar umetnosti, i filmski kritičar posebno, mora zadržati izdvojeni, pomalo sokratovski položaj onoga koji ne odustaje od traženja pouzdanih vrednosnih kriterijuma, od traganja za valjanim aksiološkim poretkom u svetu (3). Pored svega ovoga, pravi filmski kritičar je oduvek i onaj koji reaguje odmah, na dobar kao i na loš film, naknadna pamet njemu se ne prašta. Da bi za tako nešto bio sposoban, mora imati, pored pretežno urođenog, istančanog ukusa i inteligencije, i dar za otkrivanje novog, dotad neviđenog talenta (4).

Filmski kritičar ne sme biti puki prenosilac informacija, pa ni naučenih fraza, rečeničkih konstrukcija i stručnih pojmova; pravu filmsku kritiku, pored lucidnih uvida i analiza, odlikuju jezik i stil autora (ili Riječ o filmu, kako bi rekao legendarni Vicko Raspor, u naslovu svoje knjige filmskih kritika). Nije nimalo slučajno što su među filmskim kritičarima, novinarima i esejistima u Beogradu i Srbiji u XX veku bili i neki od najboljih naših pisaca: od Stanislava Vinavera, Miloša Crnjanskog, Stanislava Krakova, Aleksandra Vuča, Marka Ristića, pa do Živojina Pavlovića, Bore Ćosića, Danila Kiša, Borislava Radovića… Glasovita Bifonova izreka Stil je čovek sam zadobija, čini mi se, posebnu težinu u eri Interneta, kao današnje Ali-Babine pećine informacija. Upravo način pisanja i pristup delu ne mogu se „skinuti“ sa globalne mreže poput slika, miliona podataka, ogromnog broja filmova. Možete eventualno pronaći tekst nekog kritičara i pročitati ga, ali ga teško možete preuzeti i upotrebiti kao vlastitu kreaciju, ili kao recept za gledanje nekog budućeg dela – za svaki idući film morate čekati ličnost i stil kritičara-recenzenta koji će vam ga na pravi način protumačiti. Jer kritika u svom najvišem obliku postaje stvaralački čin, i kako Bodler kaže: Tako će najbolji prikaz jedne slike moći da bude sonet ili elegija. Da bi imala razlog postojanja, kritika mora da bude pristrasna, strastvena, to jest isključiva, ali sa gledišta koje raskriljuje najšire vidike.

Ranko Munitić

Slobodan Novaković

Naveo bih na kraju ovog kratkog osvrta primere osobenog stila dvojice kritičara koji možda najbolje objašnjavaju omiljenu odrednicu Ranka Munitića, Beogradski filmski kritičarski krug. Duh rođenog satiričara i aforističara Slobodan Novaković (1939 – 2007) prenosi i u svoje filmske kritike, spontano kreirajući jedan originalan i srećan spoj u kojem aforistička poenta i satirička invektiva na posve novi način progovaraju, oživljavajući, razgrađujući i menjajući suvoparni akademski stil filmske teorije, ili fraziranje često svojstveno filmskoj kritici. Tumačeći dela Makavejeva, Saše Petrovića, Puriše Đorđevića, Žilnika, Viskontija, Antonionija, francuskog „novog talasa“, kasnije i vodećih autora 70-ih godina, Novaković, donekle na tragu Ekovog Otvorenog dela, kao i nekih filmoloških premisa Dušana Stojanovića razvija i danas inspirativne ideje o otvorenoj metaforičnosti i filmu kao metafori. Moj utisak je da pomenute ideje ne bi bile u tolikoj meri zanimljive i aktuelne, da nisu dosledno prožete i posredovane Novakovićevim aforističkim, epigramskim, erazmovskim stilom, i duhom „pohvale ludosti“, koji nam donose i njegove knjige satira, vinaverovskih književnih parodija i nekonvencionalnih, humoristički intoniranih likovnih kritika. Sa druge strane, Bogdan Tirnanić (1941 – 2009) transponuje u filmsku kritiku duh vanserijski lucidnog novinara i kolumniste, ali i sjanog „jezikoslovca“ posleratnog beogradskog žargona. Kao nesvršeni đak, potpuno samouk u publicističkom pozivu, Tirnanić se početkom 70-ih razvija u jednog od vodećih jugoslovenskih novinara i kritičara, sjajno kombinujući u svojim tekstovima uticaje alternativnih medija i sub-kulture (koja je tada sa Zapada dolazila kao deo „američkog sna“), sa promišljanjima o civilizaciji u eri mas-medija i kibernetike iz pera vodećih filozofa i sociologa toga doba (Markuzea, Froma, Makluana). Iz tog neuobičajenog melanža, čak i galimatijasa znanja i interesovanja, nastaje neponovljiv Tirnanićev stil, u biti novinarski, ali uvek na granici, sa ozbiljnom kritikom, ili sa sociološkom analizom, često sa kozerijom, ili iščezlim dahom beogradske boemije (kojoj je Kiš još krajem 50-ih pisao posmrtno slovo). Uvek ispred svog vremena, legendarni Tirke možda je najveći uticaj ostvario svojim TV-kolumnama, objavljivanim u NIN-u početkom 80-ih godina. Ti će tekstovi pre svega svojim stilom – otkačenim humorom, slobodnom upotrebom slenga i „nepristojnih“ reči, ali najpre familijarnim tonom obraćanja čitaocima, koji je direktno podrivao dogmatsku svest i pozu tadašnjih smrknutih socijalističkih „javnih glasila“ – postati uzor generacijama novinara, pisaca, muzičara, reditelja, vizuelnih umetnika koji su stasavali u Jugoslaviji u godinama nakon Titove smrti (5).

