Novi Filmograf

PORTAL ZA BOLJU KINEMATOGRAFIJU

Film jedne dimenzije

Buđenje iz mrtvih, 2005. Dvanaesti igrani film Miloša Radivojevića još uoči premijere na FEST-u najavljivan je kao testamentarno delo autora.

Miloš Radivojević

Siže Buđenja iz mrtvih deluje izuzetno zanimljivo, pre svega zahvaljujući neuobičajenom spoju nadrealnih i faktografskih elemenata: u vreme bombardovanja Srbije 1999. Sredovečni intelektualac Miki ustaje iz svog groba, posećuje stare prijatelje, ljubav iz mladosti, teško obolelog oca. Kratko vreme koristi za oproštaj, napokon i za nemilosrdni obračun sa životnim saputnicima i samim sobom, da bi se na kraju priče, možda izmiren sa svetom, vratio u svoju grobnu postelju. Je li sve ovo tek noćna mora njegovog malog sina, ili celoviti fantazmagorični prostor u kojem se snovi i java međusobno proždiru, ostaje do kraja nerazjašnjeno. Možemo u Buđenju iz mrtvih naslućivati uzbudljivu hamletovsku fantaziju i metaforu savremene Srbije, u kojoj očevi egzistiraju kao noćne more njihovih sinova. Možemo katkad, posredstvom briljantno osmišljene i realizovane fotografije Radoslava Vladića — slike u kojoj boje postepeno blede, a prikazani svet, iz scene u scenu, zadobija ispranu, ahromatsku fakturu nepokretne naoblačenosti — imati doživljaj apokaliptičkog i oniričkog u isti mah.

Ipak, sva ova istraživanja na planu filmske fakture i mogućnosti filmske naracije (inače česta preokupacija Radivojevićeve poetike) čine tek okvir ili polaznu tačku Buđenja iz mrtvih. Prava intencija filma, ona koja dominira čitavim tokom radnje i svim njenim kvalitativnim segmentima, jeste politička, ili, eufemistički rečeno, društveno angažovana drama i obračun autora sa zabludama vlastite zajednice i generacije. Nije teško pretpostaviti da je cilj autorovog napada pandemonijum Miloševićeve Srbije, kao i ona tradicija (u filmu naglašeno patrijarhalna, ruralna i orijentalna) koja je taj pandemonijum, fizički i duševni, začela i iznedrila. Ovako gledano, Buđenje iz mrtvih, kao naslov i priča istovremeno, trebalo bi da predstavlja figuru probuđene svesti i savesti današnjeg srpskog intelektualca. Bez sumnje, lepa namera, plan sa velikim pretenzijama (barem u toj tački u duhu ovdašnje intelektualne tradicije). No, kako je Žid često govorio, sa lepim osećanjima pravi se loša literatura — nešto slično može se ovom prilikom primeniti i na film. Tačnije rečeno, lepe i ambiciozne zamisli nisu po sebi dovoljne da bi se napravio vredan film. Potrebne su još neke sitnice, na primer moć uobličenja likova, dijaloga, dramskih situacija. A sve to u Buđenju iz mrtvih upravo nedostaje; potencijalna politička drama iz sižea degradirana je ovde u politički pamflet. Glavni junak i njegove replike, kao i odnosi u koje dospeva sa drugim likovima tek su gromopucatelne parole ili u boljem slučaju, sterilne teze pomenutog pamfleta. Svi oni koje junak u svojoj prekogrobnoj šetnji posećuje — bez obzira da li je reč o propalom lekaru, neotkrivenom slikarskom geniju, o rigidnom ocu palanački skučenog duha, filozofski nastrojenom šefu policije koji komanduje operacijom prebacivanja leševa hladnjačama, o lepim Dubrovčankama ili o izbeglim Muslimankama — predstavljaju blede ilustracije već prilično otrcanih ideja i feljtonističkih poluistina. Lako je, naravno, tražiti izvor sveg Zla u jednoj slici, jednom, na smetlište bačenom kumiru (ne tako davno, u jugoslovenskom filmu, beše to slika onog strašnog brke, potom onog neznanca koji je farbao kosu u boju šargarepe). Još je lakše uz pomoć naknadne pameti, sa zakašnjenjem od petnaestak godina, otkrivati “velike istine“.

Problem je zapravo u tome što na planu eksplicitne poruke, na kojem najviše insistira (pisci nisu poštari, govorio je Jonesko) Buđenje iz mrtvih ne uspeva da nam saopšti ništa novo i značajno, niti da izađe iz automatizma svakodnevice i njenih fraza (o sukobu dve Srbije, o ludaku koji nas je zavadio sa celim svetom, o talentovanim generacijama samlevenim pod žrvnjem istorijskih prilika i mentaliteta). Drugi problem je što pored toliko likova u filmu nema nijednog Čoveka; širina i nepredvidivost ljudskog žrtvovani su zarad stvari koje svi znamo.

Kao da  i sam autor, makar podsvesno, oseća slabosti ovakvog pamfletskog i uopštavajućeg pristupa kompleksnim pitanjima istorije i egzistencije. No, umesto napora za građenjem psihološki složenijih karaktera i rukavaca radnje, on poseže za estetikom šoka odnosno za estetikom ružnog. Prizori uriniranja, defekacije, povraćanja, izlivi homoerotske privrženosti među prijateljima iz detinjstva, sve do motiva oceubistva —  svi ovi, naoko iracionalni lajt-motivi filma, ostaju u sferi konvencionalnog, u nihilističku poruku okamenjenog značenja. Estetska provokacija kao čin pobune protiv malograđanštine i konformizma (kakvu, na primer, demonstriraju najbolji filmovi i knjige Živojina Pavlovića) predstavlja jedno — a kao simptom stvaralačke konfuzije i nemoći nešto sasvim drugo.

Zanimljivo je da u jednom svom segmentu Buđenje iz mrtvih  asocira na Uvod u drugi život, verovatno najbolji film Miloša Radivojevića (rađen prema istoimenom romanu i po scenariju Mirka Kovača). U oba filma kroz porodičnu dramu ambiciozno se prelama buran period naše istorije. Preko ove sličnosti mogu se sagledati i bitne razlike, pre svega odsustvo scenarističkog umeća u Buđenju iz mrtvih. Dar vrsnog pripovedača omogućuje Kovaču da istorijske datosti podvrgne pomeranju i oneobičavanju, da u udbašima i njihovim žrtvama otkrije udeo mističnog i onostranog, crnohumornog i grotesknog. (Upravo ovaj dar izmeštanja Istorije iz kalupa svakodnevice sjajno je korespondirao sa Radivojevićevom sklonošću ka istraživanju izraza i građenju atmosfere u kamernom prostoru.) Lišen humora i distance, neoprostivo jednodimenzionalan, film Buđenje iz mrtvih svodi svet Istorije na zbir parola, opštih mesta i nesuvislih ekscesa. Utisak je da ni renomirana glumačka ekipa, predvođena Cvetkovićem i Ljubom Tadićem (kome je to ujedno i poslednja uloga na filmu) ne uspeva da nađe pravi ključ i izlaz — jer u jednodimenzionalnoj dramaturgiji i njome posredovanom svetu njih naprosto nema i ne može ih ni biti.

 

  • Facebook
  • Google+
  • LinkedIn
  • MySpace
  • Orkut
  • Twitter
  • Digg
  • YouTube
  • Delicious