Dušan Stojanović

 

I Tirnanić i Novaković (6), na najbolji način ilustruju poetiku Beogradskog filmskog kritičarskog kruga koji opisuje Munitić u svojoj trotomnoj antologiji, kruga čije su važne odlike i „ljubav prema filmskom fenomenu“, i „duhovitost i originalnost“, i „veština u raznim disciplinama pisanja o filmu…“ – ali, dodao bih ovome, i invencija vlastitog, neponovljivog stila, pa čak i jezika, koji postaju svojevrsna šifra, kod komunikacije sa odabranom publikom. Njihovi tekstovi, zajedno sa desetinama drugih na stranim jezicima, jačaju u nama ideju da potreba za pravom filmskom kritikom ne prestaje sa pojavom Interneta – naprotiv, tek sada ona dobija na značaju i ozbiljnosti.

_________________________________________________________________

(1) Ovde mislim i na mnoge mogućnosti usavršenih medijskih uređaja (ajpoda, ajfona) koji sadrže ne samo nepreglednu količinu informacija putem Interneta, nego i konkretna znanja i umetničke medije, potencijalno na stotine knjiga, filmova, reprodukcija slika itd.

(2) Postoje realne prognoze da će u roku od nekoliko godina čitavi programi velikih festivala, poput Kana ili Venecije, računajući tu sve filmove u trenutku njihove svetske premijere, biti istodobno dostupni preko TV-a pretplatnicima određenih kablovskih mreža. To se već dogodilo sa glavnim programom Sandensa, kao i sa pratećim programom „Horizonti“ Venecijanskog festivala ove godine.

(3) „Sokrat, taj najčestitiji čovek Atine – koji je najveća uteha, bar meni“, veli pripovedač, Crnjanskov alter ego u knjizi Kod Hiperborejaca.

(4) Razliku između talenta i genijalnosti Šopenhauer nam približava uz pomoć jedne izvrsne analogije sa streljačkim sportom. Talentovan čovek, kaže on, pogađa metu koju drugi ne mogu pogoditi – dok genijalan pojedinac pogađa metu koju drugi ne mogu ni da vide. Zbog ovoga najčešće i nastaju tragični nesporazumi između genija i njegovog okruženja. Dodao bih jedino da prava, pronicljiva kritika, katkad treba makar da nasluti i tu metu koju niko sem njenog strelca u datom trenutku ne vidi.

(5) Bogdan Tirnanić bio je verovatno jedini kritičar čija je smrt januara 2009. u iskrenom žaljenju mogla ujediniti sve suprotnosti na ovdašnjoj filmskoj sceni, od Kusturice, preko Gorana Markovića, pa do Pajkića i njegovih fanatičnih sledbenika.

(6) Reprezentativni kritički tekstovi Slobodana Novakovića obuhvaćeni su u knjigama Vreme otvaranja (1970), Film kao metafora (1990) i Čovek, medij (1998), i većinom su posthumno sabrani u Trilogiji o filmu (i još ponečem) YU Filma danas 2010. Najznačajniji kritički tekstovi o filmu Bogdana Tirnanića do danas, nažalost, još uvek nisu sabrani i objavljeni u jednoj knjizi. Neke od njih, razbacene i u fragmentima, možemo naći u njegovom poslednjem, publicističko-memoarskom delu Crni talas, neki su zastupljeni u pomenutoj Munitićevoj antologiji, a neki u antologiji Magijski vrtlog svetlosti i senke Severina M. Franića (YU Film danas, 1995). Većina njih ostaje da čami u starim nedeljnicima i časopisima, čekajući priređivača i izdavača.

 

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious